Nije potpuno jasno, je li srbijanski premijer od Vladimira Putina dobio povijesni sporazum o isporuci obrambenih sustava i sustava protuzračne obrane. No, sama činjenica pregovora govori u prilog tomu, osim toga, Beograd jednostavno nema drugog izlaza. Sada države članice NATO-a i Sjedinjene Države doslovno do zuba naoružavaju povijesne neprijatelje Srba – Hrvate, a time su i politički snovi za Srbiju završili.
Aleksandar Vučić i Dmitrij Medvjedjev
U početku u protokol Vučićeva posjeta nije bio uključen sastanak s predsjednikom Vladimirom Putinom. Isti se "očekivao", pogotovo jer je posjet srbijanskoga premijera bio jako dugačak za tu vrstu događaja – tri puna radna dana. Od tih, drugi je potpuno izdvojen za posjet forumu "Otvorene inovacije" u okvirima kojega je Vučić samo sjedio pokraj ruskoga premijera Dmitrija Medvjedjeva, s kojim je prije toga raspravljao o praktičnim problemima i perspektivama ekonomskih odnosa između dvije zemlje (pri tome su oba premijera uglavnom govorila o povećanju prometa poljoprivrednih proizvoda). Možda je, međutim, taj događaj bio mnogo produktivniji za impresivno izaslanstvo srbijanskih ministara i poduzetnika koje je Vučić poveo sa sobom.
U svemu tome je očigledna bila politička dimenzija. Cijelu proteklu godinu Zapad je vršio neviđeni pritisak na Beograd kako bi se pridružio antiruskim sankcijama. Isti Vučić bio je prisiljen manevrirati, birati riječi, a neke njegove izjave percipirane su kao otvoreno antiruske. Na riječima je Vlade Srbije i izravno dopuštala priključenje sankcijama, ali čim bi ovaj ili onaj izaslanik SAD-a, EU-a i NATO-a napustio Beograd, dezavuirala bi vlastite izjave. To je izazivalo ljutnju i zbunjenost, aktivno se diskutiralo o nestabilnosti srbijanskih vlasti, o njihovu "kolebljivom" kursu i, kao posljedica toga, o svrsishodnosi oslanjanja na Beograd u balkanskoj politici Rusije.
Pri tomu, kao osnova za odnose uzimao se tzv. energetski pristup – zastarjeli pojam o tomu da je isključivo vezivanje zemalja Istočne Europe za ruski plin i naftu gotovo jedina stvar kroz koju se na njih može, ako ne utjecati, onda barem razvijati suradnju. Usput, ovaj pogled aktivno repliciraju i srbijanski liberalni mediji, s naglaskom na "energetsku kartu", i sa zadovoljstvom citirajući ruske publikacije analognoga sadržaja, skoro kao suštinu međusobnih odnosa Rusije i Srbije.
Formalno gledano, pregovori Vučića s Medvjedjevim vođeni su uglavnom oko očitih ekonomskih pitanja. Međutim, široka rasprava na temu "turskoga toka" i drugih energetskih delicija uopće nije bila glavna, nego poljoprivredna pitanja, na tragu garancija Beograda da neće podržati antiruske sankcije. Mnogo važnija bila je tema vojno-tehničke suradnje, i to u posve neočekivanom za zapadne promatrače kontekstu.
Paralelni pregovori ruskog zamjenika premijera i predsjednika kolegija Vojno-industrijskog povjerenstva, Dmitrija Rogozina, i srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića održani su u velikoj tajnosti, iza zatvorenih vrata. Dačić je, inače, ne samo na čelu Ministarstva vanjskih poslova, ali je i zamjenik premijera zadužen i za vojno-tehničku suradnju, tako da je njegov razgovor s Rogozinom očito "po profilu". I to oko programa velikih razmjera preoružanja srbijanske vojske, uključujući i moguću uspostavu za Srbiju potpuno novoga roda vojske – proturaketne obrane. Pri tomu, nije bilo potpuno jasno kako su ovi razgovori završeni. Od njihova ishoda, u stvari, ovisila je i sama mogućnost konačnog susreta Vučića s Putinom, jer sve projekte vezano uz vojno-tehničku suradnju u konačnici potvrđuje samo predsjednik Ruske Federacije. Pogotovo tako skupe i velike koji bi mogli utjecati na cijelu vojno-političku situaciju na Balkanu. Možda je Vučić stvarno htio podići razinu pregovora kada je Srbija počela govoriti o izgledima kupnje od Rusije sustava protuzračne obrane i proturaketne obrane. O općoj obnovi srbijanske vojske (…) odlučeno je ranije. Već i to je samo po sebi izazvalo iritiranost i u NATO-u i u prozapadnom dijelu srbijanskih medija. Istaknuto je naročito da će sve to srbijansku vojsku učiniti ovisnom o ruskim komponentama i na taj način okončati planove o ulasku u NATO. Pri tomu je pitanje stvaranja nove vrste proturaketne obrane bila prava bomba sposobna eksplodirati javno mnijenje u zemlji.
