Čini se da se "kraj povijesti" i trijumf demokracije ne će dogoditi tako skoro kao što je prognozirao Fukuyama
Nakon što su se razbuktali demokratski pokreti od Moskve preko Bliskog istoka pa sve do Pekinga, autoritarni režimi uzvraćaju udarac. Oni se bore protiv demokratskih ideja služeći se sličnim instrumentima. Prošlo je 26 godina otkako je američki politolog Francis Fukuyama najavio „Kraj povijesti“. On je pod time mislio da je nakon sloma komunizma zapadna demokracija postala bezalternativni oblik vladavine. Fukuyama je velikim dijelom bio u pravu.
Stephan Bierling
Izuzev Islamske države s idejom kalifata, koja na globalnoj razini nije baš popularna, do danas ne postoji svjetonazorno cjelovita alternativa demokraciji. Međutim, Fukuyama nije predvidio to da se autoritarni režimi, koji smatraju da im demokratski razvoji ugrožavaju egzistenciju, ne će prepustiti sudbini već da će svom snagom uzvratiti udarac. Od obojenih revolucija sredinom prošlog desetljeća u Gruziji, Ukrajini, Kirgistanu, od pobune srednjeg sloja u Arapskom proljeću 2011. i od Majdanskog ustanka 2013./2014. diktatorima od Pekinga preko Kaira do Moskve postaje sve jasnije da nacionalizam i blagostanje nisu dostatni za dugoročno legitimiranje njihove vladavine. Jednako tako sve im postaje jasnije da je zapadna demokracija – kao ideja i državni oblik – najveća prijetnja njihovoj pretenziji na vlast. Upravo iz tog razloga oni poduzimaju sve agresivnije korake protiv demokracije. Christopher Walker iz američke zaklade „National Endowment for Democracy“ govori čak o novoj „politici okruživanja demokracija“.
Najvažniji protagonisti antidemokratske fronte su Rusija, Kina, Venezuela, Saudijska Arabija i Egipat. Čak i ako rijetko nastupaju zajedno, služe se sličnim instrumentima i teže istim ciljevima: sprječavanju širenju demokracije, diskreditiranju demokratskog oblika vladavine i potkopavanju međunarodnih organizacija koje zastupaju demokratske vrijednosti.
Vezano za prvi cilj valja istaknuti sljedeće: nakon što su autoritarni režimi dugo vremena prihvaćali širenje demokratskih država i demokratskih razvoja u susjednim zemljama, sada se odlučno bore protiv tog trenda. U Bahreinu je tako Saudijska Arabija 2011. intervenirala Nacionalnom gardom kako bi ugušila antivladine prosvjede i spriječila prelijevanje Arapskog proljeća na svoj teritorij. U Ukrajini, jednako kao što je ranije činila u Moldaviji Gruziji, Rusija organizira i podupire separatistička nastojanja kako bi destabilizirala tamošnje demokratske vlade. I predstavnici režima u Hong Kongu po zapovijedi Pekinga guše sve demokratske pokrete koji se zauzimaju za slobodne izbore.
Diktatori se u prvom redu bore protiv širenja demokratskih ideja. Tako je u siječnju 2015. kinesko ministarstvo obrazovanja ograničilo korištenje stranih udžbenika na sveučilištima kako bi se spriječila infiltracija zapadnih vrijednosti. Autoritarni vladari u Kini u međunarodnim nevladinim organizacijama u prvom redu vide trojanske konje kojima se krijumčare ideje o slobodi, vladavini prava i demokraciji. Kairo je zbog toga zabranio strane nevladine organizacije čiji je rad usmjeren na demokraciju i pluralizam. Među zabranjenim organizacijama su i Zaklada Konrad Adenauer. Zakladu Friedrich Naumman. 28. srpnja 2015. Kremlj je objavio na popisu nepoželjnih organizacija koje predstavljaju „opasnost za temelje ustavnog poretka Ruske Federacije, njezinih obrambenih sposobnosti i nacionalne sigurnosti“.
Kampanja protiv nevladinih organizacija najviše pogađa institucije za promicanje demokracije kao što su spomenuta zaklada Endowment for Democracy ili zaklade otvorenog društva američkog milijardera Georgea Sorosa čiji je cilj razvoj dinamičnih i tolerantnih demokracija. Slijedeći Putinov primjer kineski predsjednik Xi Jinping je svega nekoliko tjedana kasnije podvrgnuo novim pravilima sve strane nevladine organizacije i njihove aktivnosti u cilju demokratizacije. Istovremeno je pooštrio internetsku cenzuru i naložio uhićenje više aktivista za ljudska prava.
