Za dom spremni, da ili ne?

Neki bi i danas postupali kao Mika Špiljak, Bakarić i njihovi!

Beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević napisao je da je ustaške svjetonazore možda najbolje sumirao general Tomislav Sertić pred partizanskim istražiteljima. „Što se tiče moga ustaškog uvjerenja“, izjavio je Sertić, „to nije ni u kakvoj vezi s fašizmom i s nacional-socijalizmom. Ja sam svojim časnicima govorio da ustaški pokret nije identičan s fašizmom i s nacionalsocijalizmom, već je da je to narodni pokret jednog naroda koji proživljava svoju romantiku u nacionalnom smislu“ (Dimitrijevićev članak u časopisu Vojna povijest, br 31., listopad 2013., str. 15.).

Tomislav Sertić i Bojan Dimitrijević

Ugledni hrvatski povjesničar dr. Jere Jareb, predavač s američkih sveučilišta, koji je povijest proučavao u slobodnom zapadnom svijetu, napisao je sljedeće retke: „Usprkos zabluda, pogrješaka i nesposobnosti režima, četirigodišnje postojanje Nezavisne Države Hrvatske svijetla je pojava u hrvatskoj povijesti.“ Jareb objašnjava da se „hrvatski narod mučio, borio i žrtvovao da bi sačuvao državu. Iako se nije slagala s politikom ustaškog režima, ogromna većina hrvatskog naroda instiktivno je osjećala da joj je mjesto na strani njezine države, a ne na strani partizana i četnika“ (Pola stoljeća hrvatske politike, str. 124.).

„Nezavisnu Državu Hrvatsku treba u prvom redu poistovjetiti s ogromnim brojem pripadnika hrvatskog naroda: seljaka, radnika, građana, činovnika, profesora, književnika i naučenjaka koji su požrtvovno pregarali, stvarali, trpjeli i borili se za održanje države. Nezavisna Država Hrvatska svijetla je pojava po idealizmu ogromne većine jednog malog naroda koji se bori za svoju slobodu“, napisao je Jareb. Ako pozdrav „Za dom spremni“ potječe iz takve države, vojske i pokreta kako ga opisuju srpski povjesničar Dimitrijević i hrvatski Jareb, onda zaista nema razloga da se ne otvori rasprava i o njegovu korištenju u suvremenoj Hrvatskoj.

U pogledu borbe za nacionalnu slobodu Jareb je dobronamjeran i prema dijelu partizana: „Idealizam, borba za slobodu i hrvatstvo jednako su bili zajednički hrvatskim vojnicima, domobranima i ustašama, kao i hrvatskim partizanima iz dalmatinske i istarske Hrvatske“. No Jareb ne propušta spomenuti masovne partizanske likvidacije njihovih tadašnjih a i potencijalnih budućih političkih protivnika, koje su kulminirale u proljeće i ljeto 1945. godine. To su samo neki od elemenata u povijesti ND Hrvatske o kojima bi valjalo povesti raspravu povodom peticije da se „Za dom spremni“ uvede kao službeni u Hrvatsku vojsku. Peticiju bi valjalo razumjeti kao poticaj za temeljitu raspravu o povijesnim kontroverzama iz Drugog svjetskog rata, koje očito intrigiraju i današnju javnost. U reakciji na peticiju zadarski je nadbiskup Želimir Puljić upravo pozvao na smirenu stručnu i znanstvenu raspravu. I s pravom se ljuti što su mnogi mediji, novinari i komentatori izvrtali bit njegove reakcije.

Teško da će uskoro doći do takve rasprave. Ovih dana čuje se i o kontrapeticiji, u kojoj, kako izvješćuju novine, dvije povjesničarske udruge traže isključenje iz strukovnih udruga hrvatskih povjesničara svih onih koji tvrde da je „Za dom spremni“ starohrvatski pozdrav. Ako je novinska interpretacija točna, ovi peticionaši ističu da pozdrav „Za dom spremni“ nikada nije postojao osim u doba te Nezavisne Države Hrvatske. I to bi, valjda, trebao dovoljan razlog za njegovu diskvalifikaciju. Mnogi su proteklih dana podsjetili da ni kuna nije bilo ime novca ni prije ni poslije ND Hrvatske. I Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti se samo tada tako zvala, dok je izvorno bila „jugoslavenska“. „Sinje more“ je u hrvatsku himnu prvi put uvršteno za vrijeme ND Hrvatske pa je to opet učinjeno poslije 1990. u suvremenoj Hrvatskoj. Premda je „Za dom spremni“ već upotrebljen u suvremenoj Hrvatskoj vojsci. To je sastavni dio oznake 9. bojne HOS-a (i drugih postrojbi HOS-a), koje su dio regularnih postrojbi iz Domovinskog rata. Za spremnost i zasluge u obrani doma (domovine), bojni je podignut i spomenik u Splitu.

