Mediji su elementarno zlo ovoga svijeta – njegova Cloaca Maxima, njegov glavni govnovod, odsjaj Pakla, pa i Pakao sam. Atomsko, biološko, kemijsko… i sva sila konvencionalnih i nekonvencionalnih oružja za masovno uništenje koriste se točkasto u vremenu i prostoru, ili se uopće ne koriste. Tek su prijetnja. Masovni mediji su oružje svih oružja i kao takvi najopasniji. Na žrtvama ne ostavljaju vidljive posljedice, nema krvi, otkinutih glava, polomljenih udova, ne vidi se izvaljena crijeva žrtve… Budući da djeluju na mozak i emocije njihov učinak je i trenutačan, ali i taloži se poput radioaktivnih čestica u mozgovima žrtava bez ikakve šanse da se tamo i raspadne.
Sjaj i bijeda medijske manipulacije
Vrijeme raspada masmedijskog, multimedijskog tako nataloženog opakog otpada zapravo je neograničeno. Prethodni sloj se tek može zagrnuti novim. Neki ovo oružje nazivaju mekim, „mekom silom“, a moglo bi ga se nazvati „hladnim“ nevidljivim nožem na daljinsko upravljanje koji vam stalno „vrti“ po mozgu. Za medije je teško ustanoviti kad su opasniji: kad nešto skrivaju, kad nešto najčešće jednostrano otkrivaju ili kad stvarnost izvrću naopačke. U svakom od ovih slučajeva uloga im je od publike, potrošača – oni ni nisu za samosvjesne ljude – stvoriti još niža bića – zombije. Kako funkcioniraju zorno su pokazali onima koji vide zadnjih nekoliko dana na slučaju jednog dječaka tužne sudbine.
Teško mi je analizirati taj slučaj, emocionalno me trese, užasno je „kopati“ po nečijoj, poglavito dječjoj smrti, ali pomolit ću se pa što Bog da. Uostalom on je tako i izabran i formuliran – ucjenjivački da ga se ne može i ne smije propitivati, trebao bi dakle biti potpuno neupitan. I eto odmah primjera medijskog totalitarizma u korijenu. Tko u njega takne dotući će ga već neki Jergović, ako ničim onda srceparajućim tekstom razine viših razreda osnovne škole. Toliko ćete se rasplakati da će vam suze poteći preko tipkovnice i ekrana pa sve do napajanja. Onda će izbiti kratki spoj, sve će se zapaliti, a vas vjerojatno ubiti struja (Vidi: M. Jergović: „Za koga bi se nakon Isusa Krista s takvim pouzdanjem moglo reći da je umro za sve nas, kao za dječaka s licem u pijesku bodrumske plaže?“ J. L., 4. rujna 2015.). Elem dakle posumnjate li, malo drugačije promislte – prvo će vas „europski jergovići“ moralno dotući, staviti u medijsku rupu, a po potrebi, a potrebe su velike i – 'apsiti.
Iznenadna personalizacija smrti
Dakako radi se o slučaju maloga utopljenika trogodišnjeg Ailana Kurdija, njegova godinu dana starijeg brata Galipa i njegove majke Rihane. Pokoj im duši! No u medijskom žarištu bio je i još uvijek jest, ali sve manje i tiše, mali Ailan. Čim se medijima po Europi, Zapadnoj, proširila ova sućutna ljudska priča, bilo je jasno kako se iza medijskog brda nešto valja. Jer već godinama južnije od Europe, pa i po Europi, na moru i na kopnu, broje se žrtve na stotine tisuća – pa ništa ni od njihovih imena i prezimena. Utopilo, pobilo… samo se slažu brojke. Veći interes medija izazivala su tek internetska klanja, a sve one silne žrtve prešle su, da parafraziramo Staljina, „u statistiku“. Tu je ujedno i njihov kraj. Skončali u statistici. Ni za grob im se ne zna.
Koji se Vrag valja, što se događa, odnosno što će se ubuduće događati, pa je europska medija odlučila do te mjere personalizirati jednu žrtvu, i to onu dječju, apsolutno nevinu na razini biblijske simbolike o stradanju nevine dječice? Što će to Europi kad se Biblije, već desetljećima, nastoji riješiti? Da bi to pak bila samo obična ljudska sućut, onoga liberalnoga samoživoga „jedinka“, toga u medijima nema. Pripreme su očito bile temeljite, brzo se pojavilo nekoliko slika u nekoliko situacija nesretnog dječaka. Slične fotografije mediji uglavnom licemjerno izbjegavaju kako ne bi „potresali“ svoje potrošače, naročito oni, navodno ozbiljniji, nežuti. Ovoga puta to nije bio slučaj. Ubrzo je priča proširena na brata i majku, u priči se pojavio i otac, pa čak i teta iz Kanade. Skoro cijela obitelj, samo nigdje nema dide i babe kojih u izbjegličkim kolonama uopće nema što začuđuje osobito kad se zna kakva je uloga najstarijega muškarca u toj kulturi. Kako bi se tragedija potencirala iz obiteljskog albuma prispjela je i slika braće s plišanim medvjedićem. Takvo što do sada se nije dogodilo ni s jednom istom sudbinom. Primjerice zapadni mediji su bili skoro potpuno nezainteresirani i za sudbinu Tomislava Salopeka, iako je ona bila baš prava internetska tragedija. Na koncu su pratili i pogreb utopljenika iz ove kurdske obitelji iz Kobanea. Možda su to jedine žrtve kalifata od njih stotina tisuća čiji je i grob poznat, naročito zapadnim medijima i javnosti. Možda će i ostati kao simbol stradanja. Barem nešto.
