Europa izdala hrvatske branitelje u Bosni i Hercegovini

Predziđe kršćanstva duboko je pomaknuto unutar Europe

Valovi muslimanskih migranata zapljuskuju i pomalo uznemiruju u komforu blagostanja uspavane Europljane. Bujice su svakim danom sve veće. Europa i Europljani su sve su u dubljem snu. Ni udar vala koji im okrznjuje dom ne budi ih iz komforističkog udobnog sna. Misle i vjeruju kako bujica nije tako jaka da bi im prošla kroz vrata u njihovu raskoš doma. Na braniku naših dvoraca, misle komforističko konzumistički Europljani, stoje tamo mali i slabi, siromašni periferci, tisućljetni čuvari našeg mira i zajedničkog nam identiteta. Dokazani i vjerni branitelji Stare Dame, Hrvati.

Misle i vjeruju ti materijalistički konzumisti da ti europski periferci trebaju da ginu i nestaju, da bi oni živjeli i ostali. A njih, te europske periferce, te vjerne čuvare našeg komfora i blagostanja još ni jedna bujica nije odnijela sa granica na kojima nas čuvaju. Čak ni onda kada smo ih ostavili na milost i nemilost osmanlijske bujice, koja im je, gotovo, korijen istrgla i zauvijek izmijenila vjersku sliku prostora Bosne i Hercegovine koju je ta islamska bujica pola tisućljeća plavila i velikim dijelom splavila. Iz svog komfora uživali smo u njihovoj tragediji i nestajanju, pod teškim nanosima osmanlijske okupatorske bujice, smiju se i uveseljavaju Europljani. Ni pola tisućljeća poslije tog cunamijskog osmanlijskog naleta, koji je mačom i prisilom mijenjao braniteljski identitet, gotovo da se ne smanjuje snaga te vjerske islamske bujice na europske tisućljetne zasade. Danas je braniteljska crta obrane Stare Dame prorijeđena i na velikim prostorima Bosne i Hercegovine nestala. Predziđe kršćanstva duboko je pomaknuto unutar Europe.

Ti tisućljetni branitelja Starog Kontinenta na jednoj, nešto malo manjem dijelu Bosne i Hercegovine danas i nema, nestala je u bujici okupatorske velikosrpske mržnje. U drugom beha dijelu, onom bošnjačkom ponovo osmaniziranom, u šutnji Europe koja njihov nestanak gleda na televiziji u svojim, materijalno toplim, no duhovno hladnim, domovima, Hrvati su u ubrzanom procesu nestanka. Njihova izbjeglička i prognanička bujica, u zadnji nekoliko desetljeća, napose u postdaytonskom vremenu, svakim danom je sve veća, i pitanje je samo gotovo dana kada će i presušiti, kada će ih nestati u Bosni i Hercegovini.

Paralelno s nestankom europskih branitelja u Bosni i Hercegovini, nestajalo je i Europe u onom njenom izvornom, temeljnom, kršćanskom identitetu. Što je sve manje bivalo hrvatskih branitelja Stare Dame u Bosni i Hercegovini, što ih je bujica muslimanskih i srpskih migranata pred osmanlijskom najezdom, više odnosila, a iza sebe ostavljala pustoš, muslimansku i srpsku etničko vjersku čistoću splavljenih prostora, time je bivalo i manje Europe. Europe sa svojim vjerskim, kulturnim, civilizacijskim prepoznatljivostima, čiji ostatak je danas na udaru konačnog nestanka. No, i u toj suvremenoj zbilji Europa se nije dala probuditi iz blagostanja, koje joj je raslo sa siromašenjem hrvatskih branitelja u  Bosni i Hercegovini. Europska je to povijesna specifičnost materijalnog rasta na siromašenju svojih periferaca. Svaki rast Europe na žrtvi i tragediji svojih čuvara granice, zapravo je njezino nestajanje. Nestajanje koje ne priznaje u svojoj oholosti, bešćutnosti i bahatosti ni danas kada je sama na ispitu ostati ili nestati u svom identitetu.

