Nije u pitanju nikakva matematika, već čisto računanje, zbrajanje, oduzimanje…
Na ovom našem originalnom domaćem Rašomonu, nastalom poslije parlamentarnih izbora, što se po pisanim i nepisanim scenarijima odigravao i uslojavao u proteklih tjedan dana, zavidio bi nam slavni redatelj Akira Kurosawa, Heinrich Himmler, Mata Hari, Hegel, Kant, Marx, Platon…, razni domaći filozofi, mali i veliki špiclovi, komedijaši i politikanti, jer takvo nešto je dosad neviđeno i nečuveno, na kugli zemaljskoj. Nije u pitanju nikakva matematika, kako to mnogi govore ovih dana, već čisto računanje, zbrajanje, oduzimanje, dijeljenje, množenje, prebrojavanje i preračunavanje. S obzirom na našu slabu elementarnu matematičku pismenost, nerazumijevanje pročitanog, pitijska tumačenja, D'Hondtovu metodu (sustav), mentalitet, sklonost zabunama, površnost, zaboravljivost, prilagodljivost, navijačku strast, visokosofisticirano obmanjivanje, podmetanje, neprincipijelno koaliranje, političku bipolarnost, rascjep društva, deficit svake kulture, umreženost, ortaštvo, osvetoljubljivost, naš svakdašnji eksplicitni i implicitni domaći jal, uz događanje neočekivanih brojčanih pokazatelja (mandata): 56, 59 (+3???), 19, uz nešto sitnog s obje strane do famoznog broja 151, (što je previše), nastao je gotovo nerješiv problem, jer nekima ovdje napisane brojke nisu jednakovrijedne i smatraju da s obzirom na nastalu situaciju njihovi mandati zaslužuju puno više od proporcionalnog udjela u vlasti.
Možda je to donekle i točno, jer neki mandati nisu nastali kao kvocijent dobivenih glasova i ukupne mase glasova na listi. Naime, netko je negdje, sa sto i više puta manje glasova dobio mandat i ušao u Sabor, dok su drugi otpali, jer navodno propisani izračun to potkrepljuje. Preferencijalni glasovi su nekoga digli, ojačali demokraciju, razveselili i ohrabrili njihove birače, da bi u krajnosti onaj drugi s peterostruko manjim brojem takvih glasova, na istoj izbornoj listi, preskočio mnoge s većim brojem glasova i dobio mandat. Koja i kakva metoda se tu koristila? Bilo kako bilo dogodilo se nešto novo i radikalno. Nitko više nema monopol, čak ni relativni, na sastav nove vlade, jer se pojavila treća opcija, bez koje je to nemoguće napraviti. Ne znam, baš je li ta treća opcija zazivani i trasirani Treći put, ili nešto sasvim drugo, kao što niti ne shvaćam je li to stranka, pokret ili koalicija. Ugodno je vidjeti nova lica, relativno mlade obrazovane, ničim opterećene, sposobne i dobronamjerne ljude, koje ne spaja i ne održava nikakva politička ideologija i želja za foteljama, već imaju realne programe koji obećavaju dobro svima nama, opći boljitak i napredak. Pitanje je samo kako i s kim te programe provesti u djelo i realizirati.
Oni koji to jamče, pokažu i dokažu kako to znaju, hoće i mogu, zaslužuju povjerenje treće opcije, koja inzistira na promjenama nužno potrebnim u ekonomiji i društvu, da bi se pokrenuli. Sad najednom obje strane to hoće, znaju i mogu. Gotovo preko noći su ti najavljeni i zagovarani programi, koje još nitko čak niti sadržajno, a kamoli u operativnom i hodogramskom obliku, nije niti vidio, su programi lijeve i desne opcije. Pitanje je samo kojoj opciji su bliže i u čemu se poklapaju, a u čemu razilaze… Takvim pitanjima, usporedbama, analizi i sintezi nikad kraja. To zapravo dovodi do pitanja, kakva je ta treća opcija,lijeva, desna, centralna ili od svega pomalo, ili to uopće više nije nikome važno, niti potrebno. E, to baš nije sasvim jasno nikome. Oni koji su je do jučer marginalizirali, bagatelizirali, ismijavali, pauperizirali i minorizirali, joj se sada duboko klanjaju. Uvjeravaju te ljude kako su upravo oni njihovi integralno i pojedinačno. Iako, su sami znali da vrijede, da znaju, hoće i mogu puno toga napraviti, služiti i žrtvovati se za narod i domovinu, od silne količine raznih i različitih oda, psalama, divljenja, pozivanja i prizivanja, potisnuto i obuzdavano samoljublje, samodopadnost, samouvjerenost, nezaobilazna potreba i nužnost, su nekima od njih nabildala ego i probudila uspavano mesijanstvo, što nije za zamjeriti ikome, pa ni psihijatru.
