SOLUS CATHOLICUS – Nacionalni ponos

Budimo zahvalni prvome predsjedniku Franji Tuđmanu, koji je u zajedništvu s hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj donio slobodu i dobro mira

Je li se u vremenu u kojem živimo, u kojem su mnoge vrijednosti dovedene u pitanje pod snažnim utjecajem radikalnog i dijaboličnog anaraholiberalizma – isplati njegovati duh domoljublja ili nacionalnog ponosa? Pa vjerujem da se isplati iz jednog temeljnog razloga. Upravo zbog toga što je nacionalni ponos i duh domoljublja nešto što je duboko ukorijenjeno u čovjekovu društvenu dimenziju i potiče ljude da kao narod, zajednica, skupina ili grupa izgrađuju svoj život, svoju budućnost i grade ju na taj način kako bi ona bila što kvalitetnija. Bog je u čovjeka utkao jednu temeljnu značajku Slike Božje, a to je singularnost i pluralnost. Singluranost znači da je svaki čovjek originalno biće za sebe. Ne mogu postojati dvije iste osobe ili kopije. Svaki čovjek je na svoj način originalan. Pluralnost podrazumijeva činjenicu da smo društvena bića upućeni jedni na druge. Na temelju te društvenosti nastaju plemena, narodi, nacije, skupine, kulture, jezici, zajednički život. I različitost kultura, rasa i nacija prisutna je ne zbog toga da bi jedna nacija, rasa i kultura bila superiorna u odnosu na drugu, nego postoje zbog toga da bi se one međusobno ujedinjavale, upoznavale, zbližavale i tako izgrađivale jednu zajedničku obitelj čovječanstva utemeljenu na božanskoj ljubavi – agape.

Nije slučajno što je baš određena osoba rođena na nekom mjestu, pod određenom zastavom, što je „zaodjenuta“ određenom bojom kože. Bog je svakoj osobi dao određeno mjesto i sa svakim čovjekom Bog ima određeni plan kako i na koji način s njime postupati u konkretnim životnim prilikama u kojima se on ostvaruje kao osoba. Ako je netko određen na živi u kontekstu neke rase, nacije i kulture to znači da upravo Providnost ima sa tom osobom određene planove. U tom kontekstu, kada govorimo o nacionalnom ponosu, sasvim je normalno da određeni narod i nacija imaju svoje vrijednosti koje njeguju, a te vrijednosti odnose se na povijest tih istih naroda. Odnose se na njezine početke i daju jednu dozu nacionalnog ponosa tim skupinama ljudi. Samo – postavlja se pitanje kako shvaćati nacionalni ponos? Da li je dovoljno svesti ga samo na određenu emociju? Da li je nužno taj ponos izražavati mašući zastavama, pjevajući himnu nacije kojoj pripadam sa rukom na srcu? Da i to je bitno. Ali ako se sve svede samo na to, sve postaje puki plitki emocionalizam. Znači, ako sam istinski domoljub koji voli domovinu u kojoj živim i kojoj pripadam, nastojat ću svojim ponašanjem, svojim radom, svojim poštenjem i požrtvovnim djelovanjem dati doprinos društvu u kojem živim i kojem pripadam ne žaleći da u nekim segmentima za društvo u kojem živim dam i svoj život, ako to slučaj i okolnosti zahtijevaju.

Jučer smo u kontekstu naše nacionalne povijesti obilježili 16. obljetnicu smrti prvoga hrvatskoga predsjednika i utemeljitelja moderne hrvatske države dr Franje Tuđmana. Mislim da bi nam on mogao biti jedan od onih primjera kako izgarati za ideju i kako živjeti za nju. Njegova ljubav prema domovini, njegova pronicljivost, njegova mudrost i odvažnost u zajedništvu sa hrvatskim braniteljima donijeli su Hrvatskoj slobodu i dragocjeni dar i dobro mira. Zato trebamo biti zahvalni upravo prvome predsjedniku na tom daru. I to usprkos onima koji ne mogu smisliti hrvatsku državu, kao ni sam spomen imena Franje Tuđmana. Jer, oni koji ga mrze, ujedno ne mogu smisliti i sve ono što je on stvorio. Upravo njegujući uspomenu na njegovu osobu trebamo uzeti sudbinu svoje domovine u svoje ruke i raditi na tome da domovina u kojoj živimo bude preporođena. A to se stječe promjenom mentaliteta i ustrajnim radom na sebi. Drugim riječima – nacionalni ponos ne bi smio biti puki emocionalizam nego djelovanje. Moli i radi!

Pavle Primorac