Gomolava kao naselje datira iz kasnog neolita
Kako Zavičajni klub Hrtkovčana u Hrvatskoj i njegovo glasilo nose ime po našoj Gomolavi, koja je simbol, ne samo naše međusobne veze danas, već i daleko šire i dublje veze ljudi i kultura uopće u vremenu i prostoru, u nekoliko nastavaka bit će govora o ovom bogatom arheološkom nalazištu. Pokušat ću da u osnovnim crtama iznesem najznačajnije podatke, neke posebnosti i po neku osobnu impresiju, tako da štivo bude našem čitatelju što zanimljivije, iako je to za ovakvu materiju prilično teško.
Koordinate Gomolave u prostoru su nam dobro poznate: Zemlja, Europa, Vojvodina, Srijem, Hrtkovci, kraj Švapskog šora, na obali Save kod mjesta gdje se u nju ulijeva Vranja (prije meliorizacije). Koordinate naše Gomolave u vremenu su nam pomalo mutne. Ako počnemo izdaleka, kao što smo sa prostorom, onda treba reći da se smatra da je Zemlja kao planet formiran prije oko pet milijardi godina, da je prvi život na njemu nastao prije oko dvije milijarde godina, a prvi antropoidi (čovjekolika bića) prije oko 150 tisuća godina.
Od prije oko 100 tisuća godina čovjek je počeo upotrebljavati neobrađeni, a kasnije i grubo obrađeni kamen kao svoje oruđe i oružje. U arheologiji se to vrijeme naziva starije kameno doba (paleolit). Prije od oko 15 tisuća godina čovjek počinje fino obrađivati taj kamen i glačati ga, da bi dobio oštra ili šiljata oruđa i oružja. To vrijeme se naziva mlađe kameno doba (neolit). Zatim slijedi vrijeme metala i ono se dijeli na bakarno doba (eneolit, od prije oko 5 tisuća godina), brončano doba (relativno brzo poslije bakarnog) i željezno doba (od prije oko 4 tisuće godina do danas). Kada je u pitanju Gomolava, kao lokalitet zapadne kulture, treba imati u vidu određene pomake posljednjih vremena, jer su ona ranije nastala u istočnim civilizacijama.
Gomolava kao naselje, na osnovi onog što se do sada zna, u svom početku zalazi u kasni neolit, najstariji nalazi su iz oko 3.800-e godine prije rođenja Krista, a završava se grobljem iz XVI. stoljeća poslje rođenja Krista. Danas je to zatravnjeno uzvišenje sa kojeg su najhrabriji Hrtkovčani skakali, neki i na glavu, u duboke i bistre vode naše Save, a mnogi znatiželjnici, još od davnina, otplivali bi, ili čamcem prišli do podnožja strme Gomolave i iz njenih horizontalnih šara, arheoloških slojeva, uzimali po koji zanimljiv predmet, ostatak keramike ili novac, koji su virili iz vertikalno presečene zemlje silinom savske vode (slika 1). To sam činio i sam, plivao do ispod Gomolave i verao se uz njenu liticu, te i danas imam nekoliko rimskih novčića, kao uspomenu na Hrtkovce, Savu i Gomolavu.
Treba još znati da je ono što je danas ostalo od Gomolave, samo mali dio, samo periferija kruga naselja koje je formirano prije 6-8 tisuća godina sa svojim centrom na udaljenosti od stotinjak metara od tadašnjeg korita Save. Sava je tisućama godina odnosila srijemsku obalu, pa je tako tako odnijela i centralni dio ovog naselja i veći dio periferije. Ostao je mali komadić, koji danas vidimo, a i on će jednog dana sigurno nestati. Tako dno Save čuva najveće tajne Gomolave i šteta se može samo naslutiti, jer i ono što je ostalo izaziva zanimanje arheologa i historičara cijelog svijeta i unosi pravu revoluciju u dosadašnja znanja. Na Gomolavi je otkriveno više stvari koje su do sada bile nepoznate, pa su neke i neobjašnjive.
