Iako „svako vrime nosi svoje brime“, „svako vrime nosi i svoj vic, šalu, pošalicu, ironiju, parodiju“ – pa tako i ovo naše podneblje i kako se kaže, „ko što voli nek izvoli“. Od pamtivijeka, ljudi su posvud pa tako i kod nas ovdje, narodski, u svakoj prigodi; za vrijeme zajedničkog rada, okupljanja, fešti ili nekom drugom zgodom u slobodnom vremenu, kod bućanja, briškule, uz ognjište, gumna, na plažama, idući na bunar, sajmove ili u „penu“ bili puni spontanih ili smišljeno – zafrkantskih dosjetki i kako bi rekli, to ih je u svoj svojoj svakodnevnoj muci „kripilo i držalo“.
I u Pridrazi se mnogi, posebno iz nedavnih vremena još sjećaju nama dragih i bliskih, tako-reći lokalnih bohema koji su redovito „glatko i slatko“ znali nabaciti koju, susjedu, rodbini, prijatelju, u nekoj zgodnoj ili više možda nekoj nespretnoj i nezgodnoj životnoj situaciji… Nekad iz simpatije, nekad iz prosto rečeno sprdnje ili provaljivanja na tuđi, a ponekad bogme, spretno ili nespretno (is)palo je i na vlastiti račun. Manje – više sve je bilo trenutno i usmeno, ali se poslije itekako prepričavalo… Rekao bih; netko je s tim „glumio“ domaću mudrost, bio zbog tog popularan, „figa i figura“ u selu, tj. često bio primjer kako bi, ili kako ne bi trebalo biti. Bilo kako bilo, zasigurno više simpatično (barem meni koji isto tako volim zapisivati) nego simptomatično…
U ovoj našoj sadašnjoj priči godinama bilježi, ali što je još bolje i što je autentično, – izmišlja, zamišlja, zapisuje sve u šesnaest, pravi vic – začin na svoj osobit način, kako se kaže intrigira, kaskadira i šaljivo poentira, održava tradiciju od rođenja, za mene najveći meštar u sferi pridraškog suvremenog vica, dakako naš Pridražanin Marijan Viduka.
S obzirom da koliko – toliko poznajem situaciju, a svakodnevno se susrećem s novim „provalama“ i redovito mi ispriča po koji, slijedi ga u svem svom žaru sinovac mu Ivan, Ivica Viduka, tako da bi isto onako pomalo u vicu slobodno mogao gore na početku složiti u stihu: – Nema vica, do sinovca i strica!
Ipak, red bi bio kako i doliči, da stariji a i iskusniji imaju prednost, da i ovaj puta kako ne bismo skrenuli s puta, predstavimo onog koga s radošću i nestrpljenjem svaki put nanovo spominjemo – Marijana Viduku, prvog i originalnog vic – bossa, koji svoje svakodnevne začkoljice stvara snujući i ćuteći, prateći, smišljajući i snimajući kroz poneku vic – priču i humoresku te pravi čisti vic o svakom ponešto, o našim Pridražanima, s lijeva, desna, sprijeda, straga, gore, dolje i iskosa. Kako god okreneš, prvi meštar za vic – ipak je stric!
Sve ima svoj red, kako bi rekli neki filozofi. A i nered je neka vrsta reda… Ali s filozofijom ili vicologijom slijedi sa likom, slikom i prilikom, zgodno i ugodno, slikopisno i životopisno, po nekoj logici s riječima – dvije ako se smije, o našem upornom i neumornom majstoru vica i vicolovki, u ovom prigodnom zboru o autoru, koji s radošću i smijehom kao najboljim lijekom, pogotovo u ovom brzom, nemirnom i depresivnom vremenu, svaku Dušu razgaljuje i liječi…
Marijan Viduka rođen je ljeta sveta 1948. u Pridrazi od sada pokojnih, oca Grge (Gliše) i majke Danice (rođ. Anić) iz Kruševa, (po-etično, – preko mora, odakle nam sviće zora).
