Besćutna i besramna uporaba izbjeglica

"Kratko pamćenje" kolonijalnih sila

 

 

Nakon što su ovdašnji mediji kao suorganizatori odurnih gladijatorskih borbi publici desetak dana posredovali sudbinu Tomislava Salopeka u tipičnoj virtualnoj gladijatorskoj areni – ne vodeći pritom nimalo računa o njegovoj obitelji – sve je utihnulo. Ostavili su isilovci, kao i u sličnim slučajevima, tek tinjajuću nadu: možda ipak nije ono što su slikali i rekli da jest. Dijelom je to taktika za buduću glavosječu, a dijelom uporaba spoznaje da „zapadnjaci“ vole takav kraj u kriminalističkim romanima i holliwoodskim filmovima. Možda ipak… Uglavnom sad je mirno, publika je već dobrano zaboravila ovu “predstavu“ – u areni je na drugoj, trećoj, tko zna kojoj novoj. Dok publika bleji i uživa u novima prisjetimo se na miru prošle.

Kad su otimali zaposlenika francuske tvrtke u okolici Kaira vjerujem kako su organizatori otmice znali da on nije Francuz. Štoviše uvjeren sam kako su njega, zapravo Hrvata gađali. Hrvata iz francuske tvrtke. Mogli su oteti Hrvata iz američke, britanske, talijanske, njemačke… tvrtke, vjerojatno bi se poneki našao. Mogli su i Hrvata iz hrvatske, ali nisu: izabrali su Hrvata iz francuske!

 

Programirana islamska crna revolucija

 

Svjetski mediji i politika govore o isilovcima kao o „teroristima“, što oni, pored ostaloga, svakako jesu, no stvara se sustav, takva država napreduje. Ne može, kao što recimo ni boljševizam nije mogao, kao što ni nacizam nije mogao, takvo što nastati, takva banda uspješno djelovati bez podrške drugih država oružjem, novcem, organizatorima, borcima, ideologijom… nekih država iznad, nekih ispod žita i većine koja šuti. Najzanimljivija je „opskrba“ kalifata borcima, muslimanskim ekstremistima – iz Europe, rođenim i školovanim ovdje. Preživjeli prekaljeni se vraćaju, bit će ih puno više od osamsto o kojima govore europske špijunske službe. Samo u BiH ih je koja stotina. I to je, glede rata, uzroka i posljedica, pravo pitanje za Veliku Britaniju, Francusku, Španjolsku, Njemačku… Kako su se u tako finim jednim multikulti i multietni i inače multi-multi i „pusi, pusi“ društvima obrazovali mladići pa odatle, skoro od doma otišli u po svemu neototalitaristički rat. Vratit će se „doma“ da bi tamo jednom otvorili novo ratište. Što već i jesu. Mađarska žica je samo posljedica, i jedno ništa, pa je francusko čitanje lekcija Mađarima, inače i bivšeg kolonizatora u Siriji, najmanje neukusno.

 

Što se može naučiti iz francuskog iskustva kad im državljani, a potomci njihovih bivših kolonijalnih podanika teroristički pobiju pola redakcije kultnog Charlie Hebdoa samo zbog satiričkog „verbalnog delikta“? Ili nekoliko godina prije popale predgrađa velikih gradova gdje su manjinska većina u getima? Ništa, osim kako bi to mogla biti postpovijesna osveta terora samog, terora kao takvog kojega su Francuzi još davno, davno prije „patentirali“. Već tada su glavosječu i osuvremenili. Kljac i ode glava neprijatelju. Isilovci su malo reterirali, k nožu, internetski je učinkovitiji, jednostavniji, „snimljiviji“. Čekajte, zar nisu Francuzi nedavno deportirali već vrlo stare doduše lutajuće Europljane iz Europe u (drugorazrednu) Europu. Rumunjske Rome iz Francuske u Rumunjsku? Velike svjetske i europske države, i one kojima se čini da su velike – Amerika, Engleska, Francuska, Njemačka… mogu sve. Ako nikako, onda silom, mekom i tvrdom, raznoraznom, ali soliti pamet, barem onoj maloj manjini koja je ostala pri zdravoj pemeti – ne.

 

Uostalom žica i zidova po svijetu već je mnoštvo na mnogim granicama. Od Izraela do Teksasa. Česi, Mađari… trebaju platiti račun i kolonijalne i aktualne velike politike. Glave isilovci odsijecaju s još nečijom podrškom, pored Saudijske Arabije i Katara. Inače bi im glave već otišle, no to je iscrpnija tema oko koje europski političari obilaze kao oko vrele kaše: fale im muda. Kad ju se bude potpuno i iskreno tematiziralo, „kusalo“, moglo bi za Europu biti kasno. Usput, potpuno Ojropa žmiri, a Amerika podržava višegodišnju destabilizacijsku uloga Turske na Bliskom istoku i njezin strateški dugoročni plan da se na te prostore vrati kao novo Otomansko carstvo. S druge strane se u sirijskoj krizi prešućuje Rusija, pa i činjenica postojanja njezine tamošnje vojne baze Mezzeh bez koje bi Bashar al Assad već odavno pao. I dok ovo pišem upravo stiže vijest o jačem, navodno izravnom uključivanju Rusije u rat u Siriji. Ima ona i zrakoplovstvo. E sad će biti barem u zraku veselo.

