COP 21 – Sastanak na vrhu čelnika Ujedinjenih naroda posvećenog klimatskim promjenama
Dok je Europa na nogama zbog još jednog smrtonosnog terorističkog napada, Parizu će biti teško misliti na bilo što osim na sljedeća 24 sata. No uskoro u francusku prijestolnicu počinju stizati izaslanici za preliminarne sastanke uoči skupa COP21, sastanka na vrhu Ujedinjenih naroda posvećenog klimatskim promjenama koji će početi 30. studenog uz svu pompu koja prati okupljanja svjetskih čelnika. Postoji izvjesna simetrija između dvaju događanja koja nadilazi zadatak iz noćnih mora pred kojim se nalaze preopterećene francuske sigurnosne službe. Kao što je istaknuo britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond u važnome govoru u Sjedinjenim Državama samo nekoliko dana prije pariških napada prošlog petka: „Neobuzdane klimatske promjene…mogle bi imati katastrofalne posljedice poput porasta globalnih temperatura, što bi pak moglo dovesti do porasta razine mora i golemih kretanja ljudi koja bi potaknula sukobe i nestabilnost.”
Postoje razlozi za optimizam u vezi s korisnim ishodom tih pregovora, osobito zahvaljujući odlučnosti tima predsjednika Obame da isporuči dogovor s nekom vrstom pravne snage. No svaki će dogovor biti tek znak za početak procesa, a ne njegov kraj. Svijet je nešto naučio iz proteklih neuspjeha. Novost u tome da se svaku zemlju zasebno zatraži da odredi doprinos na nacionalnoj razini na koji bi se obvezala uoči COP 21 sastoji se u tome da se na taj način smanjuje prostor za cjenkanje, barem zasad. Veliki govor britanske ministrice energetike Amber Rudd od srijede, kojime se postavio rok za obustavu rada elektrana na ugljen do 2025., naglasit će taj osjećaj obveze i trebao bi doprinijeti stvaranju zamaha prije pregovora, iako je riječ tek o maloj nadogradnji politika koje je ministrica naslijedila. Ujedno se radi o nužnoj ponovnoj afirmaciji obećanja konzervativaca o zelenijoj opskrbi električnom energijom koja se počinjala doimati upitnom nakon što su torijevci odlučili dokinuti subvencije vjetroelektranama i solarnim elektranama neočekivano rano, što je naišlo na brojne kritike.
Rudd je kazala da preoblikuje britansku energetsku politiku, a ako joj to ne polazi sasvim za rukom, ministrica je barem složila više ili manje koherentan obrazac iz fragmenata koji su se pojavili od izbora u svibnju. To je plan. No sa svim njegovim proturječjima i uvjetnim obvezama, ne može se reći da je riječ o jasnome izlazu iz tzv. energetske trileme, odnosno ravnoteže koju valja postići između sigurnosti, održivosti i priuštivosti. Uzmimo za primjer obvezu povlačenja ugljena u sljedećih 10 godina: taj je plan preuzet uz zadršku koja se odnosi na činjenicu da se neće provesti, osim ako ne bude jasne i pouzdane alternative. S obzirom na stalnu nesigurnost u vezi s novim nuklearnim elektranama (koje će, prema planu ministrice Rudd, biti ono što sprečava gašenje mreže kada dođe do dekarbonizacije opskrbe električnom energijom), to podrazumijeva nove elektrane na plin, koji je manje prljav od ugljena, ali je ipak fosilno gorivo čije količine nisu neograničene. Plan će podrazumijevati i iskorištavanje plina iz škriljevca, koji je zasad u Ujedinjenom Kraljevstvu sasvim neispitan, a već izaziva političku neuralgiju. Ako će plin biti srž energetske opskrbe nakon 2030., kada bi struja trebala postati dekarboniziranom, onda se mora usmjeriti znatan novac u razvoj pohranjivanja i skladištenja ugljika (CCS). CCS je u govoru ministrice Rudd zavrijedio tek jedan spomen.
Što se tiče odluke o povlačenju subvencija za obnovljive izvore energije, ona se branila kao dio nužnog pomaka prema tome da se zelena energija učini konkurentnijom uz pomoć drugih goriva, unatoč tome što je to nešto što nuklearna energija neće biti u dogledno vrijeme. Međutim, bilo je nešto dobrih vijesti za obnovljive izvore energije: biti će subvencija za nove vjetroelektrane na otvorenome moru u slučajevima u kojima se mogu natjecati s cijenom novih nuklearnih elektrana. Loše vijesti glase da su troškovi proizvodnje električne energije iz morskih vjetroelektrana u dvije godine pali za trećinu, no ostaje problem transporta energije.
Dekarbonizacija opskrbe energijom pokazuje se teškim zadatkom. No predstavlja manji izazov nego odvikavanje nacije od plinskog grijanja i automobila na dizel i benzin. Time se najveći teret smanjenja emisija ugljika prebacuje na proizvodnju električne energije. Najjeftiniji način da se u tome uspije, način na koji bi se najviše utjecalo na živote potrošača i na koji bi se najviše smanjili njihovi računi za potrošnju energije bio bi da se poveća energetska učinkovitost. Čini se da je Rudd ostavila taj dio svojeg plana u ladici.
Britanija u Parizu ipak može dati pozitivnu poruku, a to mogu biti samo dobre vijesti. No svijet još nije smislio način da zadrži globalno zagrijavanje na razini manjoj od kritičnih dva stupnja Celzijeva. Pravi će se pregovori u Parizu voditi oko praćenja i provedbe usklađivanja i uspostave formule za povećanje obveza u budućnosti. Plan ministrice Rudd, koji snažan naglasak stavlja na plin, a izbjegava učinkovitost, učinit će sljedeći korak u smanjenju emisija ugljika u Ujedinjenom Kraljevstvu težim nego što bi trebao biti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više