Glas za SDP i njezine koalicijske partnere – glas je za propast Hrvatske!

Nemjerljiva uloga Katoličke Crkve i Hrvatske biskupske konferencije

 

                                      

Lik dobra vladara:

                                 Mrzim čovjeka koji čini zlo: on ne će biti uzame…

Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosnim…

Tko govori laži,   ne će opstati pred mojim očima…

Svaki ću dan istrebljivati sve zlikovce u zemlji…

(Ps 101: 3:8)

 

Zastupnički izbori (…) u Hrvatskoj trebali bi biti prekretnica u politici. Jer sve dosadašnje vlade u Republici Hrvatskoj od 1991. do 2015. godine bile su opterećene prošlošću. Bivši partizani, komunisti, udbaši i razni profiteri prihvatili su promjenu vlasti, odnosno (prividno) zamjenili jugoslavenstvo za hrvatstvo. Nakon velebne pobjede nad velikosrpkim agresorom i JNA utemeljena je  demokratka, višestranačka država hrvatskog naroda.

Tomislav Karamarko

 

Ipak prve demokratske zakone u oslobođenoj RH pisali su ljudi koji su mahom došli iz jugoslavenskog zakonodavstva. Čak i kada su bili u najboljoj namjeri da ozakone najbolje odredbe i uredbe, te Zakone su Vlade prilagođavale stranačkim (partijskim) ideologijama s amandmanima, pa su u Hrvatskom (državnom) saboru nicali novi zakoni i amandmani kao gljive poslije kiše. Stoga će ovi izbori predstavljati presudni trenutak za političko i stranačko pregrupiranje kao i za učvršćenje državotvornosti i demokracije u Hrvatskoj. (Rudi Tomić: Sabor u RH nije državni – nije ni hrvatski! (hrvatski-fokus.hr, 11. siječnja 2013.)

 

Izbori će de facto biti II. referendum

 

Referendum o hrvatskoj samostalnosti održan je 19. svibnja 1991. godine. Na tom su referendumu građani (hrvatski narod) odlučili o budućnosti Republike Hrvatske. Na referendum je izišlo 83,56 posto birača. Njih čak  94,17 posto izjasnili su se ZA suverenost i samostalnost RH. Sukladno tome, Sabor Republike Hrvatske donio je 25. lipnja 1991. godine  Ustavnu odluku  o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Dakle, točno prije 24 godine – 8. listopada 1991. RH je formalno i pravno  postala samostalna i suverena država hrvatskog naroda.

 

Ustavna je odluka o suverenosti i samostalnosti RH bila je međutim, nakaradno postavljena, pa stoga i danas imamo iste probleme koje smo imali i prije i poslije Referenduma. Naime, prvo pitanje je glasilo: ''Jeste li  za to da Republika Hrvatska, kao suvremena i samostalna  država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i drugim nacionalnostima u Hrvatskoj…'' Budući da u suverenoj i samostalnoj RH svi njezini građani trebaju imati ista prava i iste dužnosti, a kulturne (ali ne političke) autonomije dodatno i svi pripadnici nacionalnih manjina, to se u Ustavu nije trebalo (niti smjelo) posebno istaknuti – Srbe.

 

To ima za posljedicu da u državi hrvatskog naroda nema integralne slobode, jer su Srbi povlašteni u svim razinama vlasti, upravo kao da su oni većinski narod u Hrvatskoj, kakav slučaj nije poznat ni u kojoj drugoj demokratskoj zemlji na svijetu. Naime, u RH nije privilegiran većinski hrvatski narod, nego srpska nacionalna manjina! Takve (ne)ustavne odredbe uvreda su i ponižavanje hrvatskog naroda, a  i drugim nacionalnim manjinama u RH, jer Srbi su ustavno postavljeni ispred i iznad svih građana u Hrvatskoj! 

