Rimske vile rustike u Srijemu iz III. i IV. stoljeća
Pri kasnijim sporadičnim istraživanjima 1991. godine na oko 200 metra istočno od Gomolave, na lijevoj strani Vranje (rukavca koji se išao od Gomolave i ponovo se ulijevao u Savu kod današnjih Grabovaca u južnom Srijemu) otkriveni su temelji zidova rimskog poljoprivrednog imanja – vile rustike, jedne od deset ukupno pronađenih do sada u Srijemu. Rimske vile rustike u Srijemu iz III. i IV. stoljeća su bogata arheološka nalazišta za sebe, jer se radi o kompleksu zgrada velikih poljoprivrednih imanja (u ovoj kod Hrtkovaca zanimljiv nalaz su drvena zaprežna kola s kompletnim okovom) i zahtjevaju poseban opis.
Širenje naselja izvan lokaliteta same Gomolave, počevši od II. – III. stoljeća, zatim gubljenje njegovog značaja u sjenci Sirmija (danas Srijemska Mitrovica) i njegovo napuštanje, kao i njegov potpuni nestanak krajem IV. stoljeća, uvjetuje da ovo uzvišenje ponovo pokrije novi sloj humusa, trave i drugog raslinja. Ovo međutim ne podrazumijeva potpuni nestanak života u tom vremenu na prostoru oko Gomolave, odnosno da našnjih Hrtkovaca.
Populacija Skordiska, romanizirana i pomiješana sa narodima starosjedeocima (Tračani, Dačani, Iliri), još dugo traje u okviru svoje plemenske zajednice Civitas Scordiscorum, što potvrđuju bezbrojni arheološki nalazi po cijelom ataru sela Hrtkovaca. Medjutim i dalje slijede najezde barbarskih naroda u Panoniju i stanovništvo oko Gomolave je u teškom položaju. Rijetki nalazi iz tog perioda daju nam samo mutnu sliku događanja, uz pomoć historijskih zapisa.
Vrijeme hunske dominacije u Panoniji, pored velike snage i siline, traje kratko i izgleda kao da su prostori oko Gomolave bili toga pošteđeni, a prisustvo Istočnih Gota i Gepida obilježava samo nekoliko slučajnih nalaza, kao da ni njima gomolavsko uzvišenje nije bilo interesantno za trajniji boravak. Usamljeni ženski grob u neposrednoj blizini južne padine Gomolave jedini je trag germanskog prisustva na ovom prostoru poslije raspada hunske države.
Rana faza slovenskog naseljavanja, prije dolaska Avara, nije zabilježena, ali je sigurno da Avari nisu zatekli ovaj prostor potpuno pust i nenaseljen. Avarima je Gomolava bila strateška točka za napad na Sirmij. Pronalazak ostataka čamca iz tog vremena, nizvodno od Gomolave na Peskari, potvrdio je hipotezu o jednom od pontonskih mostova koje je sačinio kagan Bajan u svojim ratnim operacijama na osvajanju Sirmija. Poznat je podatak da je, poslije trogodišnje opsade odlučujuću ulogu u padu ovog grada u avarske ruke 582. godine odigralo zapriječavanje Save pontonima.
Od Avara je na samoj Gomolavi ostalo sa mo 7do 8 grobova. Tek u VIII. stoljeću konstatiramo da prostor oko Gomolave naseljava neka druga civilizacija, a Gomolava sama, kao pogodno uzvišenje počinje da služi kao nekropola (groblje) i to u više vremenskih intervala, odnosno u vše nivoa (Gomolava VIII). Dva groblja su najveća i najznačajnija, prvo iz VIII. i IX. stoljeća i ono posljednje iz perioda od XII. do XVI. stoljeća. Za sva (iskopano je ukupno oko 350 grobova) je karakteristično da su grobovi u redovima, orjentirani istok – zapad (licem pokojnika prema istoku). Pokojnici su sahranjivani u sanducima, položeni na leđa u opruženom položaju sa rukama prekriženim na grudima. U grobu se vrlo rijetko nalaze prilozi i često je to bio samo prsten na ruci (slika 16), a što je sve ukazivalo da su u pitanju bili kršćani. To je inače za ovaj prostor vrijeme neprekidnih pokušaja Bizanta (Istočno rimsko carstvo) da povrati izgubljene predjele i pokušaj Ugarske da učvrsti vlast na svojim južnim granicama.
