Bogate države trebaju biti spremne ispuniti svoje obećanje
Sada postoji zamah bez presedana za postizanje stvarnog međunarodnog sporazuma na pariškom sastanku o klimi u prosincu. Sjedinjene Države se spremaju značajnije smanjiti emisije stakleničkih plinova, Kina je najavila program „ograničena-i-prodaje“, a mnogi drugi su preuzeli svoje obveze.
Najveća prepreka? Pravda – ili najmanje dvije ideje o pravdi. Prva uključuje preraspodjelu. Siromašne zemlje, kao što su Brazil i Indija, žele da im bogatije zemlje plate mnogo novca, kako za smanjenje njihovih emisija, tako i za prilagođavanje zagrijavanju klime, te žele da to bude navedeno u svakom ugovoru. Njihov argument ima neki smisao. Bogate države su pristale, u načelu, uplatiti 100 milijardi dolara do 2020. u Fond zelene klime Ujedinjenih naroda. Prošle godine je predsjednik Barack Obama obećao dati 3 milijarde dolara. (Otkrivam vam: moja supruga, Samantha Power je američka veleposlanica pri UN-u.) Nedavno je Kina najavila da će dati još 3,1 milijardi dolara, a premijer David Cameron je rekao da će Ujedinjeno Kraljevstvo dati 8,8 milijardi dolara. Međutim, i Obama i Cameron se suočavaju s velikim protivljenjem u svojim nacionalnim parlamentima – a kako sada izgleda, u Parizu se siromašne zemlje spremaju zatražiti daleko više, možda čak i bilijune dolara.
Jesu li ti zahtjevi opravdani? Bogate zemlje također imaju puno siromašnih ljudi, te se suočavaju s višestrukim obvezama u svojim proračunima. Premda razvijene zemlje mogu biti spektakularno velikodušne, one će se vjerojatno protiviti tome da dadu još mnogo milijardi dodatnih dolara u stranoj pomoći. Premda je stvarni cilj pomoći siromašnim zemljama, argument o specifičnim fondovima za borbu protiv klimatskih promjena izgleda slabiji od argumenata za davanje opće novčane potpore, koju bi siromašne zemlje mogle koristiti onako kako to one žele (na primjer, za borbu protiv malarije). Međutim, siromašne zemlje imaju drugu, a možda i više uvjerljivu ideju: korektivnu pravdu. Konkretno, one traže "odštete", a taj je izraz koristio tijekom vikenda indijski ministar okoliša Prakash Javadekar. One tvrde da bogate zemlje, koje su stvorile problem klimatskih promjena, imaju obvezu to popraviti, ali ne samo kroz plaćanje naknade zbog visokih troškova koje je, prema njihovom mišljenju, globalno zatopljenje već nametnulo. Njihov dodatni argument je da su se bogate zemlje obogatile zbog korištenja jeftine energije (uglavnom ugljena), stoga se siromašnim zemljama treba platiti jer neće imati istu prigodu.
To nije posve ludo, ali se kao i drugi argumenti za dobivanje odšteta, suočava s ozbiljnim prigovorima. S jedne strane ovisi o pojmovima kolektivne odgovornosti. Većina ljudi u bogatim zemljama – bilo da su bogati ili siromašni, bilo da su Amerikanci, Britanci ili Nijemci – nisu namjeravali počiniti štete, i nisu osobno odgovorni za štete s kojima se suočavaju građani Indije. Jesu li oni ipak dužni platiti odštetu? Argument za korektivnu pravdu također brka sadašnje generacije s prošlim generacijama. Velik dio trenutnog "fonda" emisija stakleničkih plinova je stvoren zbog postupaka ljudi koji su sada već mrtvi. Prosječni Amerikanac je rođen 1979. Kako može, točno, on ili ona dugovati danas odštetu ljudima koji pate zbog zatopljenja klime u Indiji, Vijetnamu ili Bangladešu?
Postoji i još jedan suptilniji problem. Kroz industrijske aktivnosti, trgovinu i tehnologiju, bogate zemlje su dale velike prednosti siromašnim zemljama, ne samo u obliku poboljšanja zdravlja, nego i u obliku drugih mogućnosti. Sjetite se nedavnog odgovora na krizu zbog širenja ebole, medicinskih inovacija koje spašavaju živote ili širenja uporabe mobitela diljem svijeta. Ako se napravi sveukupni račun, onda bi bogate zemlje mogle zatražiti da im siromašne zemlje plaćaju za sve ono od čega imaju koristi. Nitko u bogatim zemljama ne traži bilo koji oblik povrata. (I ne treba). Međutim, ako smo stvarno zainteresirani izračunati tko je pomogao i povrijedio koga, zahtjev za odštetu bi onda mogao potaknuti raspravu o tom pitanju.
Neke siromašne zemlje bi mogle odgovoriti da se suočavaju s katastrofalnom prijetnjom od koje ne mogu lako zaštititi sebe i za koju nisu odgovorne. One bi mogle dodati da čak i ako ljudi u bogatim zemljama nisu namjeravali nikome nauditi, njihov životni standard je izravan produkt ugljena i nafte koje su koristili za stvaranje gospodarstva njihove zemlje. To nije najgori odgovor. Međutim, vrlo je teško tu razlučiti sve međusobno povezane uzroke, odnosno koja su točno djela, i kojih država uzrokovali nastanak šteta, kao i koje točno vrste šteta? U najmanju ruku, uobičajeni okvir za provođenje korektivne pravde (jedna osoba ozlijedi drugu, stoga mora platiti) se ne može sasvim primijeniti.
Moguće je, naravno, kombinirati argumente za primjenu preraspodjele i korektivne pravde kako bi se objasnio zaključak, da kao dio ugovora o klimatskim promjenama, bogate države trebaju biti spremne ispuniti svoje obećanje da će platiti 100 milijardi dolara, ili čak i više. Budući da emisije iz siromašnih zemalja (među kojima je i Indija) naglo rastu, kao i zbog toga što globalni sporazum zahtijeva sudjelovanje gotovo svih zemalja, bogate države imaju svoje poticaje da plate više i potaknu druge države da i one to naprave. Premda moralni argumenti siromašnih zemalja mogu biti uvjerljivi ili mogu biti neuvjerljivi, postoji okrutna ironija. Ako ekonomski zahtjevi tih država budu zelenaški, oni će predstavljati ozbiljne prepreke za postizanje učinkovitog sporazuma – a ako se ne bude mogao postići takav sporazum, najsiromašnije zemlje na svijetu će biti i najveći gubitnici na svijetu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više