Vrhunac njegova uspjeha bila je predaja Erzeruma u veljači 1878. godine
Grof Mihail T. Loris-Melikov (1824. – 1888.) bio je ruski vojskovođa i državni djelatnik, general konjaništva, general pobočnik, član Državnoga vijeća, a od 29. prosinca 1880. godine i počasni član ruske Carske akademije znanosti. Za vrijeme vladavine ruskoga cara Aleksandra II. (1818.-1881.) od kolovoza 1880. do svibnja 1881. zauzimao je položaj ministra unutarnjih poslova Ruske Carevine. Provodio je umjerenu liberalnu unutarpolitičku liniju, učvrstio i proširio granice u pojedinim područjima države, sastavio projekt djelomične modernizacije upravnoga i gospodarskoga života, smanjio cenzuru i borio se je protiv revolucionarno-terorističkoga pokreta u Rusiji.
Loris-Melikov je rođen u Tbilisiju 19. listopada 1824. godine u armenskoj obitelji. Jedan od njegovih predaka, knez Nazar, vladao je u 16. st. gradom Lorijem, dobivši od perzijskoga šaha Abasa 1602. god. ferman koji je potvrđivao pravo vladavine gradom i istoimenom područjem. Otac mu je živio u Tbilisiju i vodio trgovinu s Leipzigom. Godine 1836. se je upisao na moskovski Lazarevski institut istočnih jezika koji nije završio jer je bio isključen zbog izgredničkoga postupka. Razlog je bio što je premazao ljepilom nastavnički stolac. Od 1841. godine pohađao je u Sankt-Peterburgu vojnu podčasničku školu Nikolajevskoga kavalerijskoga učilišta. Kao kornet (zastavnik) služio je četiri godine u gardijskoj grodnjenskoj husarskoj pukovniji.
Ratni uspjesi na Kavkazu i u Turskoj
Na vlastiti zahtjev premješten je na Kavkaz gdje je služio u Kavkaskom zboru pod zapovjedništvom kneza Voroncova. Na molbu zapovjedništva grodnjenske pukovnije Loris-Melikov je bio preveden 1847. godine u čin poručnika. Sudjelovao je u vojnim ekspedicijama 1848. i 1849. – 1853. godine u gušenju pobune kavkaskih gorštaka i u krymskom ratu 1853. – 1856. godine. Bio je imenovan, nakon zauzimanja Karsa, za načelnika Karske oblasti (1855.), južnoga dijela Dagestana (1860.) i Terske oblasti (1863.). U početku rusko-turskoga rata 1877. – 1878. bio je ustrojen vojni zbor za djelovanje protiv Turaka u Maloj Aziji na čelu s Loris-Melikovom. Uzgred budi rečeno da su Rusi na Kavkazu imali vojne snage približno 150.000 ljudi pod zapovjedništvom namjesnika Kavkaza, kneza Mihaila Romanoviča (1832. – 1909.), četvrtoga sina cara Nikolaja I. Osmanlije su na tom području imale vojsku od 70.000 ljudi na čelu s generalom Ahmedom Muhtar-pašom. Mnogi ruski zapovjednici na Kavkazu bili su armenskoga podrijetla, uključujući generale Vasilija Bebutova (1791. – 1858.), Borisa Šelkovnikova (1837. – 1878.) i Aršaka Tergukasova (1819. -1881.). Loris-Melikov je 12. travnja 1877. godine ušao na područje Osmanskoga Carstva s četirima kolonama i već je 5. svibnja zauzeo Ardahan, a zatim je potukao vojsku Muhtar-paše na Aladžinskoj visoravni, zarobivši 7.000 Turaka. Nakon navedenih bitaka zauzeo je 6. studenoga utvrdu Kars, zarobivši 17.000 Turaka i 303 topa. Vrhunac njegova uspjeha bila je predaja Erzeruma u veljači 1878. godine. Zanimljivo je da na tim ratnim područjima uveo kreditni novac koji je obračunavan u ruskim rubljima što je donijelo državnoj blagajni dobit od nekoliko desetaka milijuna. Za ikazanu hrabrost i zasluge u raziličitim bitkama na Kavkazu i u Turskoj bio je nekoliko puta odlikovan ordenima sv. Ane, sv. Vladimira, sv. Stanislava i sv. Georgija različitih stupnjeva. Nakon završetka rata dobio je 1878. godine plemićki naslov – grof. Za iskazanu hrabrost i zasluge M. Loris-Melikovu dodijeljeno je šesnaest domaćih i četiri inozemne nagrade.