 

Ako nitko, bili bi Assada srušili Britanci, kako se ovih dana, ne spominjući rusku bazu, hvalio bivši britanski vojni zapovjednik. Mogli su ga, žao mu što ga nisu. I što bi onda bilo u Siriji drugačije? Ništa. Bilo bi isto kao i u Libiji gdje Britanci i Francuzi onoga jesu pa odatle i iz podsaharske Afrike doplovilih, doplutalih i potonulih – pokoj im duši – već godinama izbjeglica na stotine tisuća. Malo se o njima pričalo, više šutjelo. Sigurno su medijski bile manje eksponirane nego isilovski internetski nož. Ah ta Afrika, tamo su  ordinirali stoljećima, među inima Britanci i Francuzi. Ne možda Slovaci, Česi, Poljaci, Finci… Ne vidim tu nikakav problem, naime da jednom okupirani, kolonizirani okupiraju, koloniziraju okupatore. Kolo sreće se okreće. Ali da Mađari  budu pritom kolateralne žrtve, koji su u povijesnom pokušaju kolonizacije stigli tek do Rijeke, ili Slovaci, Česi, koji su uvijek „dreždali“ doma… Poljaci, čije su granice Rusi i Nijemci, a prešutno i njihovi „saveznici“ vozali tamo 'vamo – malo je bedasto i besmisleno.

 

Uloga interneta u islamskoj revoluciji

 

Ako izvršitelji otmica i jesu iz neke pustinjske zabiti, zapovjednici, organizatori sigurno nisu nekakve neznalice. Uostalom sva njihova smaknuća medijski su pomno razrađena, a žrtve isto tako birane. Isilovci su, na različite načine, pobili na desetine tisuća Kurda, kršćana, pripadnika naroda predkršćanskog vjerovanja (Jezidi), šijita, alavita… i uglavnom civile – uz daleko manje medijske efekte u odnosu na onih manje od deset medijski eksponiranih glavosječa koje im služe najprije za slanje poruka i za sijanje straha globalno. Dosadašnje internetske žrtve kalifata su iz velikih, moćnih zemalja – Amerika, Velika Britanija, Francuska, Japan. Glavosječa njihovih državljana nosi dvostruku poruku njihovim javnostima. Prvu kako je kalifat eto grozan, zločinački neprijatelj, pa zaslužuje da ga njihove države „udare“, ali to je jedan zmijski koloplet što nije tema ovog člančića. A i kalifat treba moćne neprijatelje. I drugu, sućutnu – primite izbjeglice, spasite ih ispod noža Crnih islamista, koji su po okrutnosti u novijoj povijesti, ne računajući „ove prostore“ i srpsku agresiju, najsličniji Crvenim Kmerima. I upalilo je, Amerika će ove godine primiti čak dvije tisuće izbjeglica, a naredne valjda jednu, no kako su tamo uskoro izbori plašim se kako ne će niti jednu.

Izbor Crnih (u crnom, a ne rasno) islamista država iz kojih su žrtve je jasan – neizbor je puno zanimljiviji. Na prvi pogled začuđuje kako niti jedan Nijemac, niti jedan Šveđanin… (hvala Bogu!) nije završio pod revolucionarnim crnoislamskim nožem. Nije jerbo su to glavne zemlje – majke primateljice onih koje su Crni islamisti protjerali užasom „na terenu“: etnocidom, etničkim čišćenjem, čišćenjem „krivovjeraca“, kulturocidom,  pa bi se njihove javnosti mogle pobuniti. Kao što se njemačka buni, ali to službena njemačka medij-politika još uvijek uspješno pritisnuta stigmom davno, davno bilog pa prošlog Drugog svjetskog rata, silom gura pod ne tepih već pod parkete – ma zapravo u podrum.

 

Buni se i Švedska, zakuhat će i drugdje, što duže tipično zapadnoeuropsko licemjerje bude trajalo to jače. Doduše, možda ni ne će, zemlje su to koje su naučile primati „gastarbajtere“; Njemačkoj ih sada navodno treba, naročito onih obrazovanijih, a od milijuna se valjda dade nešto „probrati“, no to je opet jedna druga tema, njezin tko zna koji krak. Ipak, možda je u cijeloj aktualnoj bliskoistočnoj priči najtajanstvenije držanje Izraela. Njega nitko ni ne spominje, a i sam se rijetko javlja. A sve mu se, sav taj užas događa na granicama. Zato mi je znakovit nedavni istup izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji je naznačio kako je Iran veći problem od kalifatske revolucije. Dakle ono što je „na terenu“, a na terenu je novi genocid, neobično pritom u nastanku nalik onomu u kojemu su svojedobno stradali Židovi, manji je problem od (postojanja?) jedne od najstarijih, najdugovječnijih svjetskih država. Istina je, Iran o Izraelu ima stajalište kakvo ima – ne priznaje ga. Ali to je, ili bi barem trebao biti drugi problem, problem druge više vrste u odnosu na aktualni isilovski „koljež“. Misli li i cijeli Zapad isto, naime kako je taj kalifat u nastanku mali problem? Ne samo da to (nekakva) Europa misli, već se tako i ponaša.