Ali diktatori ne planiraju boriti se protiv demokratskih razvoja samo na svom teritoriju, već teže potpunom diskreditiranju demokracije. Rusija i Kina u proteklim su godinama razvili skupe televizijske postaje čiji je cilj upravo diskreditiranje zapada i svih njegovih demokratskih postignuća. Trolovi Kremlja u Petrogradu koriste twitter i druge društvene medije kako bi difamirali kreatore javnog mišljenja u zapadnim medijima koji su kritični prema ruskom režimu i širili vijesti o navodnim kemijskim nesrećama i pojavi ebole na zapadu. U očima ruskog predsjednika Vladimira Putina i političari u demokratskim zemljama mogu se iskoristiti za vlastite svrhe.
Jedan od većih Putinovih uspjeha u tom pogledu bio je kada je njemačkog kancelara Gerharda Schrödera nekoliko mjeseci nakon poraza na izborima postavio na lukrativnu funkciju u Gazpromu. Čak je i američki predsjednik George W. Bush navodno upitao Putina bi li mu pomogao odnosno bi li jednom njegovu bliskom prijatelju, bivšem ministru gospodarstva Donaldu Evansu osigurao dobro plaćen posao u jednom ruskom državnom poduzeću. Pouka koju je iz toga izvukao Putin: Svi se mogu kupiti, i političari u Rusiji, i oni na zapadu. Dakle, i na taj se način može podgrijavati cinizam prema demokraciji. Kao treće, diktatori poduzimaju sve kako bi diskreditirali međunarodne institucije koje promiču zapadne vrijednosti. Kada su nevladine organizacije pod pritiskom zapada u reformiranom Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda dobile pravo na riječ, Peking je odmah pronašao odgovor na to: osnovao je svoje vlastite nevladine organizacije koje su zastupale vladine pozicije. Rusija, Azerbajdžan i Kazahstan osnovale su gremije za promatranje izbora u kojima su sudjelovali predstavnici iz prijateljskih stranih stranaka čime su zapravo zaobišli etablirane misije OESS-a.
U Latinskoj Americi Venezuela pokušava sa saveznicima poput Nikaragve, Ekvadora i Bolivije sabotirati rad Organizacije američkih država u području zaštite ljudskih prava. Nove organizacije poput Šangajskog vijeća za suradnju pod vodstvom Kine i Rusije ili Vijeća za suradnju zemalja Perzijskog zaljeva na čelu sa Saudijskom Arabijom žele autoritarne norme prikazati prihvatljivima. Tako su tamošnje države sastavile crne popise kako bi nadzirale aktiviste za jačanje demokracije i ograničile njihovu slobodu kretanja. Ultimativni trijumf za Rusiju bio bi navodno raspad Europske unije i Natoa kao dviju najvažnijih demokratskih institucija u svijeta. Za taj cilj Putin je otvoreno kreditima u milijardskim iznosima financirao desničarsko populističku Nacionalnu frontu u Francuskoj. Naime, ta je stranka obećala da će, ako pobijedi na izborima, Francuska napustiti eurozonu i Europsku uniju.
Pomoć od Kremlja dobivaju navodno i druge radikalno desne stranke kao što su mađarski Jobbik, bugarska stranka Ataka, Slovačka Narodna stranka i proruska stranka u Litvi. Sve se one odužuju Putinu na način da njihovi zastupnici u Europskom parlamentu glasuju protiv rezolucija protiv Rusije. Političari iz ostalih stranaka naklonjenih Kremlju poput Lijeve stranke u Njemačkoj ili KKE-a u Grčkoj šalju svoje promatrače na referendume i izbore u separatističkim područjima i tako dobrovoljno postaju instrumentom ruske destabilizacijske politike.
Nastojanja autoritarnih vladara u cilju sprječavanja širenja demokracija nisu bila bezuspješna. Naime, treći veliki val demokratizacije, čija je ishodište bio američki politolog Samuel Huntington sredinom sedamdesetih godina i koji je doživio svoj vrhunac raspadom Sovjetskog Saveza, sada je u zastoju. Think-tank Freedom House je 2015. samo 46 zemalja svijeta klasificirao kao slobodne – dakle jednaki broj zemalja kao 1998. Čini se da se „kraj povijesti“ i trijumf demokracije ne će dogoditi tako skoro kao što je prognozirao Fukuyama.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više