Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

“Zašto bi Bošnjaci u Turskoj sada trebali podržati Erdoĝana”

"Dolaskom na vlast A. Izetbegovića, a potom i T. Erdoĝana Bošnjaci i Turci 'ponovno se upoznaju' i ostvaruju snažne međunacionalne veze"

 
 
Bosanskohercegovački pisac, novinar i političar, jedan od pokretača osnivanja Bošnjačke narodne stranke (BNS), Nedžad Latić (Uskoplje, 1959.) voli svoj narod: Muslimane-Bošnjake. Voli on i BiH, ali voli i okupatore te iste Bosne i Hercegovine – Turke, Osmanlije. Ali ne baš sve istom mjerom. Ponajviše voli aktualnoga turskog sultana, kako ga nazivaju diljem svijeta, Reçepa Tayyipa Erdoĝana. Čovjeka koji je uveo najstrašniju vjersku diktaturu u Turskoj. Čovjeka koji je pripadnik Muslimanskoga bratstva. Čovjeka koji je povezan s isilovcima, a kao muhe ubija Indoeuropljane Kurde… O kakvoj se vrsti ljubavi radi između Latića i Erdoĝana, pokazuje ovaj njegov napis u sarajevskom Dnevnom avazu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/10/latic-nedzad_big.jpg
Nedžad Latić
 
»Posljednji javni istupi turskih čelnika, kao i samog predsjednika Tayyipa Erdoĝana, isključivo su posvećeni pitanju terorizma jer je ova zemlja postala primarna meta terorističkih organizacija koje poput bijesne nemani siju smrt po Bliskom istoku. ISIL i PKK su najkrvoločnije kad je u pitanju Turska. Iako je PKK mnogo starija organizacija i djeluje već nekoliko desetljeća, zbog bilance od stotinjak mrtvih u posljednjem atentatu u Ankari, ISIL, iako je mlađi po nastanku, preuzeo je primat u hijerarhiji krvoločnosti terorističkih organizacija. U takvom ozračju i obruču ratnog plamena i terora u Turskoj se održavaju novi parlamentarni izbori. Stoga je pred građanima Turske vrlo važna odluka da obrane demokraciju i politički pluralizam od nasilja koje bi rezultiralo raspačavanjem države. U nedavnom svom istupu predsjednik Erdoĝan je javno prozvao neke zapadne zemlje da naoružavaju terorističke organizacije.
 
S druge strane pak, neki zapadni mediji optužuju Erdoĝana da je “šurovao” s ISIL-om. Sve je ovo dio verbalnog rata koji se usporedo vodi s krvavim ratovima na granicama Turske. Mediji i političari koji optužuju turske lidere kako su šurovali s ISIL-om, traže izliku za motiv atentatora na građane Ankare. Paradoksalno je, a mnogo više licemjerno, da isti mediji i političari pokušavaju naći razumijevanje za politiku Bashara Al Assada, pa čak i opravdanje što do sada zapadne zemlje nisu vojno intervenirale u Siriji i zaštitile civile od krvoločnih Assadovih hordi. Oni “najubojitiji” svjetski mediji čak tvrde da je nemoguće postići mir u Siriji bez privole Assada da sjedne za pregovarački stol, itd. Tako da su na ovakav način mediji kroz vapaj za mirom u Siriji iskazali spremnost za oprost jednom od najvećih krvnika današnjice.
 
Pitanja koja pred čovječanstvo izbacuje golgota sirijskog naroda, izlaze pred oči svakom normalnom ljudskom biću, poput mrtvog tijela dječaka Ajlana kojeg je more izbacilo na obalu. Detonacije, jauci, bolnice, bijeda, ranjenici, izbjeglice…, već nekoliko godina su nam pred očima kao “razglednice iz Damaska”. Posebno muslimani iskazuju teške emocije od boli za sirijskim narodom. Ništa manje muslimani ne iskazuju frustracije i tugu zbog nemoći islamskog svijeta da nešto poduzme i pomogne svojoj braći.
 
