Pravo lice »gospodara Svijeta«

Schengenska ili ljudska granica

Mali sirijski dječak Alien, kojeg je mrtvog more izbacilo na obale Grčke, dočarava nam, pokazuje i dokazuje svu tragediju, nemoć, jad i bol običnog čovjeka bilo koje zemaljske koordinate, iz bilo kojeg kontinenta, iz bilo koje države, režima, sustava, bilo koje i kakve opredijeljenosti i stupnja ekonomskog i društvenog razvoja. Slikom tog mrtvog djeteta na kamenitoj obali strane zemlje, nitko ne može i ne smije ostati ravnodušan. Mnogi spontano plaču, mnogi su zamukli, mnoge peče nemirna i ljudska savjest, mnogi se zgražaju, mnogi obećavaju, neki se pretvaraju, a glavni krivci i dalje kuju svoje davno osmišljene strategije i taktike,kako što brže doći do cilja – osigurati svoju premoć na zajedničkoj Planeti, ne birajući sredstva, pa ni ljudske živote.

Taj dječak je žrtva i simbol stradanja nastalih zbog stalne igre i poigravanja svjetskih moćnika s ljudima, narodima i državama, u ime nečega što samo znaju čega i u ime nekoga tko vlada svijetom. Nije ta velika seoba naroda nastala spontano, iz osobnih potreba i želja migranata (izbjeglica), u traženju boljeg života za sebe i svoju djecu i bježanja pred ratom u njihovoj zemlji. Mislim, da je u svemu tome prevladala općenito, u globalu, vanjska motivacija, iako niti unutarnja motivacija nije pri tom zanemariva. Zapad obećava ono što oni nemaju, ali Zapad ne prihvaća one koji nemaju, barem ne u tako velikom broju.

Ne tako davno i naši su ljudi bježali pred nasrtajem i okupacijom jugoarmije i ostalih srpskih i četničkih hordi, koji su imali velike, dugoročno planirane i programirane, nerealne pretenzije prema našem teritoriju, naročito našem moru. Bježeći su ostavljali svu svoju imovinu, svoj dom i spašavali goli život. Bili su to uglavnom starci, žene i djeca. Svi oni koji su bili sposobni na bilo koji način, naročito puškom u ruci, su ostajali i branili se od osvajača i neprijatelja. Mnogi su poginuli, mnogi su postali invalidi, mnogi su nestali i stradali na bilo koji način. Vojno neopremljeni i neosposobljeni, srcem, vjerom, nadahnutim herojstvom, jer su se borili za pravu stvar, branili su svoje, ustrajali su u svojoj borbi i obranili domovinu.

Neki su i pobjegli i danas besramno traže mirovine i ostale ratne privilegije kao vjerni pripadnici München bojne. Neki su čak to i dobili, dok oni pravi, “nesposobni“ i odani, misleći kako je obrana domovine bila građanska dužnost, imperativ, zapovijed i čast, a ne nekakvo trgovanje i odavanje počasti, sa svojim narodom godinama dijele sudbinu tog naroda ponosni što žive kao svoj na svome, „sa svojom lisnicom u svojem džepu“. Iako, je u mnogih ta lisnica prazna, a džep poderan, oni se nadaju boljem i silno su strpljivi u tome.

U koloni ovih izbjeglica (migranata) koji preko Grčke, Srbije i Mađarske žele doći u Europu su uglavnom mladi ljudi obitelji s malom djecom i nešto starija djeca bez roditelja. Svi oni traže život dostojan čovjeka i neku novu nadu, koju su izgubili u svojoj zemlji. Primijećeno je kako su to uglavnom školovani ljudi, koji znaju što od života žele i što mogu ponuditi tamo gdje su se uputili. Oni su svjesni da na Zapadu ne teče med i mlijeko, što treba samo uzeti, nego su spremni raditi i privređivati, kako za sebe, tako i za državu koja ih prihvati i primi. Gledajući ih tako jadne i očajne, kako riskiraju život,  tražeći boljitak i sreću, prepuštajući se raznim manipulatorima, švercerima i lopovima u ruke, koji ih za veliki novac poput stoke trpaju u razna neadekvatna i opasna prometala,čovjek se zapita, zar ne postoji drugi i drugačiji način da ti ljudi odu tamo kamo žele, ali i da se uz put taj isti čovjek zapita, zašto ti mladi muškarci, u naponu snage, nisu nešto poduzeli u svojoj državi da se ublaži i promijeni stanje u kojem je svaki normalan život nemoguć. Zašto bježe? Zašto se ne suprotstave? Zašto se ne bore za sebe i svoju djecu? Ili to sve za što se treba i isplati boriti tamo od kuda bježe nema više nikakvog smisla.

Kod kuće im prijeti smrt. Smrt im prijeti i na ovom putu, ali tu ipak postoje nekakve šanse. Znači da tamo od kuda bježe ne postoje. Nije na nama da im sudimo i da ih osuđujemo. Dogodilo se što se dogodilo i svakim danom to zlo postaje sve veće. Tu smo gdje smo. Ljudi smo i kao ljudi u toj situaciji bi se trebali i morali ponašati. Gladne i žedne nahraniti, napojiti, odjenuti i dati im krov nad glavom, makar privremeni. Nema smisla za to sad tražiti generalne, veće ili manje krivce. Treba pomoći, na najbolji i jedino mogući način, bez okretanja glave. Možda se taj egzodus mogao predvidjeti i pripremiti se za njega, svaki prema svojim mogućnostima, dogovorom i suradnjom. Možda se to bježanje moglo i organizirati na ljudski način, a ne čekati da se plovilo prevrne i onda spašavati one koji znaju plivati, dok su se već oni drugi utopili. Zar je i to nečija politika? Jesmo li toliki licemjeri da im u isto vrijeme pomažemo i želimo da ih što manje prijeđe tu famoznu schengensku granicu?

Veliki igrači su tu u igri. Lavinu su pokrenuli i nikakve ograde i zidovi je više ne će spriječiti da se prelijeva i ostane u zadanim granicama. Čime smo to zaslužili da nas 2015. godine uznemiruju, osuđuju i stavljaju pred ispitivanje savjesti i vlastitom pogledu u ogledalu, stravične slike ovog egzodusa i sudbine pojedinih ljudi u njemu. Dokle ćemo biti pijuni u raznim igrama velikih i moćnih? S nama se igraju i pri tom šire mržnju jednih prema drugima, kako bi prestali biti ljudi, suosjećati, pomagati i skrbiti jedni za druge, na ljudskoj razini, bez kontrole uma i usmjerenog djelovanja nekih nevidljivih velikih sila, koje su preko svojih satelita i gubernatora prisutne svuda i uvijek.

Ankica Benček