Neke zgrade i prometnice su napravljene od 1941. do 1945. Zar bi ih trebalo srušiti (kao i natpis sa splitskog spomenika) jer je njihovu gradnju pokrenula vlast na čelu s poglavnikom Pavelićem? Neki bi valjda i danas htjeli postupati kao Mika Špiljak, Bakarić i njihovi, kad su 1948. naredili rušenje minareta oko „ustaške džamije“ u Zagrebu i njezino oskrnavljenje. Nije NDH bila primjer savršene demokracije, da bi u svemu mogla biti uzor. No prečesto se u javnosti – iz uvjerenja, straha i neznanja – svodi na samo jednu dimenziju, najčešće izvučenu iz povijesnog konteksta.

Još uvijek u pristupu toj državi prevladava jugokomunistički pogled. Iako je prošlo 70 godina od kraja rata i nakon 25 godina života u demokraciji, vrlo su rijetki drukčiji članci u medijima srednje struje. Jedan od takvih izuzetaka bio je članak u Globusu, objavljen u veljači ove godine, na šest stranica pod nadnaslovom „Nepoznata povijest: ustaški put u socijalizam“ i s naslovom „Pavelićeva Siriza“. Autor, Nikica Mihaljević, dao je ozbiljan i odmjeren pregled dijela ideoloških rasprava koje su se vodile u javnosti Nezavisne Države Hrvatske. Tekstovima o izgradnji unutarnjeg poretka u listovima kao što su bili Spremnost, Hrvatski narod, Hrvatska smotra, u brošurama i knjigama, razni autori zalagali su se za neki skladniji model društvenog uređenja nasuprot boljševizmu, ali i ekonomskom liberalizmu predratnoga razdoblja. U radovima Milivoja Magdića, Mirka Kus Nikolajeva, Ante Cilige ili Aleksandra Seitza govori se često o „hrvatskom socijalizmu“ u kojem bi trebale biti pomireni interesi različitih klasa i društvenih staleža, uz napredak i rast standarda osobito radnika.

U feljtonu se opisuje i praksa nastala na tim idejama. Primjerice, ustrojavanje korporativnog Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi. Taj je savez poput kasnijeg, poratnog, Socijalističkog saveza, okupljao pojedina udruženja, od seljaka preko obrtnika i veleobrtnika do trgovaca i slobodnih zvanja i usklađivao njihove interese pod nadzorom ustaškog pokreta. I Mihaljević jasno čitatelju skreće pozornost na sličnost s vodećom ulogom Saveza komunista u Socijalističkom savezu. Opisan je i odraz tih ideja u arhitekturi, u gradnji radničkih naselja, u namjerama da se modernizira selo, itd. Šest stranica o NDH, u srednjestrujaškom hrvatskom mediju, a nema ni jednog pridjeva poput „zločinački, nakaradni, fašistički, nakazni…“

U zemlji članici Europske unije, s relativno razvijenom medijskom scenom, ovakvi članci u glavnim medijima ne bi smjeli biti izuzetak. Za početak tebalo bi barem više pisati o dobrim knjigama koje se objavljuju o Drugom svjetskom ratu. Hrvatski institut za povijest objavio je niz odlično istraženih djela poput knjige „Ustaše na Jadranu“ Nikice Barića iz 2012. godine ili „Oružništva NDH“ Davora Kovačića iz prošle godine. Slično kao i o vrijednom djelu Marija Keve „Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i NDH“ iz 2009. godine, o tim se knjigama jedva piše i u publikacijama namijenjenima uskim stručnim krugovima.

Trodijelna serija memoara autentičnih zatočenika jasenovačkog logora (Riffer, Ciliga, Miliša) u izdanju Naklade Pavičić iz 2011. također nije imala odgovarajući odjek u tiskovinama srednje struje, o televizijskim programima da i ne govorimo. Zaobilaze se i tekstovi o složenosti odnosa prema Židovima, o čemu su uz Jareba pisali Nada Kisić-Kolanović ili Esther Gitman (knjiga Kad hrabrost prevlada). Ništa bolje ne prolazi ni knjiga „Jasenovački logor-istraživanja“, u izdanju Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Moglo bi se dugo tako nabrajati. Na kraju, možda „Za dom spremni“ i nije nasretniji izbor za službeni pozdrav Hrvatske vojske. Možda svako vrijeme nosi svoje pa želi imati i svoj pozdrav. Uostalom, može se reći da je već u aktualnim pozdravima Hrvatske vojske „Domovini vjerni“ i „Pozdrav domovini“, sadržana i poruka iz pozdrava „Za dom spremni“. A najvažnija poruka rasprave o Hrvatskoj iz vremena Drugog svjetskog rata za početak treba biti da zbog pozdrava „Za dom spremni“, nitko ne bi smio biti kažnjavan.

Igor Vukić, Hrvatski tjednik