SMISAO USTAŠEVANJA DANAS – Zašto neki pomažu SDP-ovu morbidnu kampanju!?

Netko se jako trudi da nam Milanović još četiri godine trati vrijeme i zagađuje male ekrane

Ako znate da je izborna strategija SDP-a – uz malo populizma – plašenje opozicijskim ustaštvom i Karamarkom, zašto onda pomagati SDP-ovu morbidnu kampanju? Otrježnjenje često počinje porazom. Kad su se domogli sigurnih obala, mnogi su pripadnici ustaškog pokreta, čak i vodeći ljudi, počeli razmišljati o razlozima vlastite propasti. Takva razmišljanja bila su u početku dosta prizemna, ali s vremenom su postala sofisticirana. Intelektualni dio ustaške emigracije brzo se ohrabrio na javnu raspravu o ustaštvu. U tomu su Vinko Nikolić i njegova Hrvatska revija odigrali ključnu ulogu. Na stranicama Revije već razmjerno rano osuđivan je Pavelićev režim (Pavelićeve “terorističke metode vladanja”, Jure Petričević, lipanj 1956.), a potom i ustaštvo (“Ustaštvo je posve preživjela i za hrvatski narod vrlo štetna pojava. Doba demokracije ne prihvaća nikakav totalitarizam… Komunistički režim zastrašuje narod, i na taj način vrlo rado za Hrvate često tvrdi da imaju birati izmedju ustaštva i današnjeg komunističkog poretka.”, Jure Petričević, lipanj 1961.).

Nikolić je bio jasan u stvarima koje su za neke još otvorena pitanja. On je u članku o Udbinu ubojstvu Vjekoslava Luburića (rujan 1969.) rekao: “Jasenovac je ipak hrvatska velika rana i još veća sramota, i radi njega i danas duša nas boli i obrazi nam od stida! Ta, kakav bismo mi bili narod, koji se ne bi stidio nad zlom, koje je počinjeno u njegovo ime?!” Po svemu sudeći, Nikolić je još prije skoro pola stoljeća o Jasenovcu znao više nego Stjepan Razum danas. Nikolić je također prihvatio prijedlog fra Dominika Mandića da, unatoč endehaškoj praksi, “unaprijed svi upotrebljavamo hrvatski grb s početnom crvenom kockom” (prosinac 1970.).

A kad je riječ o trenutnim kontroverzama, Nikolić se još 1969. sprdao s pričom da je ustaški pozdrav “Spremni” star – 900 godina! Naime, zabilježio je kako je stanoviti M. K. B. u članku objavljenom u listu Hrvatska straža (studeni 1968.) iznio razgovor s Pavelićem iz 1957., gdje je iznio kako “neki prigovaraju pozdravu ‘Spremni’, jer da je fašistički (izveden prema talijanskom ‘Pronti’).” Na to je Pavelić navodno odgovorio: “Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla ‘Bog i Hrvati’ – ‘Hrvatska Hrvatom’… nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti” i, da skratimo, pronašao ga je u ispravi Petra Krešimira IV iz 1069., gdje kralj veli da je “odlučio spremna srca” imanjima i posjedima proslaviti samostan Sv. Krševana. Nikolićev komentar: “Jedino je shvatljivo, što je to bilo ‘jednog žarkog ljetnog dana’, samo što ne znamo tko je ovo smislio. Svakako, kasno smišljeno” (ožujak 1969). Ipak doznajemo da je upravo Pavelić tražio poseban ustaški pozdrav.

Sve ovo nas navodi na pitanje: kako je moguće da su ustaški veterani u emigraciji imali više pameti i osjećaja odgovornosti (i to još prije pola stoljeća) od pedeset naših suvremenika (među kojima ima i ljudi od ugleda)? Pustimo sad Branka Borkovića, za kojega je prava šteta što sa svojom bivšom strankom A-HSS neće biti u prilici sudjelovati u Milanovićevoj izbornoj koaliciji, kojoj po mnogo čemu tipski pripada, ali što ćemo s tim silnim doktorima i akademicima?

Čovjek bi pomislio da Josip Pečarić, koji godinama zabija nos tamo gdje mu nije mjesto, u neprobrano društvo naših povjesničara, kao matematičar od glasa poznaje najelementarnije zakone logike. Ali ne, idemo od lošeg na gore. Na kraju balade stupa koalicija Spremni.