Nakon Osnovne škole također u rodnoj Pridrazi, te potom Srednje tekstilne tehničke u Zadru (1963. – 67.), slijedi ŠRO (što sad reći, eto baš u Bileći 1965.-67.). a nakon toga i Viša trgovačka u Zadru (1975.-77.) pa Upravno pravni studij (1980.-83.) završava u Splitu, koji po obrazovnom stupnju kako slijedi – nekako još više vrijedi…
Od 1963.-2005. kao i mnogi Pridražani, kud koji mili moji, Marijan je iako nedaleko sa stalnim boravkom u Zadru, dok ga kako opet humoristički njemu sliči, veli, – potom ga je žena, iako rođena Zadranka vratila opet u „rodno misto“, gdje je i sam želio i vratit se (za)stalno želi. I tako, balansira od kuće do kuće između Bokanjca i Ćuskijaša (Zadra i Pridrage) prebirući po mislima, redajući viceve…
U osebujnom mu radnom vijeku, i životu koji (po)nekad i nije bio baš vic, najčešće je radio kao rukovodilac, a jedno vrijeme i kao direktor dobrom kadru poslovnice Sl. Dalmacije u Zadru. U srce ga dirne kad se sjeti da je bio dugo i voditelj vlastite firme… Dalje, priča, o sebi i svojima kako je zadovoljan i da je sudbina dobra i dobro spojiva…
Pored supruge Jasne (rođ. Meštrović) ima i dvije kćerke, Marijanu (sada Ercegović) koja živi i radi u Rogoznici (direktorica Turističke agencije), te Lindu (sada Žuža), prof. ekonomske struke u Ekonomskoj školi na Boriku u Zadru. Ovo je, kaže, ozbiljno, istina, a ne kao neka tričarija i trica iz vlastitog mi vica… Čujemo dalje kako priča dida, baš onako kako o unučadi triba… Spominje ih i radosno zbori, ponosi se s njima. Marijanine, Antonija – studentica prve godine psihologije u Zadru, talent je za slikanje; „didina dika – lipo mi slika.“ Starija Doris, studentica engleskog i talijanskog, (četvrta godina također u Zadru), mogla bi po zgodi da mi viceve prevodi…
Od druge kćeri Linde moje, imam unučadi troje. Laura, didine li senzacije, ove je godine najbolja učenica svoje generacije… Tu su didine i još dvije dike, Leonardo i Margareta, svi zajedno i svi skupa, najdraža mi djeca svijeta.
Marijane, Marijane, gord se barjak vije; a naš Marijan Pridražanac o novom vicu snije. Dalje rado zbori, da je često vicario na poziv raznih Društava i Udruga. Kad im ih je govorio, brzo je zbrisala tuga…
Često je nastupao i na Radio-Zadru te objavljivao u Sl. Dalmaciji, a posebna su mu interesantna vickasta putovanja s nemirnim umirovljenicima. Prisjeća se tako jednog putovanja prije pet godina u Mađarsku s njima, a bilo ih je iz svakoga kraja… Vicevi su im, kaže, „legli“ bolje od čaja. Njih pedeset i jedno od Dubrovnika do Koprivnice na pitanje gdje bi voljeli ići na sljedeće putovanje, redom su odgovorili: Zbog tebe Marijane u dragu – Pridragu.
Tako nasmijava bližnje, da ga je jedna doktorica rekla tužiti jer da su joj umjesto obećanog lijeka od viceva pukle kapilare od smijeha…
Zabavljao je u Caffe-baru Hablando na Vrulji, kad ga je vlasnik Luka Grubić (prije dvije godine) pozvao da zabavlja goste, najviše Slovence, i da im uz viceve upotpuni pažnju, ispekli su kao i obično janjca na ražnju. Dalje, svakog jutra na Pumpi (Batur – Benz) nasmijava goste uz kavu, redajući viceve i humoresku pravu. A tek ono u „lito“ na plaži, najčešće na Vrulji – Boku; on je zasigurno vic-meštar koji je tražen i koji se traži jer s radošću zabavlja i sve obavlja, pedantno – u roku. Marijan tako neumorno s puno dara, stvara; Pridraga i Pridražani najčešća su tema; obično „dlake na jeziku nema“, evo, servira vam neke iz nepresušnog repertoara: TAXI ZADAR – PRIDRAGA
Stigao naš Pridražanac iz Njemačke u kasnim večernjim satima na Autobusni kolodvor u Zadar. Svi autobusi su već odvezli putnike i razmišlja on kako do Pridrage. U Zadru ima puno rodbine i prijatelja, ali kako je već kasno nije želio u to doba nikome smetati…
Vidi on na Taxi-stajalištu nekoliko taksija, stoje i čekaju na korisnike. Odluči uzeti jednoga, pa što košta da košta.
– Brajo, možemo li do Pridrage? – upita taksistu.
– Može prijatelju, kako nebi moglo.
Sjedne u taxi a vozač odmah uključi taximetar. Doveze se tako u Pridragu, ispred kuće, a taximetar pokaza 400 kuna. Odmah uze novčanik i dade taksisti 200 kuna.
– Ali gospodine, ovdje stoji iznos od 400 kuna – reče taksist.
– Vidin čovče, pa nisan ćorav, a i pismen sam.
