Već sto godina SAD na Balkanu ima jedan cilj: spriječiti hegemoniju Rusije, ali i Njemačke

Vojne intervencije su skupe, rizične vatrogasne mjere, koje na dulji rok vode teritorijalnim podjelama koje opet generiraju nove sukobe

Percepcija i geopolitika SAD-a o Balkanu formirana je u vrijeme Prvog svjetskog rata i do danas se nije bitno promijenila a temelji se na ova dva cilja: prvo, spriječiti lokalne sukobe da ne eskaliraju i poremete svjetsku ravnotežu kako se dogodilo 1914., i drugo, ne dopustiti rusku, ali ni njemačku, hegemoniju na tim prostorima kojima su se razni imperiji vjekovima igrali – kaže nam profesor na Odsjeku povijesti na riječkom Filozofskom fakultetu Vjekoslav Perica o svojoj novoj intrigantnoj knjizi „Pax Americana na Jadranu i Balkanu – Mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja 1919. – 2014.“

„U ostvarenju ovih ciljeva“, dodaje Perica, „SAD je koristio razne metode, od diplomatskih i vojnih intervencija do humanitarne i ekonomske pomoći te izvoza američke pop-kulture, životnog stila i mitova o Americi. Smatram, na temelju moga istraživanja, da je uporaba 'meke' sile – diplomacija, kultura, itd. – bila učinkovitija. Vojne intervencije su skupe, rizične vatrogasne mjere, koje na dulji rok vode teritorijalnim podjelama koje opet generiraju nove sukobe.“ Vjekoslav Perica, inače i nekadašnji vrsni košarkaš Jugoplastike, doktorirao je povijest na University of Minnesota Twin Cities.

• Kada zapravo SAD obraća pažnju na ove prostore?

– Medijski interes je ranijeg datuma i u sferi je zanimanja za daleko i bizarno – npr. afera Miss Stone 1901. ili reportaže iz ratne Istočne Europe Johna Reeda 1915. No američki vojno-politički i diplomatski intervencionizam slijedi nakon velikih povijesnih promjena poput svjetskih ratova te Hladnog rata. SAD je na Jadranu odnosno njegovim granicama s Balkanom intervenirao dva puta – Split 1919. do 1921. i Trst 1945. do 1954., a na Balkanu krajem 20. stoljeća. Ni Jadran niti Balkan nikad nisu bili vanjskopolitički prioriteti SAD-a, niti je SAD ta područja stavljao u strategije uspona kao svjetske sile. Skoro pa da su te američke intervencije bile slučajne i usputne, diktirale su ih povijesne okolnosti a one iz devedesetih pritisak svjetskog javnog mnijenja nakon etničkih čišćenja i ratnih zločina. Ono što ostaje malo poznato jest da su, unatoč ambivalentnim rezultatima na dulji rok, u svakoj od tih intervencija Amerikanci ipak uspjeli spriječiti neke lokalne konflikte koji su mogli eskalirati u veće ratove ili su uspjeli zaustaviti ratne sukobe, a uz to su dali značajnu humanitarnu pomoć.

• Koliko je SAD imao utjecaj na stvaranje prve Jugoslavije?

– Obje Jugoslavije je djelomice omogućila američka politika iako bi i bez njezina upliva postojale, ali bi bile nešto drukčije. Ali opet, SAD je te prostore obrađivao usput i ad hoc a ne po nekom prethodnom planu iz Washingtona. Da je Italija bila umjerenija i „diplomatskija“ poslije Prvog svjetskog rata, ili da su tada na vlasti u SAD-u bili Republikanci, Talijani su mogli dobiti skoro cijeli Jadran. Wilson je 1919. pojačao ratnu flotu na Jadranu zbog prijetnje da bi se komunistička revolucija iz Mađarske mogla proširiti prema obali i zbog toga što su mu predstavnici Italije rušili ugled i planove na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Na objektivniji pristup samoodređenju naroda na istočnom Jadranu upozoravali su ga neki diplomatski krugovi u Parizu ali i informacije od njegove vlastite flote na Jadranu. Zanimljivo je da je američki zapovjednik admiral Andrews iz Splita poslao Wilsonu mišljenje po kojem po demokratskom većinskom principu samoodređenja naroda novoj južnoslavenskoj državi ne samo da treba pripasti sva Dalmacija, nego i Rijeka, Istra i Trst. Da li je to do Wilsona došlo, teško je utvrditi, ali Andrews je tražio da ga predsjednik primi.