 

I upravo su Srbi, koji su, kako smo naveli, Ustavom u RH privilegirani, s balvanima odgovorili na suverenitet i samostalnost RH, te ju uveli u krvavi Osloboditeljski (Domovinski) rat. Udruženo velikosrpstvo, četništvo, Srpsko pravoslavlje, jugofili, peta kolona i JNA-a iz Srbije u Hrvatskoj su ostavili pustoš, opljačkali imovine i kulturne znamenitosti, silovali muško i žensko, staro i nejako, dok konačno nisu bili do temelja potučeni. No, niti nakon svoje veličanstvene i u povijesti ratovanja jedva usporedive pobjede nad višestruko jačim velikosrpskim agresorom, pobjede čije se vještine i ratni uspjesi studiraju na vojnim akademijama u svijetu, Hrvati se, nažalost, nisu oslobodili od ničega (komunizma i četništva) i od nikoga (Srba) protiv čega su se borili! Danas su, naime, Srbi, kojih ima 4,36 posto, dominantniji u RH nego su bili za vrijeme obje Jugoslavije, ne samo što imaju Srpsku (četničku) političku partiju, nego jer upravo oni, i kao koalicijski partner, a i kao članovi-pojedinci, danas upravljaju sa SDP-eom, a na taj način i s Vladom pa i sa Saborom. Tako Srbi u RH danas praktično imaju dvije političke partije: Samostalnu demokratsku srpsku stranku – tj. četničku patriju i Socijaldemokratsku partiju Hrvatske – tj. Jugoslavensku komunističku partiju. Quia nulla est iniuria, quae in volentem fiat! (Nema  nepravde protiv onoga koji na nju pristaje!)

Na ovom predstojećem II. Referendumu, na zastupničkim izborima, treba, dakle, imati u vidu nužnu promjenu Ustavnog Zakona, u kojem su Srbi privilegirani u RH, što znači da treba ukinuti sve politčke privilegije Srbima i svim nacionalnim manjinama te istovremeno Ustavom jamčiti jednaka prava (integralna prava) svim građanima Republike Hrvatske. Treba također Hrvatskom saboru vratiti državotvornost i ukinuti  zastupnička mjesta nacionalnih manjina – ''garantirane zastupnike'' u Saboru i dati ista biračka prava građanima u RH i Hrvatima u dijaspori. Danas su ove odluke  toliko bitne, kao što su bile i one odučujuće 1991. godine, kada je 94,17 biračkog tjela glasalo za suverenitet i samostalnost RH. Na ovim se izborima, dakle, radi o hrvatskom biti ili ne biti! Nadamo se da ne će biti nijednog domoljuba s pravom glasa koji ne će izaći na izbore. jer je u pitanju opstojnost hrvatskog naroda i hrvatske države.

 

Nakon četvrt sloljeća – nužna je lustracija

 

Lustracija je latinska riječ ''očišćenje duše, duha.'' Dakle, ''očišćenje od grijeha'', ili  čišćenje od svih onih koji su ''služili komunistički režim'', uključujući ideološke kolaboracioniste režima i članove komunističke partije. Ovdje ne ulazimo u to tko je glavni krivac (ili tko su glavni krivci) za aboliranje zločinaca i suspendiranje lustracije, ali se zna po čijem je nagovoru predsjednik dr. Franjo Tuđman pristao na takvu kobnu odluku. Nakon četvrt stoljeća provedba lustracije u Hrvatskoj je nužna te će i u budućnosti biti neizbiježan proces koji mnogima nije ugodan. ''No, suočavanja s istinom ma koliko to teško bilo, njihova je i naša  zajednička stvarnost. Jer dosadašnje neprovođenje lustracije u Hrvatskoj tj. neuklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog sustava, ima  za posljedicu poprilično nerazvijenu svijest hrvatske javnosti o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima kao i o zločinima koje su počinili. Dakle, preduvjet, prvi korak za potpuno ozdravljenje, kao i za svaku ozbiljniju promjenu u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jest zakon o lustraciji, kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta maknuli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije cijela se hrvatska politika zapravo vodi između lijevog i desnog krila iste komunističke partije. Stoga Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje komunističkih kadrova kroz različite stranke.'' (politika.com). Demokracija ima i svoje loše strane, jer ako Zakoni nisu postavljeni na čvrstim moralnim, nacionalnim i ljudskim temeljima, onda vladajuća stranka (ili skup stranaka) donose amandmane kako bi u zakonskim okvirima mogli manipulirati Zakonima u korist stranke i vladajuće koalicije.