– Ali, Vi meni plaćate samo pola – 200 kuna.
– Aj dobro, evo ti još deset kuna za kavu…
– Račun iznosi 400 kuna a ti mi daješ tek 200… Sad će već taksist, srdito… Zbog čega samo polovicu?
– Pa, prijatelju, nisi ni ti iša na noge, i ti si se lipo vozije ka i ja, pa ćemo platit po pola.
ZIMSKA OPREMA
Prije dvije-tri godine na ovim našim prostorima zapade snijeg i poledi. Proglašeni su zimski uvjeti u prometu pa je tako svako vozilo moralo imati zimske gume ili lance na pogonskim kotačima.
Iz Kruševa preko Karina vozi se u svom autu naš Pridražanac. I tako, u Karinu Gornjem zaustavi policijska patrola našeg mještanina radi kontrole prometa…
– Gospodine, Vaše isprave i papire od vozila – reče policajac.
Ovaj ima sve uredno i predaje mu dokumente.
– Sve je u redu s papirima gospodine, ali da provjerimo još nešto!? Što imate od zimske opreme?
– Brajo, šotogaće; možete provjerit!
X X X
1960-e godine došla struja u Pridragu… U školu, zadrugu i u dva varoša – Buljate i Bature Gornje.
Jedan pomorac donese „s broda“ sumprež (peglo) na struju. U oba varoša nevista posuđuje peglu a svekru prikipilo pa joj reče:
– Neka, neka nevista, samo ti davaj sumprež po selu, vidit ćeš kolko će ti struje „doći“!
Na autobusnoj liniji Zadar-Pridraga-Zadar uđoše tako putnici na početnoj stanici u Pridragi. Na predzadnja dva sjedala sjedoše žena i muškarac. Dogodi se, ona prdne tj. naglas pusti „tihomira“, smrdi ki kuga, pa poče gurkati suputnika:
– Ive, molim te, nek ovo ostane između nas!
– A nego di će, sriću ti vrag odnije, nego između nas…
X X X
Za vrime poljskih radova u Podgradini zove svekar nevistu:
– Nevista, ajmo okopati unaj vinograd u polju!
Nevista reče:
– Svekre ne mogu, iman stvari…
– Nedilje ti, trpaj stvari u kar i ajmo…
X X X
U prvim godinama rada u Njemačkoj svaki pojedinac prilikom dolazka za Božićne i Novogodišnje praznike, u pravilu je najčešće „dovozio“ kući za potrebe karijolu sa gumenim (pumpanim) kotačem s velikim tovarnim prostorom. Tako jedan naš Pridražanac dođe iz Njemačke i doveze takvu karijolu. Svaki dan s njom nešto „vrti“ i radi, stalno je voza sa sobom. Gleda ga susjed koji nije „ima tu sriću da ode u Njemačku“ a ima tek neka stara kolica sa željeznim kotačem, te se poče diviti onoj novoj karijoli „Made in Germany“. Jedan dan nije mogao izdržat pa upita susjeda s „pravom“ karijolom:
– Brajo, vidin kako ti lipo vozaš tu svoju a vidi moje… Mora bi je skoro nosit kako neće iđe i teška je… Ja bi triba izvesti jednu grumilu kamenja i đubar ispod blaga… S ovon mojon iman da se ubijen a i tribalo bi mi petnajst dana za to… Ma, bili ti meni zajmije ovu tvoju jer bi s oton tvojon izveza sve za dva dana?
Gleda ga susjed, gleda svoju karijolu, gleda njegovu, pa mu veli:
– Oću Brajo, daću je tebi nju, ali ja ću voziti!
X X X
Vratije se jedan Pridražanac iz Njemačke pa da „sve bude u stilu“ više govori njemački nego hrvatski. Čudno to ljudima pa se nakanili provjeriti koliko baš on zna taj njemački…
– Kako se na njemačkom kaže – drača? – pitaju ga.
– To bar nije teško: – „Vas boden zi!“ – Odgovori im… To ti je – drača, i „ostade živ“.
X X X
Dvije Pridražanke radile nekoliko mjeseci u Njemačkoj i za godišnji dođoše u Pridragu. Jedan dan „odlučiše“ posjetiti Zadar, sjedoše u autobus i za pola ure evo ih u gradu… Šeću tako gradom a jedna se od njih dosjeti i reče:
– Ajmo kupit sladoled i ćakulat malo njemački pa će mislit da smo strankinje!
Na Kalelargi naiđu na slastičarnicu, uđu unutra i jedna upita:
– Bitte šen, zvaji aiskrem! – što bi trebalo značiti – Molim lijepo, dva sladoleda; te isto tako bez kompleksa sočno (na)doda:
– Za mene i za Milku stričovu!