• Navodite da je Washington nakon Prvog svjetskog rata imao više solucija za naše prostore?

– Meni osobno najzanimljivija je jedna shema koja do Pariza uopće nije stigla a objavio ju je 1918. u Londonu engleski povjesničar diplomacije Marriott u knjizi o tzv. istočnom pitanju. On tvrdi da balkanska geografija i etnografija ne trpe velike centralizirane države nego da je idealno uređenje tog prostora mreža onog što se u antičkoj Grčkoj nazivalo polis, dakle demokratski samoupravni gradovi državice. Nacionalne države podrazumijevaju centralizaciju i konstrukcije, sve su umjetne, najbliže geografiji i etnografiji kakva je bila prije formiranja nacionalnih država na tim prostorima su mnogobrojne regionalne i lokalne samouprave.

• Je li SAD tada možda bio više prosrpski orijentiran nego, recimo, prohrvatski?

– U arhivima američkih ratnih brodova na Jadranu poslije Prvog svjetskog rata spominju se najviše takozvani „Jugo-Slavs“, a tek ponekad „Serbs“ i „Croats“. Nema indicija da su Amerikanci prepoznavali kao ključne nekakve posebne srpske nasuprot hrvatskih interesa i obratno osim po zabilješki jednog američkog časnika o nekoj hrvatskoj političkoj stranci koja navodno ne bi htjela da Hrvati uđu u Jugoslaviju, ali je taj isti izvor prije sačinio mnoga izvješća o Hrvatima koji su masovno optirali za Jugoslaviju. Tada je međunarodnom politikom dominirao talijansko-slavenski konflikt a ne interetnički. Taj je konflikt zasjenio sve druge opcije i takoreći nametnuo Italiju i Jugoslaviju kao solucije čim se utvrde granice. Dvije veće države na tim prostorima omogućile su ravnotežu snaga i relativnu stabilnost što je SAD realistički podržao. Varijanta nekoliko manjih etničkih država nije bila održiva iako su to najviše priželjkivali talijanski iredentisti i fašisti kao i najgluplji među Slavenima. Uvećana Srbija također je odgovarala talijanskom imperijalizmu koji bi s velikosrpskim mogao trgovati na štetu jadranskih Hrvata i Slovenaca – primjer takve trgovine su Rapalski ugovori.

• U vezi s tršćanskom krizom došlo je do promjena u percepciji Amerikanaca na ovom prostoru: 1919. bili su zaštitnici Hrvata – Dalmatinaca – od Talijana, sada je u Trstu bilo obratno.

– Za razliku od Wilsonova vremena kad je idealizam u međunarodnoj politici barem privremeno imao neke šanse a svijet velika očekivanja, Trst i sporna područja na istočnim granicama Italije Amerikanci su „obrađivali“ u kontekstu Hladnog rata. Osim toga, Titov je režim tada pokazao ambicije i metode ponašanja regionalne sile. Stoga je za SAD bio otprilike isto što i Italija 1919. Stoga su Amerikanci pomogli Italiji da se dokopa Trsta, a kad su otišli u listopadu 1954., Tršćani su ih na rivi ispratili sa zahvalnošću kao i Splićani kad su pozdravljali slavnu američku krstaricu Olympiju kad je u travnju 1921. otplovila iz Splita koji je pripao Jugoslaviji, a ne Italiji.

• Jugoslavija, pa tako, naravno, i Hrvatska, u kulturološkom je smislu bila prilično kulturno i subkulturno amerikanizirana, pogotovo u odnosu na zemlje iza željezna zavjese.

– Bilo kroz intervencije i ratove ili međunarodne kulturne transfere općenito, Amerika je posvuda donosila američku popularnu kulturu i životni stil i to se primalo. Amerikanci su nastojali svoju hegemoniju učiniti legitimnom a sebe održavati svjetski popularnima. Za razliku od nekih europskih sila koje su vlastite interese uporno nametale golom „tvrdom“ silom, SAD je bolje znao cijeniti i upotrebljavati takozvanu „mekšu silu“. Najbolje je SAD ove ciljeve postizao kroz utjecaj pop-kulture. No bez obzira na to krajem stoljeća jača antiamerikanizam. Čak i kad se neki narod amerikanizira, to ne garantira uvijek i stalno proameričku orijentaciju. Naprotiv, mnogi izričaji i žanrovi popularne kulture uvezeni iz SAD-a imaju kritičke pa i protuameričke tonove i stavove.

Vlado Vurušić, Globus