Pokoravanje elemetarnih čestica

Nije li "umjetnička sloboda" pripomogla smrti našega Tomislava!?

Postoji još jedna neobično zanimljiva hrvatsko-francuska veza koja je mogla imati utjecaja na sudbinu Tomislava Salopeka, a to je predstava „Elementarne čestice“ po romanu Michela Houellebecqa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Znakovito: premijera je bila  20., a Tomislav je otet 22. srpnja. Ljudi sa zrnom soli, bit će stonske, među njima i dubrovačko-neretljanski župan Nikola Dobroslavić, na vrijeme su upozorili kako je u današnjim političkim (terorističkim) okolnostima neprimjereno, nepotrebno, osjetljivo, opasno… u Dubrovniku igrati Houellebecqa za Ljetnih igara. Da ne bi bilo nikakve dvojbe: držim ovoga pisca najznačajnijim svjetskim piscem zadnjih  desetljeća, a „Elementarne čestice“ najboljim romanom raspadajuće i o raspadajućoj zapadnoj civilizaciji – dakle brojem jedan.

Kad bi islamski ekstremisti i internetski sjekači glava u svojim glavama imali imalo soli među prvima bi promovirali baš Michel Houellebecqa, no njihova ideologija, koju oni drže izvorno islamskom, nije ni to u stanju – daleko je ispod toga stupnja. Naciljali su ga tako kao ličnost, kao Francuza, kao sugovornika Charlie Hebdoa, čiji fundamentalistički humor protiv koječega ne podržavam, a ne držim ga ni humorom, ni satirom, ni smiješnim, već entom derivacijom karikature, a ustvari koncentratom neke druge politike. Taj pak nikada nije smiješan, već uglavnom otrovan. Kad kako, kako za koga, uglavnom ono što bi trebalo razgaliti dušu, otvoriti joj vidike, prozore i vrata, obično ju dodatno rastuži i zatruje.

Ljetno dubrovačka masturbacija „Elementarnim česticama“

Inače da su baba Manda i družina, kumpanija imalo razumjeli  „Elementarne čestice“ nikada im ne bi palo na pamet postaviti ih na Dubrovačke ljetne igre. Možda zimske. Dubrovnik u punoj sezoni svakodnevno  je prepun takvih predstava, a stotine njih su svakako bolje, istinitije – čisti nepatvoreni, nerežirani, „performans“- od baba Mandinog. Nema te babe, niti toga režisera, niti tih glumica, glumaca koji bi u Dubrovniku bolje uprizorili „Elementarne čestice“ od aktualnoga Dubrovnika samog, od doista elementarnih koje sezonom piče Gradom svih dvadeset i četiri sata – i to godinama. Baba Mandina predstava o tim česticama obična je masturbacija i pritom nema blage veze s onim „što je  pisac htio reći“. Kumpaniji se učinilo kako bi bilo dobro „čestice“ uprizoriti; jebačine k'o u priči, droge, loče se, ne zna se tko koga, svi sa svima i svatko sa svakim, širi se smrad – e to će se gledati, u tome uživati ma što pisac pritom pisao. „Elementarne čestice“ zapravo su neuprizorive, nepodobne za uprizorenje – ako ih hoćeš uništiti, onda ih uprizori. Osim senzacionalistčki, gladijatorski, masovno kulturno- degradacijski – za čisto medijski trenutačni dobitak. Uprizorenje  „Elementarnih čestica“, poglavito u Dubrovniku ljeti, njihova je negacija, sprdnja s romanom. Čisto uništenje elementarne poruke pisca. Prikažeš ih kao predstavu, ili kao film, pa će od pravih „Elmentarnih čestica“ ostati – ništa. Ne će ih više biti. Ne će biti problema o kojem one govore niti slučajno. Proslavit će se samo neka baba Mandina ekipa – i navodna umjetnička sloboda. A tek ako ju bude morala braniti policija – nema bolje reklame. Policija brani samu slobodu stvaranja, a stvara ju dotična družba.

Zašto u Dubrovniku, a ne u Babinoj Gredi?

Bez ostatka sam za slobodu stvaranja, ako se imalo nadaje kakva umjetnost, ali za slobodu se mora (iz)boriti kreativac sâm ili skupina takvih genijalaca. Pritom sami moraju snositi sve rizike svoje kreativnosti, uključivo i troškove. Pa i glavu da im sijeku. Umjetnost za glavu! Taman posla da bi ovi, ali recimo. Ako pak postoji i „nul 75“ promila vjerojatnosti da bi mogao stradati netko sasvim treći, stoti, tisućiti, kamo li ako se vjerojatnost za to penje preko tri promila, kao u nadležnom kulturnom ministarstvu, a u „umjetničkim krugovima“ da ni ne spominjem dokle seže – nema „slobode stvaranja“. S tolikom količinom promila slobodno se igra s vlastitom jetrom, ali s tuđim novcima, proračunskima – ne , a kamo li s tuđim glavama.

„Elementarne čestice“ mogli su ovi ili drugi intelektualci iz ovih krajeva uprizoriti odavno, od 1988., pa nisu. Kako nisu do sada, mogli su predstavu odgoditi za iduću godinu, ali nisu. Mogli su ju prebaciti za jesen-zimu, u Zagreb, u Babinu Gredu, na Beravu – ali nisu. Zainteresirali su se tek nakon pokolja u Parizu gdje je kao verbalni „krivac“ unekoliko bio označen i Michel Houellebecq pa je postao dodatno medijski eksponiran. I na to su se zalijepile ovdašnje intelektualne muhe. Cijela kvazi umjetničko-slobodarska halabuka, novac, medijska haranga „za“, policijska zaštita na probama i predstavama – za svega tri (brojkom: 3) predstave. Premijera bješe 20. srpnja, nakon koje se po običaju vjerojatno pilo, umjesto da su se i u publici pogasila svjetla – to bi bio dobar završetak.

Tomislav Salopek je otet 22. srpnja i tada počinje tragedija za koju su starogrčke ništa. Slučajna slučajnost? Ili možda elementarna podudarnost?  Neka o tome razmišljaju umjetnički slobodari. Inače, zagledajmo se malo u povijest Dubrovnika. Da su se povijesni Dubrovčani tako odnosili i prema umjetničkim slobodama, da nisu postupali diplomatički, sa zrnom soli, Dubrovnik bi vrlo vjerojatno danas bio obično ribarsko selo. Pritom je i u takvim uvjetima i uz toliko slobode dao umjetnička djela. Za sva vremena.  

Mato Dretvić Filakov