X X X
Žene se momak i cura iz Pridrage pa pozvaše dosta rodbine i prijatelja na vjenčanje… Okupilo se oko sto i pedeset svatova, puno je automobila, lijepa glazba, veselje, pjesme i šale čuju se posvuda. Nakon crkvenog obreda vjenčanja, kolona svatova po starom običaju mora proći kroz čitavu Pridragu. Stari je običaj da gotovo svaka kuća dočeka mladence i svatove sa pićem ispred kuće. Svatovi staju kod svakoga a mladoženja mora barem nešto kušati od ponuđenoga. Po završetku obilaska sela, svatovi i mladenci potom odlaze u dogovoreni prostor na svečanu večeru i veselje do jutra. No, kako je mladoženja malo više popio, već oko dvadeset i dvi ure nije mu bilo dobro pa su ga roditelji i kumovi odveli da prilegne dok su svatovi nastavili s veseljem kako rekosmo – do jutra. Negdje u noći probudi se mladoženja, upali svjetlo i vidi mladu (suprugu) kako sjedi pored njega i plače…
– Što ti je, nedilje ti, zašto plačeš, što ne spavaš?
– Ne mogu spavati, dragi, naučila san da me mate svaku veče uspava!
– Kolko j sati! – pita on.
– Evo, dva i po sata po ponoći.
– Pa, nebi ti ja sad iša po mater – nema ti novaca!
X X X
Došlo je, Bukovčanka mora pod hitno u Zadar, u rodilište, zbog poroda djeteta… Vozi je muž, žuri, te je ostavi u bolnici gdje ona drugi dan rodi sina… Treći dan dođe muž u posjetu te preko prozora razgovara s ženom:
– Kako si? – pita on.
– Dobro, vala Bogu!
– Bolil te puno?
– Ma i ne boli baš tolko puno!
– Kakoj mali?
– Odlično! Lipo cica i ne plače…
– Na koga sliči? – pita on…
– A, ne znaš ti njega! – veli žena.
X X X
Prijatelj pita prijatelja:
– Jeli ti za vrime unih stvari pričaš sa ženon?
– Jedino ako uporno zove na mobitel! – odgovori mu ovaj.
X X X
Čovjek iz Bukovice dođe po nekom poslu u Zagreb i nađe se na Jelačić-placu. Pritislo ga da mora mokriti pa se okrene oko sebe i poče mokriti u izlog neke knjižare. Naiđe policajac pa ga opominje:
– Što to radiš tu na srogo javnom mjestu, vidiš li da je tu ispod javni WC!
– Bio ja tamo gospodine… Na ednim vratima ženska cipela a na drugim muška… A ja doša u opancima, pa đe ću nego tu!?
X X X
Došao dječak u ljekarnu i pita Magistru:
– Teta Magistra, imate li kakve tablete protiv Viagre?
– Srićo, jučer ti je bio dida i kupio dvije Viagre!
– Jest teta, pa je sinoć preminuo i ne možemo zatvoriti kapsu.
X X X
Negdje prije Domovinskog rata, Pridražanka otvori gostionicu u Benkovcu iza STP (Stanice za tehnički pregled). Svakog desetog u mjesecu održava se na daleko poznati Benkovački sajam. Kako je Pridražanka Stoja imala uvijek dobru janjetinu i odojka, naši bi Pridražani obično navraćali, prostrli u bašti i hladu, okružili nekoliko kila pa „udri“. Jednom u litnje doba, nisu se mogli braniti od muva, pa će jedan naglas:
– Stojo, bogova ti, znan da sičeš janjce, znan da je lito, znan da mora biti i muva, ali ovoliko to nije normalno!
– Znan ja to srićo, ali to nije do nas, nego ovo ti je blizu groblja pa dođu i dolete otamo.
X X X
Stopira baba u Zemuniku Donjem. Zaustavi se vozač BMW-a i pušta babu da uđe. Baba se lipo namistila, vozač joj stavio pojas te uze upaljač iz auta, pali cigaretu i upita babu:
– Baba, do kud ideš? – i stavi upaljač na njegovo mjesto.
Baba izvadi upaljač i reče kao u mikrofon:
– Do Kruševa, Ranko!
X X X
Mali Martin dva dana za redom nije došao u školu. Treći dan sjedi u razredu, a učiteljica ga pita:
– Martine, zašto prekjučer nisi došao u školu?
– Učiteljice, mate mi je oprala gaće pa san cili dan leža u koćeti dok se osuše!