 

Primjera radi, Kukuriku koalicija i Zoran Milanović više su štete nanijeli hrvatskom narodu nego što su to učinila oba jugoslavenska režima. Pored toga što je Hrvatska gospodarski skrhana, moralno degradirana, nacionalno obesčašćena, sa susjedima posvađena,  u državi se vodi neprijateljski rat: ''Mi ili Oni'' (do konačnog istrjebljenja!). Milanović se ozbiljno priprema za izbornu pobjedu, pa se preobrazio u ''domoljuba'' (postao hrvatskiji od Starčevića); u ''vjernika'' (postao pobožniji od Stepinca), a možda će čak za izborni slogan uzeti – Za dom spremni!

 

Milanović je uvjerio hrvatski narod, hrvatske susjede – konačno i političare u svijetu – da je naduven do maloumnosti, a takvi ljudi misle da su svi glupi osim njih. A ako samo i letimično pratimo izjave njegovih ministara i režimskih medija, gotovo da moramo priznati da on ima pravo, jer dok njega podržavaju i sami ispadaju i gluplji od njega. Što pak reći za narod koji bi nasjeo toj Milanovićevoj preobrazbi (udvaranju) osim da će u datim okolnostima samo nerazuman  i nesvjestan hrvatski birač  dati svoj glas Kukuriku koaliciji, koja u svojim redovima ima i nemali broj – veleizdajnika! 

 

Politička lakrdija u Hrvatskoj

 

Hrvati su u RH politički uokvireni i registriani u 143 ''političke'' stranke ili partije, a navodno postoje još 83 stranke koje su trenutačno „u zatišju“. Od svih registriranih stranaka (partija) ''samo'' je njih 14 ustoličeno u Saboru. Nijedna stranka u RH nema političku snagu da samostalno izađe na izbore sa svojim programom, nego se unaprijed vežu u koalicijska partnerstva, čak i takva s kojima nemaju političke kohezije, samo kako bi njihovi članovi za sebe osigurali saborsku fotelju, privilegije i dobru mirovinu. Tako je za predstojeće izbore već i do sada i lijeva i desna politička opcija okupila ''političke'' satelite, od kojih mnogi samostalno ne bi prešli izborni prag, ali će u koaliciji s jačim poneki zacijelo dobiti zastupničko mjesto, a možda i ministarski položaj. Najbolji i najtragičniji primjer za nešto takvoga je činjenica da Republika Hrvatska zadnjih četiri godine ima ministricu vanjskih poslova čiju stranku, prema tome i nju osobno, podržava tek zanemarivo mali broj birača. Kakva lakrdija! 

LUSTRIRATI – Josip Leko, Dragica Zgrebec, Marin Jurjević…

 

Normalno je da političke stranke nakon  izbora, ako nisu dobile većinu glasova, traže partnere, prije svega one s kojima imaju nešto zajedničko, čak može biti jedna ili više mini stranaka. Na žalost, u Hrvatskoj to ne će biti slučaj, jer su se već sateliti poredali u orbitu. Da je riječ o lakrdiji, evo samo jedan klasičan pruimjer: Milanović je Srbe nazvao – varvarima, odnosno barbarima, premijera Srbije (burazera) Vučića – lažacem, dok predsjednik Srbije Nikolić za njega  pita tko je taj uopće? I pored svega izrečenog četnik Milorad Pupovac je izrazio svoju privrženost Milanoviću, odnosno SDP-u! Čisto mi je žao tog ''umiljatog'' četnika koji se u Sabor ne će vratiti. Na ostalih do više od stotinjak privatnih stranaka i strančica, odnosno „udruga drugarica i drugova“, poput Josipovićeve (''Naprijed Hrvatska!''), Bandićeve  (''BM365''), pa „Orah“, „Živi zid“, „Most“ i druge, ovdje se ne trebamo niti osvrtati. Svaki imalo pametan Hrvat zna koliko mu je osobne štete nanijela Kukuriku koalicija, koja je na vlasti već četiri godine, kao i koliko je tek upropastila Hrvatsku, što zacijelo niti akademik Josip Pečarić, hrvatski matematičar svjetskog glasa, ne bi mogao zbrojiti.