Moglo bi se reći da se netko jako trudi da nam Milanović još barem četiri godine trati vrijeme i da nam baš svake večeri zagađuje male ekrane. Ako znate da je izborna strategija SDP-a – uz malo ekonomskog populizma na kraju mandata – plašenje opozicijskim ustaštvom i Karamarkom, mračnim gospodarom Mordora, zašto onda pomagati SDP-ovu morbidnu kampanju? Čemu služi verbalno ustaševanje na način nepoznat u Francovoj Barceloni krajem 1960-ih? Promicanje ustašluka kao najveće opasnosti uvijek je bila komunistička strategija. Ako je to znao Jure Petričević 1961. godine, kako je moguće da je nepoznato danas? Malo je tko u Hrvatskoj imao lijepu riječ za ustaše nakon 1945., a ipak komunisti su nas uvijek davili otrovnom gujom ustašluka. Zar je bilo emigracije osim ustaške? Zar i Crkva nije bila samo ustaška? Zar hrvatski jezik nije bio ustaški? Zašto su komunisti u svakoj liberalnoj reformi odmah prepoznavali ustašluk? Nakon Karađorđeva su nam tvrdili da je i “maspok” ustašluk.

Demokraciju i višestranačje su nam gadili kao preduvjet za ustašluk i klanje. Istina, Tuđmana su (postumno) rehabilitirali i pretvorili u saveznika kad su zaključili da ih ipak nije ugrožavao, za razliku od Karamarka koji jaše na borbi protiv svih totalitarizama. Ako je nešto od toga poznato, a teško je vjerovati da nije, čemu onda peticijsko ustaševanje? Možda peticionašima, preko daljinskog, upravlja neka nevidljiva sila?

Kad je riječ o ustaševanju danas, mogli bismo se domisliti raznim objašnjenjima. Najmanje plauzabilna je Pupovčeva teza (“u današnjoj Republici Hrvatskoj djeluju oživljeni profašistički, proustaški resentimani i snage te… su u posljednje tri godine glasniji nego što su bili prije i… ozbiljno ugrožavaju njezin demokratski identitet i njezinu demokratsku političku praksu”, Novosti, 22. Kolovoza 2015.). Prije svega, ova teza nije točna, a od dvojbene je koristi SDP-u, bez obzira na njihovu izbornu strategiju, jer se ova Pupovčeva bajka “dogodila” za njihove vlasti. Premda u Hrvatskoj postoji jaki anacionalni lobi, kojemu odgovara da bude “što gore, to bolje”, često se zaboravlja kako su tijekom cijelog XX. stoljeća, zahvaljujući u prvom redu jugorojalističkom, ustaškom i komunističkom režimu, uništavane hrvatske elite. Zakašnjelo “Za dom spremni”, posve nerazumljivo Vinku Nikoliću 1969. u Barceloni, samo je jeka ovog stanja. Hrvatska je zemlja bez stvarne elite. Kod nas nema te snage koja bi spriječila marginalce da dođu na odgovorne položaje kojima nisu dorasli i gdje se onda neodgovorno ponašaju. Nažalost, nema ni odgovornih medija. Potrebna je normalizacija društva tako da svaki ridikul ne može postati vektor koji nosi patogen ugroze za potrebe Pupovčeve teorije i Milanovićeve kampanje.

P.S.: Prije par dana stigla je na potpis peticija dviju povjesničarskih strukovnih udruga, u kojoj se negira teza da je pozdrav “Za dom spremni” ikada u Hrvatskoj postojao izvan ustaškog pokreta. Također se osuđuju “znanstvenici, sveučilišni nastavnici, akademici i (bivši) ravnatelji javnih znanstvenih instituta” koji su tvrdili suprotno, bez dokaza da je ovaj pozdrav korišten prije ustaša, jer su time doveli u pitanje ne samo svoj ljudski, nego i znanstveni kredibilitet. Predlaže se isključenje dotičnih iz “svih strukovnih udruga hrvatskih povjesničara” (ovo je dosta smjela odluka, posebno ako se zna da je malo tko izbačen iz ovih udruga za mnogo gore stvari, a mogao bih se dosjetiti jednakih, ako ne i gorih, prijestupa u hagiografskom pojanju niza cijenjenih historičara kad je riječ o povijesti titoizma) i pozivaju se nadležne institucije (sveučilišta, HAZU, itd.) da ocijene postupke svojih profesora, odnosno članova.

Završava se homilijom o tomu kakva je važnost “kvalitetnog i odgovornog obrazovanja i javnog zalaganja za demokratskog (sic) i tolerantnog (sic) društva kakvo zavrjeđuje zemlja članica Europske unije”. Slažem se da moramo povesti računa o tomu tko i kako predstavlja hrvatsku povijest u javnim ustanovama. Krajnje je vrijeme za takvo što. No, ovako formulirana peticija to ne će postići. Stvar je otišla predaleko. I ovdje je riječ o odsutnosti elite.

Ivo Banac, Jutarnji list