Iz ovog perioda postoji i prvi historijski zapis o Gomolavi. Ona (ili naselje oko nje) spominje se 1353. godine kao GOMOL. Jedini ostaci srednjovekovnog graditeljstva na samoj Gomolavi su fragmenti temelja i zidova jednog stambenog objekta iz kraja VIII stoljeća. Kuća je orjentirana severozapad – jugoistok (najpovoljnija i najčešće korištena orjentacija kroz sve periode na Gomolavi), imala je nepravilnu višekutnu osnovu i više prostorija. Temelji su rađeni od lomljenog kamena u žbuci od vapna, a nije isključena ni upotreba opeke pri gradnji zidova, iako na lokalitetu opeka nije zatečena. Onda nekoliko stotina godina od pronađenih posljednjih tragova života iz XVI stoljeća, na Gomolavi i oko Gomolave sve potpuno zamire, a što se poklapa sa periodom turskog pustošenja ovog prostora, i nastaju samo nepregledne i neprohodne šume i močvare. Povjest današnjih Hrkovaca počinje dolaskom Klementinaca iz Albanije 1737. godine.
Gomolava, kao jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u svijetu, danas je istražena. Završni radovi na samoj Gomolavi bili su 1984. godine. Iako je još puno predmeta ostalo u njenoj utrobi, predpostavlja se da svako dalje iskopavanje ne bi donelo nikakva nova saznanja. Osobno u to, s obzirom na sva iznenađenja koja nam je Gomolava priredila, sumnjam. No, u svakom slučaju tek predstoji sistematsko proučavanje i publiciranje rezultata dosadašnjih iskopavanja, tako da ćemo o Gomolavi čuti još mnogo novih i zanimljivih stvari.
Interesantan je u vezi Gomolave i svojevremeni pravi mali rat oko nadležnosti između meritornih institucija u Beogradu i Novom Sadu (kao i za sve vrijedne stvari u Vojvodini). Njega najbolje oslikavaju neki detalji objavljeni tada u pojedinim ovdašnjim glasilima. Iako se Gomolava ne može nikako premestiti u Srbiju, pokušano je čak i to! Beogradska ''Politika'' u članku ''Divno naselje staro šest hiljada godina'' od 30. kolovoza 1981. godine, između ostalog, piše: ''Sve ovo nedvosmisleno otkrivaju poslednji arheološki nalazi otkriveni ovih augustovskih dana na lokalitetu Gomolava na desnoj obali Save, nedaleko od Šapca.'' A u članku ''Gomolava otkriva tajne'' od 12. rujna 1982. godine u istom glasilu to potvrđuje i rečenica: ''Malo je u svetu tako bogatih i tako dragocenih arheoloških lokaliteta kao što je Gomolava na reci Savi nedaleko od Šapca''. Šabac je na desnoj obali save, u Srbiji, i znači nije u pitanju greška, već obmanjivanje javnosti, da bi Beograd imao pravo na arheološkim radovima na Gomolavi!
Sa Gomolave je izvađeno nekoliko desetina tisuća predmeta. Najznačajniji su izloženi, sa fotografijama i tekstualnim objašnjenima, u stalnoj postavci Muzeja Vojvodine u Novom Sadu, mali dio u Zavičajnom muzeju u Rumi i nešto u Čitaonici u Hrtkovcima. Ostali su deponirani u Muzeju Vojvodine i sigurno kriju još mnoge tajne.
O Gomolavi se može još puno reći, ali mislim da i ovaj kratki prikaz daje cjelovitu i jasnu sliku svakom čitaocu, i želim ga prezentirati, prije svega svim Hrtkovčanima, ma gdje oni bili, da bismo o našoj Gomolavi mogli pričati i drugima (uz puno poštovanje onih koji o njoj znaju više). Također želim da ova priča o Gomolavi bude posveta mom ocu, Paški Cakiću, fanatičnom zaljubljeniku u povijest. Poznavao je nevjerojatne detalje iz nje, i njima me je još kao dječaka zamarao (tada sam to tako doživljavao) satima, danima i godinama, a danas znam da je njegovo zauvijek odneseno znanje šteta slična onome što je Sava nepovratno odnijela sa većim dijelom Gomolave.