Nestajanjem hrvatskih branitelja Europe, u većem dijelu nepravedno podijeljene Bosne i Hercegovine, što su ga smislili i osmislili euramerikanci i ameroeuropljani, koje ubrzano traje već više od dva desetljeća, uistinu jednako ubrzano nestaje i Europa. Europa koja je bila snažna u nepravdi prema hrvatskim čuvarima svojih granica, i nemoćna pred bujicom koja još uvijek prolazi i plavi Bosnu i Hercegovinu. Nema brže i veće kazne za čuvane i branjene Europljane, od izdaje svojih čuvara i branitelja. Onoga momenta kada je Europa izdala hrvatske branitelje u Bosni i Hercegovini, potpisala je i svoju kapitulaciju. Koja slijedi. Europa to danas plaća deeuropeiziranjem, deidentitetiziranjem, dekristijaniziranjem koja su jednako brza i tragična kao i nestanak njenih ćuvara i branitelja u Bosni i Hercegovini. S procesom deeuropeiziranja i dekristijaniziranja europske periferije deeuropeizira se i dekristijanizira i sama jezgra Europe. Udarac po prstu ruke, bol je po cijelom tijelu. Jednaku bol svojim čuvarima i braniteljima nanijela je Europa, kao i srpska i muslimanska bujica, koja je plavi, plavi, plavi. I što je žrtva čuvara i branitelja Europe veća, bujica je razornija, Europa šutljivija.

Tek sada kada im je bujica počela da ulazi na vrata i prozore, i da im ometa mir u nemiru komforizma, konzumizma i materijalizma, malo se počimaju buditi, ali ne i rasbuditi, te u snu vrludaju, viču i urliču, te po ustaljenosti okrivljuju sve druge, ali ne sami sebe. Iz ponosa kojim se okitili i zakitili, ne će da priznaju da su oni glavni krivci, pokretači i planeri bujice, odnosno razbijači i mineri svih europskih brana i zaštita. Priznati vlastitu odgovornost značilo bi i priznanje zasluga hrvatskim čuvarima i braniteljima, koji ih kroz cijelu europsku prošlost branili i čuvali, „na predziđu kršćanstva“ i pod cijenu nacionalnog nestajanja. A ta hrvatska brana u Bosni i Hercegovini, na toj europskoj periferiji, nije nestala ni pod srpskom, ni pod muslimanskom agresorsko okupatorskom bujicom, već pod europskim miniranjem pravde i pravednosti, kada im je oduzet teritorij i darovan Srbima i Muslimanima  kao nagrade za poćinjene zločine etničkog i vjerskog čišćenja, i trganja hrvatsko katoličkog korijena u Bosni i Hercegovini.

Stoga Europa danas pomiče i gradi zidove u svojoj dubini, vjerujući da će je oni zaštiti od bujice islamski migranata, koja je svakim danom sve šira, dublja i razornija. Potvrđuju to i slike koje gledamo svakog dana gdje izgrađene zidove bujica probija, žice reže i granice ruši. Svakim nasilnim rušenjem zida, i rezanjem ogradne žice, ruši se i reže Europa, isto onako kako je i  ona šutnjom rušila i surušila, rezala  i surezala Hrvate katolike u Bosni i Hercegovini.

Ne može se braniti Europa u svom centru, ako ne zna ili ne će znati kako se branila i brani njezina periferija. Kao što se ne može braniti budućnost Europe, ako se ne zna, ili ne želi znati, kako se branila i obranila njezina prošlost. Da nije bilo obranjene europske prošlosti, ne bi se imalo šta braniti u sadašnjosti za budućnost. Europska se budućnost ne brani na način da se Europljani ušutkaju, a muslimanski emigranti da galame. A to je politika suvremeni europskih političara, koji svaki vid obrane europskog identiteta, pa i ovakav pisani, osuđuju i nazivaju govorom mržnje. Europski govor o obrani vlastitog identiteta se svim silama brani i zabranjuje, ali se zato ne brani islamistima ubijanje kršćana. Europski kršćani nemaju pravo da se brane, dok muslimani diljem svijeta imaju pravo da ih ubijaju, progone, i vjerski čiste sve prostore na kojima su kršćani živjeli.

Vinko Đotlo