Diktatori skinuti, nastao kaos

NATO nemoćan i pred nenaoružanim izbjeglicama!?

Zadnji komunistički diktator iz stare garde, Fidel Castro, otočni, pred vratima demokratskog „raja“ još je živ. Papa Franjo će ga blagosloviti, pa će se taj mizerni, otočni kubanski diktatorski problem konačno možda riješiti mirno. Ili će tek sada nastati novi problemi. Među nama svi diktatori žive vječno – sve do svoje smrti. Ovakve ili onakve. Pitam, je li bilo demokracija na južnoj obali Sredozemlja i Bliskom istoku, pa i malo dalje sve tamo do Afganistana? Donijeli ih  revolucionarni demokrati Francuzi sa svojom Revolucijom, Englezi sa svojom Magnom chartom, i još Turci izdali poneki demokratski „ferman“? Ništa od toga. Niti su takvo sjeme tamo sijali, niti bi ga „tlo“ primilo i da jesu, još onda kad su kolonizirali. Osim Izraela, koji je tvrda utvrda vojničke demokracije – a to je ono nešto što nije to – što bi idealno tipski trebalo biti. Demokracija je to ograđena zidovima s jedne strane i paralelnom okupacijom s druge. Ona je uostalom tamo silom „povijesnoga prava“ zasađena.  

Demokracija, ma što to značilo, od  Maroka do Afganistana nikada nije stanovala niti hoće. No usredotočimo se na diktature na Bliskom istoku, bliskoj Sjevernoj Africi, Sredozemlju… Odakle, od kojega diktatora krenuti? Krenimo od Saddama Husseina. Srušen, likvidiran, a u Iraku je i danas neviđeni kaos. Tunis se jedva donekle izvukao, iako i tamo zgodimice turisti lete u nebo. Moamera el Gadafija više nema, nema ni Libije. Potpuni kaos i otvoren put migrantima iz subsaharske Afrike.

Egipat. Srušilo diktatora Hosnija Mubaraka, pa stigla Muslimanska braća. Vojnim udarom donekle sanirano stanje, iako na Sinaju traje rat. Sirija, jedna relativno uređena zemlja, pod diktaturom istina, sada je u potpunom raspadu. Još veća bi tragedija bila da su Rusi digli ruke od Bashara al Assada, ustvari od svoje vojne baze. Kaos bi bio još potpuniji, a i ovako je potpun.

„Skoknimo“ još do Afganistana gdje ne treba trošiti riječi o sanaciji kaosa. Svugdje, od Tunisa do Afganistana- kaos. Umjesto jednoga diktatora sad ih je na tisuće, cvate islamski radikalizam, neka vrsta islamske revolucije. Rezultat? Pokrenuta seoba naroda. Da bi se to slučajno dogodilo nema ni teoretske mogućnosti. Vjerojatnost slučajnosti u ovom slučaju je nula. Prije su po svim ovim prostorima haračili Britanci i Francuzi, ponešto i Turci. Svemu su se u novije vrijeme priključili Amerikanci. Pritisak seobe naroda treba „popiti i popušiti“ Europa. Za početak ju je to, ionako nejedinstvenu, dodatno razjedinilo. Možda je time već jedan cilj postignut. „Kuhari“ Britanci su se distancirali, primit će 20.000 migranata u narednih pet godina. I Francuzi mudro šute postrance. Ne znam jedino koji je bio interes Angele Merkel da pozove migrante u Njemačku. Mogu podnijeti odmah njih milijun, a što s ostalih pet, deset, pedeset? Potrebe za radnom snagom, gastarbajterima, mogu razumjeti, ali ona se dosad nije rješavala seobom naroda. Pitanje može li granice Europe čuvati ona sama krivo je, a i zašto bi. Gdje je tu Nato, pa u Turskoj, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj… Kako bi Nato, postavljam pitanje, branio Europu, a tu su skoro sve njegove članice, od naoružanih „migranata“ kad je potpuno nemoćan pred nenaoružanim izbjeglicama? Uloga Grčke posebno je zanimljiva i po svemu izgleda kako ucjenjuje EU s migrantima, a zauzvrat očekuje otpis dugova i još nove kredite. Previše pitanja, malo odgovora. Sve potpuno vidljivo, a svi se prave slijepima.

Mato Dretvić Filakov