 

Prije svega, izlaznost na predstojeće izbore u Hrvatskoj trebala (i morala) bi biti zastupljena u najvećem mogućem broju. Birači će ovog puta odlučiti, ne samo tko će formirati Vladu, nego kakva će i kolika će biti Hrvatska; kakva će biti nacionalna sigurnost, suverenitet i demokracija. Pred hrvatskog birača program je sročen u jednoj rečenici: Glas za SDP i njezine koalicijske partnere – glas je za propast Hrvatske! I obratno: Glas za HDZ i njezine partnere – glas je za spas Hrvatske. Ali i glasati za druge koalicije ili osobe također je glas za propast Hrvatske. Sve ono zbog čega su svi ti razdruženi, udruženo će pomoći SDP-u, kao što će i oni koji ostanu doma  svojim izostankom neizravno ipak – glasovati  za propast Hrvatske. 

 

Srpska nacionalna manjina (4,36 posto), bez obzira na broj glasova, ima tri zastupnička mjesta, koja mjesta su već prilijepljena uz SDP.  Hrvatska dijaspora, ili kako to u Hrvatskoj od milja kažu – hrvatsko iseljeništvo, za koje je ministar Arsen Bauk ranije govorio, da ima oko 300.000 birača bez prebivališta u RH, a konačno je nedavno priznao da ih ima više  od 747.770 birača, od kojih većina neće izići na izbore, u Hrvatskoj ima pravo, baš kao i Srbi u Hrvatskoj, također na tri zastupnička mjesta!. Ovdje se opravdano postavlja pitanje, zašto bismo mi u dijaspori glasali, ako se naši glasovi ne broje? Jer, svejedno je ako tri četvrtine milijuna hrvatskih građana iziđe na izbore, ili samo, recimo, njih stotinjak – isti će imati 3 zastupnička mjesta! Odnarodnjavanje Hrvata u dijaspori i iseljivanje  je novi genocid nad hrvatskim narodom.  

 

Kako se možemo suprostaviti ovakvom zločinačkom uništavanju Hrvatske i Hrvata? Glas na parlamentarnim izborima jedino je oružje u demokratskom sustavu s kojim se može, bez prolivanja krvi, promijeniti Vladu. Stoga treba dobro organizirati izlaznost na izbore, u tome na žalost ne mogu pomoći mediji u Hrvatskoj, jer su oni u stranom vlasništvu, a uređuju ih veleizdajnici u RH. Malobrojni nacionalni tjednici, portali i lokalne TV postaje veoma su ograničene i nemaju velikog utjecaja na sveukupno pučanstvo u državi. Crkva u Hrvata treba (i mora) preuzeti vodeću ulogu u predizbornoj kampanji, jer ovdje nije samo u pitanju politika, gdje bi se moglo reći – ''Crkva se ne bavi politikom'', nego je u pitanju opstojnost hrvatske države, hrvatskog naroda i kršćana u Hrvatskoj. Ako ovaj trenutak nekome nije glasan poziv na uzbunu, onda nam više neće biti potrebne ni Crkve u domovini, kao što nisu danas potrebne mnoge Crkve u dijaspori.

 

Hrvatska biskupska konferencija treba biti uzor hrvatskom narodu, ne samo na vjerskom, nego i nacionalnom, a ovog puta i političkom polju. Ako hrvatski narod izgubi ovu bitku, onda smo izgubili i rat, proklinjat će nas svi koji su dali svoje živote za suverenitet i samostalnost Hvatske. Budimo složni u vršenju Božje i hrvatske dužnosti. Pustimo po strani što o Crkvi u Hrvata misle nevjernici, neprijatelji Hrvatske, pa čak i papa Franjo, koji traži pristanak Srbije i SPC za proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svetim. Tko ima uho, neka čuje što Duh poručuje crkvama (i narodu) (Otk 2, 29)

 

Rudi Tomić, Toronto