Rusija u vrijeme istočne krize 1875. – 1878. godina pružila je jaku potporu osloboditeljskomu pokretu mnogih balkanskih naroda. U krvavim bitkama ruska vojska je zauzela prijevoj Šipka u Bugarskoj i približila se je Carigradu, ali velike zapadne sile zaprijetile Rusiji ratom, prisilivši ju na određene ustupke. Berlinski sporazum iz 1878. godine propisao je da se Rusiji vrati južni dio Besarabije i da joj se predaju utvrde Kars, Ardagan i Batumi. Na zahtijev Rusije priznata je neovisnost Crne Gore, Rumunjske i Srbije.
Upravna djelatnost
U sječnju 1879. godine imenovan je general-gubernatorom (guvernerom) Astrahanske, Saratovske i Samarske gubernije za borbu protiv kuge. Zahvaljujući njegovoj djelatnosti, kuga je bila zaustavljena. U travnju 1879. godine u vezi s pojačavanjem revolucionarnoga terora (prijašnjega gubernatora A. Kropotkina ubio je prevratnik G. Goljdenberg) Loris-Melikov imenovan je general-gubernatorom Harkivske gubernije. Provodio je elastičnu politiku: ograničio je razmjere represija protiv oporbe, privlačeći na svoju stranu liberalnu javnost i istodobno je preobrazio i ojačao mjesnu policiju. Godine 1880., nakon neuspjeloga pokušaja ubojstva cara Aleksandra II. od strane prevratnika-terorista S. Halturina, Loris-Melikov je pozvan u Sankt-Peterburg i imenovan u početku voditeljem Vrhovnoga naredbenoga povjerenstva za očuvanje državnoga reda i javnoga mira, a zatim ministrom unutarnjih poslova Ruskoga Carstva.
U siječnju 1881. Loris-Melikov je podnio caru Aleksandru II. projekt o potrebi daljnjih ustavnih liberalnih reforma na području upravno-privredne i financijske djelatnosti. Projekt je uvodio u državni mehanizam razvoja društva načelo narodnoga predstavništva. Taj je projekt dobio ime “Loris-Melikova ustava”. Prvoga ožujka 1881. godine Aleksandar II. prihvatio je njegov projekt pojedinih ustavnih promjena i zakazao raspravu, ali istoga dana bio je ubijen u bombaškom napadu koji je izvršio Ignatije Hryniewiecki, član revolucionarno-terorističke organizacije “Narodna volja”. Reforme s ciljem daljnje državne modernizacije i liberalizacije tim činom su zaustavljene i opet je na snazi bilo carevo samodržavlje.
Nakon ubojstva Aleksandra II., stupanja na prijestolje Aleksandra III. i izdavanje njegova Manifesta (29. travnja 1881.) “o nepokolebljivosti samodržavlja”, Loris-Melikov odlazi u mirovinu. Zadnje godine živio je u inozemstvu, u Nici i Wiesbadenu. Umro je u Nici 12. prosinca 1888. godine. Njegovo tijelo prevezeno je u Tbilisi i pokopano isprva u armenskoj Vanskoj katedrali, a nakon rušenja katedrale 1957. godine posmrtni ostatci i nadgrobna ploča premješteni su u dvorište armenske katedrale sv. Grgura.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više