Populacijska i kulturologijska agresija na Europu!

S pomoću Božjom pronaći pravi način za zbrinjavanje prisilnih izbjeglica i obuzdavanje opakih moćnih sljedbenika Zloga

Sadašnja događanja u vodama Sredozemnog mora vjerojatno nemaju ništa bitno zajedničkog s povijestno poznatim burnim događanjima u Sredozemnom moru i njegovu priobalju. Mnogo toga je zagonetno, a vrlo malo prepoznatljivog za logična pojašnjavanja. No, možda će prisjećanje na nekad slavne feničke pomorce pripomoći da se upustimo u podrobnije analize. Naime, naziv Europa proistekao je iz feničkog naziva za vrlo šumoviti pojas dalmatinske obale (informacija koju sam upamtio nakon što ju je javno izrekla svjetski ugledna osoba vrhunskih intelektualnih i djelatnih sposobnosti visokoplemenitaškog podrijetla, školovana u najelitnijim školama). Zato držim da se događanja u Sredozemnom moru trebaju obvezno povezivati s istovremenima u Europi.A povijest Europe bijaše burna, pri čemu su njezin svjetski ugled i važnost i dalje neupitni.

Agresija muslimana na Europu u doba Karla Velikoga

Davna povijest bliskoistočnih naroda odražavala se i na blisko okolišnja, pa tako i na europska, poglavito na područje Sredozemlja. U vodama Sredozemnog mora događale su se velike pomorske bitke, one između antičkih Perzijanaca i Grka, pa potom i jako žestoke između ratnih flota Rimljana i Kartažana. U najnovije vrijeme bili su to sukobi moćnih modernih flota sastavljenih od velikih ratnih brodova, podmornica, pa čak i nosača zrakoplova. Zato začuđuju najnovija zbivanja karakterizirana prisilnim prekrcanim malim brodovima, koji se prevrću uz popratno utapanje onih koje istjeruju opaki vjerojatno prepoznatljivi gospodarstveni i politički moćnici poradi ostvarivanja svojih opakih ciljeva. Začuđujuće je da se te opake moćnike javno ne proziva uz pobliže njihovo identificiranje uz pomoć nadležnih tijela UN-a.

Europa je kao podkontinent velikog Euroazijskog kontinenta, zbog svoje geografijske razvedenosti i bogatstva različitosti životnih i klimatskih uvjeta bila podložna imigracijama različitih. Zato je sasvim naravna naseoba potomaka bliskoistočnih Arijevaca, Židova, Feničana, čak i malog dijela Arapa. U središnjem europskom području prevladavali su izvorno srodni Germani i Slaveni stopivši se s već prisutnim Keltima, a u hladnijim području zavladali su Vikinzi. No, nasilno su prodirali i susjedi Azijati, tako da Ugri i Finci ubrzo se stalno nastaniše stvorivši svoje države u Europi. Unatoč svemu tome, ništa nije moglo obuzdati nomadske horde vođene bilo Atilom, bilo surovijim Džingis kanom. Eurpljani su se učinkovito branili, ali je tek Džingis-kanova smrt odvela njegove horde natrag u Aziju. Europljani su nastojali nekako srediti svoje međudržavne odnose, jer međusobna državna i plemenska sukobljavanja nisu prestajala, pa je bilo i međudržavnih ratova. Kršćanstvo je usmjeravalo svoje vjernike protiv ratova, a prema skladu među ljudima, pa se Europa kakva je danas ipak uspostavila. Nezgoda je, međutim, da to ipak nekome nije bilo poželjno. Zato mi se čini primjerenim podsjetiti na neke važne povijestne događaje, nakon kojih je uslijedilo stanje boljeg reda i sređenijih međucivilizacijskih i populacijskih odnosa.

Nakon pretežito helenističke dominacije sjevernoafričkim područjem popraćena slabljenjem Zapadnoga Rimskog Carstva, iznjedrila se dobro organizirana vojna i kulturologijska moć Arapa, koji su učvrstili svoju vlast na velikom dijelu afričkog prostora, poglavito na priobalnom području Sredozemnog mora. Vojnički moćnima nije bilo teško prijeći iz Afrike na tlo Pirenejskog poluotoka i zavladati Španjolskom. Ostvarivanju takvog uspjeha olakšale su i tadašnje primjerno prepoznatljive Maurske

Rušenje Palmire – druga agresija na Europu

kulturologijske prednosti. Zaneseni uspjesima, Arapi su se usudili sa svojim vojnim postrojbama prijeći i na južni dio francuskog tla. No, kršćanska Europa se pouzdala u Božju pomoć, pa je iznjedrila sposobne vođe iz ugledne plemenitaške obitelji Karolinga. Sukob moćnih vojski dogodio se kod Toursa (Poitie) 732. godine, a pobjednik je bio Karlo Martel, kojeg je naslijedio Pipin Mali, otac cara Karla Velikog.

Karlo Veliki uspio se namatnuti kao vladar iznimnih sposobnosti, pri čemu se je oslanjao i na svoje kršćanske sljedbenike. Vješto je pobjeđivao svoje protivnike, kao pobunjene Lombarđane, tako još vještije i one druge. Bertrand Russell je temeljito proanalizirao uspjehe Karla Velikog, pa njegov uspon popraćen širenjem kršćanstva. Zato je Karlu Papinstvo bilo sklono, što je rezultiralo i Karlovom krunidbom za cara, te je Karlo mogao nastupati kao zakoniti nasljednik nekadašnjih cezara, dakle obnovitelj Zapadnoga Rimskog Carstva, što je učvršćivalo dobre odnose između Svete Stolice i Karla Velikog kao zakonitog cara.

Smijemo se, dakle nadati, da će se s pomoću Božjom pronaći pravi način za zbrinjavanje prisilnih izbjeglica, ali i za obuzdavanje opakih moćnih sljedbenika Zloga.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.