Zatražili su nemoguće. Kako i sami znaju da je to nemoguće, pitanje je zašto to rade i kakva je to politika. Na dvije se stolice istovremeno ne može sjediti. Spojiti se ne može nespojivo. Na tome se odavno prije trebalo raditi i pokušavati barem, ublažiti razlike. Pritiscima se ništa ne postiže. Kompromisi nisu uvijek mogući, učinkoviti, niti potrebni, čak niti onda kad netko želi isprovocirati izvanredno stanje u državi. Takvi pokušaji i aktivnosti su i doveli do ovakvog stanja, u kojem smo se našli. Naš narod za takvo nešto kaže: „Tko s đavlom tikve sadi o glavu mu se obijaju“. To se upravo događa. Zbog toga, bi bilo dobro reći istinu i priznati sebi i narodu, kako su s pravom na ovim izborima „popušili“, svi oni koji su već više od godine dana, prizivali i izazivali prijevremene izbore, željeli ustavnu krizu i pljuvali po aktualnoj vladi i našoj državi, naročito po Europi i svijetu. To je već odavno postalo zorno, svima jasno, potpuno razvidno, sramotno, nedomoljubno, neprimjereno,moralno upitno sasvim neprihvatljivo i sluganski. Red bi se bilo za sve to ispričati i pokušati prihvatiti nepobitne numeričke činjenice, rezultate ovih izbora, kao i činjenicu da oko 39 posto birača nije izašlo na izbore. Nevjerodostojno je, neodgovorno, kukavički i neprimjereno plaziti, ulizivati se i moljakati za mandate one po kojima su tijekom cijele izborne kampanje pljuvali, kojih su se odricali, koje su izbacili, potjerali, diskriminirali i pokušali diskreditirati u vlastitim redovima, uviđajući kako su u mnogočemu bolji od njih.
Časne, poštene, kompetentne mlade ljude sada žele uvući u balkansku zadimljenu krčmu, na svoje derneke gdje cijuču cajke i „domoljubi“ vatreno plešu originalno srpsko kolo, uz milozvučno „pevanje Lepe Brene“, uz razbijanje čaša i flaša s naljepnicama svojih lidera. Ne prežu, pritom niti uključivanje svjetovnih, crkvenih, duhovnih vođa i javnih osoba, kako doma, tako i vani. S njihovom tobožnjom potporom, s pritiscima na naivne, poštene i dobronamjerne pojedince i ugledne osobe u politici, opet i ponovno obmanjuju građane. Takva vremena su iza nas. Bilo bi dobro pomiriti se sa činjenicama kakve god one za ikoga bile, prihvatiti realnost i okrenuti se najprije sebi, suočiti se sa sobom i pokušati spoznati zlatno pravilo – vječnu pravdu i istinu: „Sve se vraća, sve se plaća.“ i „Nikada ne nameći drugom, ono što ne bi izabrao za sebe.“
Ako smo doživjeli da se sutkinja Ustavnog suda javno ispriča na televiziji za prepisani rad kolege, onda se valjda može i poneki političar ispričati za svoje negativno i loše činjenje, prijevare i obmane, onih koji su mu ukazali povjerenje. Bilo bi dobro i da netko konačno javno otkrije čime ga tko ucjenjuje, a ne da zbog toga, promijeni svoje političko uvjerenje i djelovanje, bez ideologije, zbog pritiska nekakvog žbira koji od svojeg špijunskog ponašanja ne zna i ne će odustati, ni na kojoj funkciji. Svi mi imamo podosta grijeha, propusta i pogrješaka u životu i radu. Netko više, netko manje, ali to nije razlog da nekome dopustimo da nas time ucjenjuje, vrši pritisak na nas i sprječava nas u nečem dobrom i poštenom, u smislu dobivanja koristi i podrške sebi i svojima. Takve bi osobe trebalo „locirati, uhititi, identificirati i transferirati“ u određene ustanove, i primjereno sankcionirati, a ne podržavati. Nadati se i vjerovati kako su iza nas ona teška i olovna vremena, kad je vladao strah, mržnja, teror, diktatura i kršile su se temeljne ljudske vrjednote. Tako dugo dok se to ne dogodi, nikakvi programi, nijedna politička stranka, politička koalicija, stručna, tehnička, akademska, svjetovna i duhovna vlast ili opcija, ne će nas spasiti, osigurati nam dostojan i sretan život, slobodu, jednakopravnost i mogućnost aktivnog sudjelovanja i odlučivanja u svemu, pa i u politici sa ljudskim licem, gdje je briga za opće dobro na prvom mjestu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više