Neobično uzvišenje u nepreglednoj srijemskoj ravnici na obali Save kod Hrtkovaca izazivalo je znatiželju svakoga tko je za njega znao i svatko bi se, prije svega, upitao odakle tu tolika gomila zemlje. Je li netko, iz ko zna kojih razloga, dovlačio tu silnu zemlju, ili je brežuljak nastao nekim prirodnim čudom? Gomolava nije nastala prirodnim putem, već je zaista stvorena ljudskom rukom, bezbrojnom gradnjom, rušenjem i ponovnom gradnjom naselja, odnosno kuća. Dakle, donošenjem građevinskog materijala u kontinuitetu od oko šest tisuća godina! I to je jedna od specifčnosti koja Gomolavu, kao arheološko nalazište, čini posebnom.
S položajem na važnim komunikacijama i kontrolom savskog plovnog puta, u meandru Vranje (jedan krak Vranje se ulijevao u Savu sa lijeve strane Gomolave, a drugi sa desne, možda i umjetno prokopan), sa svih strana opkoljena vodom kao zaštitom, Gomolava je bila idealno mjesto za podizanje naselja. To, kao i okolina bogata šumom, divljači i plodnom zemljom, te Savom punom ribe, uslovili su da se naselje svaki put poslije uništavanja, ratova ili požara ponovo obnovi, često i poslije dužeg perioda i od sasvim drugog naroda i druge civilizacije. Tako je formirano umjetno uzvišenje visoko 6 do 7 metara od nivoa prvobitnog terena!
Da je ovo uzvišenje potencijalno arheološko nalazište izvještava prvi put 1898. godine Mato Vohalski, učitelj u Hrtkovcima i povjerenik Arheološkog muzeja u Zagrebu. On vrši i manja, potpuno amaterska iskopavanja, ali su i takva svojim bogatstvom i raznolikošću nalaza izazvala pažnju gospodina Brunšmida, ravnatelja Arheološkog muzeja u Zagrebu, te je 1904. godine izvršeno, od strane tog muzeja, prvo sondažno iskopavanje Gomolave, dati su prvi profesionalni opisi i prvi potpuniji podaci. Međutim, poslije toga slijedi duga pauza zbog balkanskih i dva svjetska rata.
Tek 1953. godine počinju prva sistematska iskopavanja Gomolave u organizaciji Vojvođanskog muzeja u Novom Sadu. Ona su vršena u dvije faze, prva od 1953. do 1957. godine i druga od 1965. do 1969. godine. Imaju zaštitni karakter, odnosno iskopan je cjelokupan pojas Gomolave u širini od desetak metara uz Savu, koja je stalno pretila da ubrzo odnese taj dio vrijednog arheološkog materijala (na slici 2, a na slici 3 označeno svijetlom šrafurom). Odmah poslije toga nastavljaju se iskopavanja na velikim površinama u dubini lokaliteta, također u dvije faze. Prva, na sjevernoj strani Gomolave, od 1969. do 1977. godine (na slici 3 označena tamnijom šrafurom) i druga, u središnjem dijelu Gomolave, od 1977. do 1985. godine (na slici 3 označena najtamnijom šrafurom).
U ovo su bili uključeni skoro svi arheolozi Vojvodine i studenti arheologije. Zajedno su po hađali školu arheoloških istraživanja, organizovanu na licu mjesta, na samoj Gomolavi. Bili su angažirani i stručnjaci iz Nizozemske i Engleske. Radovima je rukovodio Bogdan Brukner iz Instituta za povijest iz Novog Sada, a od 1972. godine organizator iskopavanja je Jelka Petrović, arheolog Vojvođanskog muzeja. Kraj istraživanja na Gomolavi obilježen je Simpozijem u Rumi 1986. godine, a stogodišnjca od početka istraživanja na Gomolavi, Simpozijem u Novom Sadu 2004. godine. Mnogi Hrtkovčani su bili angažirani kao radnici na iskopavanju Gomolave, a ja se najradije sjećam faze 1965. do 1969. godina, kada sam na Gomolavi, kao student, upoznao neke kolegice sa arheologije. No, u slijedećem nastavku neće biti reči o tome (osobna arheološka tajna), već o najstarijim nalazima sa Gomolave.
Literatura:
– J. Petrović: ''Gomolava, arheološko nalazište'', N. Sad, 1984. god.,
– Vojvođanski muzej: ''Gomolava, simpozijum u Rumi'', N. Sad, 1988. god. i
– privatni zapisi Paskala (Paške) Cakića, Hrtkovci, u periodu 1930.-1980. god.