Hrvatski Fokus
Hrvatska

DOK SU PATULJCI MARŠIRALI – Stotine tisuća blokiranih i nezaposlenih (3)

"Bio sam uhljeb, nisam ništa radio, plaća je bila 17.500 kuna"

 
 
„Kad u šumi gorostasa
padaju najsnažniji hrastovi i borovi,
šikara se u nju naseljava…“
 
„Bio sam uhljeb, nisam ništa radio, plaća je bila 17.500 kuna“. Zato i protestiraju, marširaju, agitiraju… A po potrebi stvaraju i kaos. To je lako napraviti. Jer, Hrvatska, ako niste znali, ima a sve po njihovoj zasluzi:
319 tisuća i 201 NEZAPOSLENIH,
332 tisuće i 482 BLOKIRANIH.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/11/asaad.jpg
 Zato se probudimo, ljudi moji!!!! Ne čekajmo da nam pečene kokoši padnu s neba. Ne nadajmo se nikakvom raju, tamo… negdje… Gorak je to kruh, dragi moji! Tamo se radi od jutra do sutra. I manji si od makova zrna. Tamo nema nikoga tko će ti priskočiti u pomoć. Sam si i sam  sa sobom. Sam kao Pale sam na svijetu. A svijet te lopta kako mu se sviđa. JER SI STRANAC. Samo broj. I netko tko njima uzima nešto što je njihovo.
-Idite, samo vi idite! Što vas je manje, nama je bolje!- misle drugovi.
      I sve je,kako se vidi iz priloženog, isto. Kao i u njihova dobra stara vremena. I cilj im je isti. A i ostvarenje nam isto slijedi. Iseljeno je više od sto tisuća mladih. A to je jedino što u Hrvatskoj nezaustavljivo raste!
Time su drugovi svoj zacrtani posao već upola i završili, a svoj put u svoju planiranu svjetliju budućnost, mislili su oni…  i zabetonirali.
 „Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!- odjekivalo je i odjekuje i dandanas. Na svakom njihovom „vašaru taštine“ i apsurda.
A baš su im lepo stajale one njihove pionirske kapice! Pa marame oko vrata… Pa na čelu blistala, čista, jasna i „neokaljana“ zvezda petokraka. Zvonile su i rastezale se harmonike. I orilo se: „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“…  
I ništa drugovi nisu slagali. Složno su koračali njegovim već utrtim stazama. Stančina tamo, kućerina  ovamo. Imanje i ovdje i tamo…A njihov osobni brod „Galeb“, usidren u nekoj luci, na nekom moru… Pa poslić i tu i tamo… I svugdje pomalo. Pa pune kuverte… Mukte i ispod stola. Da se zametnu tragovi. Pa računi u inozemstvu, puni puncati. Nabijeni. I sve spremno za daleka putovanja i plovidbe po dalekim i egzotičnim morima. Kao što je plovio i njihov voljeni maršal. I cijela njegova svita. U „dobra stara vremena“. I tako iz dana u dana. Iz godine u godinu…
Ali tko ih ne zna, skupo bi ih platio.
 
Jer, oni su svi za jednog – jedan za sve.
Bože dragi, kako je to bio, a i sada je, potpuno usklađen, vrijedan i revnostan „elitni“stroj“! U kojem su, zajednički i složno, svi koračali. I plovili…
„Kad naš brod plovi, plovi… Na jarbolima stojimo mi“. 
Kako ih je samo  bilo lijepo vidjeti!? Pa kad još stave one lepe partizanske kape i ponosno dignu glave, pa u zanosu zapjevaju, čovjeku se stvori, od ganuća i ushita, knedla u grlu. Nije to šala. Jer to su svi časni sinovi, onih njihovih „časnih otaca i boraca“… za našu slobodu, istinu i pravdu. Boraca za našu pravednu Hrvatsku. Na čijim se zasadima, kako oni sada kažu, i  stvorila NAŠA SLOBODNA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. E, tu nema zabune! To vam je, ljudi moji, prava pravcata istina! Tako oni kažu. I svi u jedan glas.
Grlati su… I svi viču. Svi kao jedan, a jedan kao svi.  Pa zajedno emisare, pa hodočaste, pa pužu, ližu…, sagibaju se, služe… Sve u nadi da će nas opet zajahati. I da će sve ovo NAŠE, izboreno u krvavom ratu protiv „crvenih zvezda“ i njihovih pridruženih horda, sutra opet biti njihova prčija.
Još bi nas i kasapili. Dijelili. Komadali. Vadili i čupali dijelove jednog te istog TIJELA. Jednog te istog SRCA.
VELIKOG srca DOMOVINE nam HRVATSKE.
Jer, nije šala odjedanput izgubiti sve uzde koje si čvrsto držao u svojim čvrstim i čeličnim rukama. Nije šala  biti ni uvijek privilegiran, a onda izgubiti sve ono u čemu si uživao. A bilo je… bilo… I direktorskih fotelja i  visokih položaja. I imanja i poklonjenih znanja… Doduše  nezasluženih. Najprije njihovih očeva i djedova, a onda i njih i njihove djece. Pa, ljudi moji, tradicija se mora održavati. Revolucija teče…!!!
 
A nama ? Pa nama je i sada, kao i prije. Onako, kako je govorio moj stari otac: Komu ništa, komu sve.
     …Na sastanku radničkog savjeta u jednoj velikoj društvenoj firmi, u drugoj polovini prošlog stoljeća, vodila se rasprava o dodjeli stanova. Svi su zainteresirani izlazili redom i iznosili pojedinačno svoje argumente. Svi su govornici, osim jednog,  bili članovi partije.
 
Prvi govornik – partijac, izlazi za govornicu i kaže:
– Drugovi i drugarice, ja i moja žena imamo dijete, a živimo u jednosobnom stanu. Jel’ to tako treba?
– Ne treebaa …
– Pa kako treba drugovi?
– U dvosoobnooom …
– Tako je, drugovi!
 
Izlazi i drugi govornik-patijac i kaže:
– Drugovi i drugarice, moja žena i ja imamo dvoje djece, a živimo u dvosobnom stanu. Je li je tako ispravno?
-Niijeee…
– Pa kako je ispravno, drugovi …?
– U trosoobnoom…
– Tako je, drugovi!
Penje se treći partijac i kaže:
– Drugovi i drugarice, ja i moja žena imamo troje djece, i živimo u dvosobnom stanu. Je li je tako ispravno?
– Nijeeeeeee …
– Pa kako treba, drugovi?
– U četvorooosoobnoom…
-Tako je drugovi!
Na kraju se za riječ javlja i Cigo Ciganović i kaže:
– Drugovi i drugarice, ja i moja Fatima imamo četrnaestoro djece, a živimo u ŠUPU. Je li je to ispravno?
– Nijeeeee…
– Pa kako je ispravno, drugovi?
– U ŠUPI…
 
(Nastavak slijedi)
 

Vera Primorac

Povezani članci

AFORIZMI – Svi na bubanj

HF

Kontinentalac zna bolje graditi od Istrana…

HF

Putinov poziv Milanoviću više od kurtoazije

HF

Što smo dobili od EU-a i NATO-a?

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...