Što se iza medija valja
Prvo o događajima neposredno prije. Izbjeglički valovi valjaju se sve intenzivnije što preko mora, a u najnovije vrijeme i kopnom: Turska, Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska uglavnom na putu za Njemačku. Makedoniju su na neko vrijeme doslovce srušili kao državu. Iako su kopnene izbjegličke kolone izazvale daleko veću pozornost politike i medija od morskih, Netko Moćan je procijenio nedostatnim razumijevanje javnosti za njih, osobito ono stvarno, dubinsko, a ne licemjerno. Nisu dostatno „zombirani“.
Treba, dakle, nešto poduzeti, stresti javnost do zadnje jedinke. Baš tih dana, ili dan prije, stigla je vijest kako se Rusija odlučila značajnije vojno angažirati u zaštiti Bashara al Assada, iako ga je isključivo dosadašnja ruska podrška sačuvala od pada. Bilo bi ipak malo previše za očekivati pad i jedine ruske baze u nekoj stranoj zemlji. Vladimir Putin je, osim ostaloga, ustvrdio kako se problem izbjeglica može riješiti isključivo tamo gdje je i nastao. Tko tvrdi suprotno?
Možda je baš toga dana medijskog žestokog udara dovršen žičani dio mađarskoga zida – sve se to uostalom može precizno utvrditi. Nastala je gužva na mađarskoj granici, a poslije i u Budimpešti. Mađari su se postavili relativno tvrdo, pa ih je trebalo smekšati. Iako Mađarska nije Makedonija, izbjeglički val ju potresa, ali izgleda nedovoljno, pa iskazuju i neku svoju pamet, interese, strahove…, a politički zapadni dio EUnije ju žestoko špota, mediji ocrnjuju. Medijski udar je uspio u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj(?), Finskoj , predsjednik daje izbjeglicama kuću koju će još i preurediti… Njemačka prostire pred izbjeglice „crveni tepih“,Velika Britanija će ih također primiti, ali specifično, tipično britanski: otići će po njih u Siriju, ili u pogranične izbjegličke logore pa ih tamo probirati. Prijatelj me upozorava kako su tako stoljećima „probirali“ Crnce u Africi. Sve donedavno. Prije samo kojih dvjestotinjak godina.
Onda stiže i prijetnja Francuske i Velike Britanije kako će i one tući isilovce iz zraka – Francuzi već izviđaju gdje će udariti, Britanci već udaraju. Računa se, a izgleda da je trenutačno tako, da se zapadne javnosti protiv poteza svojih vlada, ma kakvi oni bili u „izbjegličkoj krizi“, ne će buniti. Dostatno je „zombirana“, a svatko tko zine bilo što suprotno bit će „neo nazi“. Nijemci će na ovaj val potrošiti najmanje deset milijardi eura, Angela jedino upozorava kako „ne će moći svake godine tako“. Očekuje dakle kako je to tek početak pa tako daje za pravo teoretičarima urote – plan postoji. Nakon što godinama pišu kako se Nijemci „ispisuju“ i iz katoličke i iz protestantske crkve, sad stiže informacija i o „popuni“ tamošnjeg kršćanstva – navodno mlade izbjeglice s islama prelaze na kršćanstvo. Dosad su muslimanski useljenici u Zapadnu Europu, pa i druge generacije, čvrsto držali i vjeru i običaje. Integracija je bila nikakva, pojava terorizma nerijetka, a sad, usred rata, to će se naglo „popraviti“. Vjerski prijelaz usred rata: koliko je to istina, jeza me podilazi. Ne ću to komentirati jer bih mogao daleko dogurati.
Srbi vole i Kurde!
Srbi su se sve to vrijeme ponašali umilno. Aleksandar Vučić, predsjednik srpske vlade koji je početkom devedesetih proizvodio stotine tisuća izbjeglica na „ovim prostorima“, Srbi koji u Srebrenici tisućama muslimana nisu dopustili čak ni postati izbjeglicama, nego ih stavili u grob, na naglo su se promijenili. Vučić je nakon dva tri slučaja medijske istine o ponašanju izbjeglica zaveo cenzuru, prišapnuo Srbima „kuš“, pa su izbjeglice u tranzitnoj Srbiji navodno skoro pa omiljene. Čak i Kurdi koje je još jučer Šešelj optuživao kao hrvatske plaćenike u Domovinskom ratu. Europa hvali Vučića na sav medij, njemački. Posebice Angela! Eto primjera kako je medijska šutnja zlato i kako mediji igraju i kad ne igraju.
Na žalost ne mogu nego zaključiti kako je ovako snažna medijska ekspozicija sudbine dijela jedne kurdske obitelji zoran primjer medijske manipulacije i kako su kao mrtvi poslužili kao medijske „bombe“. Nadam se kako me nakon ovoga netko ne će doći hapsiti, ako ne će odavde, valjda ne će netko iz Europe posegnuti za europskim uhidbenim nalogom. Ipak, možda se Kurdi, taj stari i veliki narod bez države (Iran, Sirija, Turska, Irak) mogu ponadati boljim danima. Nije valjda,slučajno eksponirana kurdska obitelj iz grada stradalnika Kobanea, još i prezimena „Kurdi“. Znači li to da će se u pronalaženju rješenja barem na području ISIL-a najviše igrati na njihovu kartu, što im od srca želim. I polažem po cvijetak na grobove malih Ailana i Galipa i majke Rihane s nadom da ta halabuka barem za njihov narod ne bude uzaludna.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više