– Dobro! – veli učiteljica…
– A zašto nisi došao jučer?
– Doša san ja do škole i vidije da se suše Vaše, pa san mislije da Vi nećete doći!
X X X
Kad je bila epidemija gripe, stvorila se velika gužva u ambulanti u Smilčiću. Pri kraju radnog vrimena iziđe sestra pa reče:
– Doktor više ne prima!
Jovo iz Biljani će na to:
– Neđelje mi, ja mu ionako nijesam ništa donio!
X X X
Moj stric je cili dan u Smilčiću kopa vinograd. Naveče dođe kući, natoči teću od tri litre crnog vina, zatvori oči i pije li pije… Gleda to strina pa mu reče:
– Mužu, jadan ne bije, što radiš, kako to piješ zatvorenih očiju!?
– Ajde, ajde muči, kad san bije u Smilčiću kod doktora, reka mi je da ga njanci ne smin ni viditi!
X X X
Barba Šime iz Pridrage dođe na pregled kod doktora u Smilčić… Pregledava ga doktor, tucka prstima, sluša slušalicama, stiska ga po drobu, gleda grlo i uši, pa na kraju reče:
– Barba Šime, više ne smijete uzimati vino!
– Dokture, vrag mi sriću odnije do vika ako ga ja ikad „uziman“. Ja ti iman svog vlastitog od novog do starog.
X X X
Došla strina u dućan i pita prodavača:
– Ranko, evo dolazi lito, biće puno komaraca pa bi ja kupla unaj špric (sprej) za komarce!
– Dobro strina, da pogledam imamo li mi to!? -pa joj potom reče:
– Eto, nemamo spreja, ali imamo dobrih tableta!
– Ajde mu vrag sriću odnije, pa kad bi ga uvatila, mogla bi ga tako i ubiti.
X X X
Ide jedna postarija Pridražanka iz polja kući i nosi vriću trave na glavi… Ugrijala se i opotila, stala pod jednu maslinu i odmara… Odjednom se začuše zvona Sv. Martina pa reče:
– O Sveti Martine, vala ti što zvuniš podne, ali kad bi mi iko ima kasti kolko j sati, spasije bi me!
X X X
Šofer Špiro vozi autobus na relaciji Pridraga-Zadar. Kod Biljani Gornjih iz jednog dvorišta „izletiše“ tuke i on satra pet-šest komada. Zaustavi autobus, otvori bunker i baca tuke unutra. Utom izađe gazdarica, gleda u čudu pa viknu:
– Vrag ti sriću odnije, još si mi ih satra a sad ih i odnese!
Na to se šofer Špiro okrenu i reče:
– Strina, ja san kriv, ža mi je, vozin ih na Hitnu!
I tako, zaključno, kud god išo, sav žar sela nosi… Marijan povazdan gušta u svom victualnom svijetu… Ne treba mu kompjutor, sva silna tehnika, konta i piše; prenosi, kombinira, a napose pamti… I po potrebi u kakvoj veseloj zgodi i prigodi rafalno baš poput pravog humor-tipa „ko iz rukava sipa“. Ne štedi ni sebe, ni rodbinu, prijatelje; s poantom svega – sve za veselje…
Dira, intrigira, tica se i dotiče, okolo sije, okolinu potiče… Osim pršuta i povismenke puno je u njeg onih „masnih“, drugačije – neotesanih, dapače – vulgarnih, te zbog tog samo što ne kliče: – „Što se to koga, ako(li) ne voli vica moga – uopće tiče!“ – Ipak, spade sav novokomponirani zbor, ako vam paše, na gore navedeni izbor. Najprije iz domicila Pridrage s kojom je srastao od rođenja, kojoj nikad nije zapravo rekao – zbogom – već, do sljedećeg vica tj. doviđenja; pa nadalje – okolnih dragih, sličnih, bliskih i simpatičnih susjeda koji tradicionalno gaje tzv. „Kolumbovo jaje“, odnosno vic-notu u svakodnevnom životu.
Što je i gdje (pre)snimio, što je došlo iznutra ili izvana, nema puno veze, važna je, najvažnija ipak vic-drama s težnjom, željom i osloncem na smijeh jer je opetovano najbolji lijek tj. duhovno-duševna hrana…
Kako kažu Francuzi: – „Jedan dan bez smijeha, jedan dan života manje…“ Zato, nek živi i među nama smijeh… Smij te se ljudi od uva do uva, smijeh je potriba poput vode i kruva, nek iz načih srca nestanu brige, sav jad, bijes, čemer i tuga…
Sa (o)smijehom idemo veselo dalje… Marijane, hvala… Živili, nazdravlje!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više