Američki helikopteri Kiowa za Hrvatsku
Srbija se više od 10 godina nije bavila modernizacijom i reformom vojske us kladu sa suvremenim standardima. Nije bilo vojne doktrine, taktičke sheme, nije bilo formulirano koje prijetnje postoje za zemlju. Poticaj za Beograd bilo je veliko preoružanje Hrvatske, koja će, između ostalog, primiti američke jurišne helikoptere "Kiowa" i taktičke rakete. Međutim, Vučić dolazi iz Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, 17 uzastopnih godina bio je njen glavni tajnik. Dom njegove obitelji u Hrvatskoj je spaljena. Prijetnja sa Zapada za njega nije nešto apstraktno. I bez obzira koliko je nemoguć ili moguć novi oružani sukob u regiji, ali Hrvatska je prva pokrenula utrku u naoružanju, prenijevši je u sferu koja ranije nije bila uključena. Tako da nikako nije Rusija "prisilila" Beograd da ojača svoju vojsku, nego samo stanje oko nje. A sada se Srbija bavi pitanjima obrane, koliko god to bilo teško za nju u ekonomskom smislu.
Pojedinosti takvih sporazuma nikada se ne objavljuju odmah nakon potpisivanja ili jednostavne suglasnosti šefova država i vlada. Ovaj proces je složen i dugotrajan. Na primjer, ugovor o isporuci ruskih helikoptera Srbiji je već stupio na snagu, jedan helikopter treba stići u Beograd do kraja ove godine, ali sada je u pitanju povećanje ugovora i moguća isporuka sada već dvadesetak modernih jurišnih helikoptera koji se mogu natjecati s "Kiowom“.
Isto vrijedi i za proturaketnu obranu, protuzračnu obranu. Vučić je bio ministar obrane, on je izuzetno darovit i dobro obrazovani čovjek, i teško je zamisliti da je on "pluta" u vojno-tehničkim pitanjima. To više što je sve što je iscurilo iz izvora u Beogradu dolazilo od osoba koje se smatra izuzetno bliskima premijeru, što znači da vlada nije odlučila protiv kojih točno vrsta raketa joj je potrebna zaštita. "Vučićevi" izvori govorili su o nekim projektilima s balističkom putanjom, ali lokalni stručnjaci su tvrdili da će prijetnju predstavljati rakete kratkoga dometa. Pri tomu, nikada nisu spominjali Hrvatsku uzalud.
Međutim, iz Hrvatske je već otišao u Pentagon zahtjev za kupnju 16 lansera raketa M270 MLRS MLRS kalibra 227 mm "iz postojećih" (tj. održavanih, "sa skladišta"). Ako tu dostavu odobri američki Kongres, Hrvati će dobiti same bacače besplatno, ali će morati kupiti taktičke rakete MGM-140 ATACMS s dometom od 300 km. U stvari, ta je stvar suvremena verzija "Grada" (ruski ekvivalent naziva se "Tornado"), njene rakete, naravno, nemaju nikakvu balističku putanju. No, njihovo postojanje u Hrvatskoj značit će mogućnost za nanošenja udara duboko u neprijateljskom (čitaj – srbijanskom) teritoriju, što radikalno mijenja samu vojnostratešku situaciju u regiji. Za vojsku, koja ne želi provoditi ofenzivne operacije, ovo je tegobna, suvišno igračka. Formalno Hrvati ovu kupnju opravdavaju osuvremenjivanjem opreme po standardima NATO-a – zamjenom starih sustava, još jugoslavenske proizvodnje. No, to je slabo opravdanje.
Istodobno, Hrvatska će dobiti njemački SAU 155 mm / 52 PZH ACS 2000, što je također ofenzivno dalekometno oružje. Upravo je ta kupnja i služila kao poticaj da Srbija nabavi iz Rusije simetrične haubice "Nora" s kotačima za teški teren (do 35 tona nosivosti). Slavonija je problematična granica između Hrvatske i Srbije, s usjevima i lošim cestama, gdje je puno blata i gline. Dakle, razgovor o novom srbijanskom sustavu nastao je kao odgovor na hrvatsku kupnju američkih raketnih sustava. A jednostrane i ničime ne motivirane hrvatske vojne pripreme potaknuli su Vučića i njegovu vladu na potpunu reevaluaciju izazova za Srbiju. Ponovni pokušaj da se u događajima ponovo traži "prste Moskve" je, u najmanju ruku, čudan. Ali na kraju to stvarno može dovesti ne samo do utrke u naoružanju na Balkanu, nego i do velikih promjena u cijelom sustavu srbijanskih vanjskopolitičkih stavova. Možda se razdoblje vječnoga kolebanja između dvaju sustava za Srbiju završi, kao i pokušaji manevriranja između različitih političkih trendova u Europi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više