Turski narod, kao i njihovi političari učinili su mnogo kako bi pomogli svojim susjedima. Bar je takav opći dojam kod muslimana. Možda muslimani s Balkana, posebno Bošnjaci, najbolje razumiju kako same Sirijce, tako i Turke. Jer muslimani Balkana su iskusili opakog diktatora Slobodana Miloševića, pa potom i licemjerstvo svjetskih sila, i njihovih medija u odnosu na bjesnilo srpskog vožda. Zaista, zbog nekoliko referencija, od društvenog uređenja zemlje, diktatorskih manira i ideološkog profila, pa do političkih saveznika, Bashar al-Assad najviše sliči “balkanskom kasapinu”.
 
Ne, ne može se Tayyip Erdoĝan usporediti s Alijom Izetbegovićem iz više razloga, mada to neki rado čine. Prvo, Erdoĝan nije ratni ni lider ni zapovjednik vojske na čiju je zemlju izvršena agresija, kao što je to bio rahmetli Alija Izetbegović. Ali ima  osnove usporediti politički profil i poziciju Erdoĝana i Alije Izetbegovića kad je u pitanju antiislamska propaganda nekih zapadnih medija. Neki su zapadni autoriteti, poput Lorda Owena, u vrijeme dok su krvoločne četničke horde vršile masovna klanja i ubijanja bosanskih muslimana, uporno svijet uvjeravali da je Alija Izetbegović vjerski fanatik i fundamentalist, a Milošević socijalist i mirotvorac.
 
Jesu Alija Izetbegović i Tayyip Erdoĝan kao lideri vrlo moćnih (pro)islamističkih stranaka, Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke pravde i progresa (AKP), činili političke poteze koji su živcirali inteligenciju i puritanske ideologe zapadne liberalne demokracije, ali njihove i eventualne grješke su benigne u odnosu na njihove političke protivnike koji se ne libe upotrijebiti ni najsvirepije metode ataka na njih, njihov narod i njihovu zemlju. Kao što su Milošević i Assad proizvedeni iz diktatorskih režima, čak i sestrinskih stranaka kao što su to stvarno i bile Komunistička partija Jugoslavije i Baas partija Sirije, koji su pola stoljeća mrcvarili vlastiti narod, tako su Alija Izetbegović i Tayyip Erdoĝan bili uistinu demokratski odgovor monopartijskom sustavu koji su svojim rigidnim sekularizmom podržanim vojnom i policijskom represijom ugnjetavali Turske i Bošnjake te im uskraćivali vjersko-nacionalni identitet.
 
U tim vremenima Kemalizma i Titoizma ova dva naroda su imala vrlo kontrolirane odnose, s vrlo niskim intenzitetom kulturne suradnje. Tek dolaskom na vlast Alije Izetbegovića, a potom i Tayyipa Erdoĝana ova dva naroda se “ponovno upoznaju” i ostvaruju snažne međunacionalne veze. Iskazana je bujica emocija na obje strane. Ta bujica emocija naplavila je i neke nepoželjne, pa čak i štetne efekte. Ali, sve se to može, ako bismo bili i samokritični, podvesti pod izazove demokratskih procesa i tranzicije. Posebno ako bismo te probleme uspoređivali s problemima s kojima se sad suočava turski narod. Stoga bi bio (demokratski) luksuz izvolijevati i cjepidlačiti oko politike AKP-a uoči predstojećih izbora. U onoj mjeri u kojoj su balkanski muslimani najizravnije iskusili krvavi teror i progone u toj mjeri moraju biti svjesni važnosti trenutka i problema s kojim se suočavaju njihova (su)braća u Turskoj i tako odgovorno postupiti. Ovdje se posebno misli na Bošnjake koji imaju pravo glasa da baš u inat dušmanima, ma koliko to bilo iracionalno, jer je to jedna od konstanti bošnjačkog mentaliteta, glasuju za one protiv kojih svjetski mediji vode verbalni rat i propagandu. Naravno, radi se o AKP-u i predsjedniku Reçepu Tayyipu Erdoĝanu. Baš iz inata, u ovom trenutku treba stati na Erdoganovu stranu!«
 

Nedžad Latić, Dnevni avaz

Povezane objave

Kompromis i dijalog kamen su temeljac svakog društva

hrvatski-fokus

Boje se Djeda mraza i Djeda Božićnjaka

hrvatski-fokus

PAPA I HRVATI U BiH: Adapter za bezbolni nestanak

HF

DOMOVINA

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više