 

Izgradit će Europa i Amerika "ljepšu i stariju" Palmiru

 

Fundamentalni cilj Crnih revolucionarnih islamista i njihovih nalogodavaca i financijaša je sasvim „prozaičan“ i čisti suvremeni totalitarizam u revolucionarno-islamskoj izvedbi. Brinući brigu isključivo o jednoj od njegovih posljedica, izbjeglicama, Eunija i Amerika idu mu na ruku. Točnije – pomažu ga, barem u ovoj fazi. Ide se čak dotle da se val izbjeglica smatra „darom“ za poslovnu i radnu Europu! U izgledu je profit. Eto njoj mlade radne snage, muške (žene, zasad, ne rade). Takvu ideju pronosi i bivši ministar i propali poduzetnik Gornako Fižulić (poslovno propao kad je prestao biti ministar!) u humorističkom  tjedniku Telegram. Nevjerojatno: nacisti su Poljake i Ukrajince, pa i Hrvate tjerali, „dizali“ na rad u Njemačku za Drugoga svjetskog rata. Što s događa, je li dio Europe gladan radne snage „unajmio“ isilovce da ju podignu i potjeraju u tom smjeru? Ne mogu vjerovati kako takvo što nekome uopće može pasti na pamet, kako se usudi! Jer kolika je cijena, koliko stotina tisuća života je skončalo „na terenu“ od Libije, preko Sinaja do Irana, koliko utopljenika je nestalo usput, koliko izbjeglica nije stiglo do cilja…? Ma jedva čekam vidjeti tko će preživjele zaposliti i uporabiti za – povećanje profita.

 

Sramotno je da se „Europa“  tako ponaša prema događajima u Siriji – i odatle je crpila i povijesnu snagu – ne računajući razbojnike koji su ju kasnije kolonizirali. Odatle joj čak do sjevernih tmurnih kišnih šuma tijekom povijesti stiglo mnoštvo „pameti“. I preko tih prostora i religija, koju ona danas doduše više nema, osim vjere u profit. I fiktivna, licemjerna „ljudska prva“, multi „različitost“ i još pokoju „trla baba lan“ i „haj, haj, uživaj“ novu ideologiju. Za to je znakovita sudbina Palmire, svojedobno i ljepšeg i uređenijeg i ljudskijeg grada za život od Rima. Što će Europljani i Ameri izgraditi? „Ljepšu i stariju“ Palmiru? Ili možda i Rim čeka slična sudbina, kako stare tako i novije naslage?

 

Male države i afro-azijsko europski kalifat

 

Zatim je na red došla, preko Hrvatske, i poruka malim europskim, kršćanskim državama. Ne treba smetnuti s uma da je Hrvatska dva puta bila internetska talačka žrtva klanja Crnih islamista. Prvi puta je smrću muža Britanca pogođen, osim britanskog dijela i dio obitelji u Hrvatskoj: supruga i dijete. Drugi puta hrvatski radnik i cijela njegova obitelj, a medijski još mnogi „nastrijeljeni“. Dva puta su pod internetskim nožem bile samo Amerika i Velika Britanija. Potpuni je stoga kretenizam – kretenizam ispod kretenizma – a ne znam što je tamo, tvrdnja Miljenka Jergovića kako ovi crni islamski revolucionari „za Hrvatsku nisu ni čuli“. Tako organizirana revolucija, nema šanse. Kako pak male zemlje u cijeloj priči, a ne samo internetskoj, mogu proći vidjelo se u Makedoniji: zemlju poput Makedonije, još i nacionalno i vjerski složenu od kršćana i muslimana s valom izbjeglica se jednostavno može – pregaziti. Njezin suverenitet može se vrlo jednostavno bez ispaljenoga metka – ljudi doduše služe u tu svrhu – svesti na nulu. Kakva je to država koja ne može kontrolirati ulazak stranaca? Nikakva. Nema je. A ljudi, pojedinačne sudbine samih izbjeglica, e one su nešto sasvim treće, ustvari baš ono s čime se cijeloj priči, od Magreba do Afganistana, i računa. S njihovim ljudskim fizičkim potencijalom u najdoslovnijem smislu. Ma kako ne bi mogli kroz mađarsku žicu do njemačkog blagostanja. I nazad. Pa ljudi su.

 

Mato Dretvić Filakov