Božić u tradicijskoj kulturi Splita i okolice

Ostatcima Badnjaka narod je pripisivao apotropejske značajke

U organizaciji splitske Matice hrvatske u četvrtak navečer 17. prosinca, prof. dr. sc. Marko Dragić, redoviti profesor i predstojnik Katedre za književnost i kulturu na Filozofskom fakultetu u Splitu, održao je u prepunoj Matičnoj dvorani predavanje pod nazivom Božić u tradicijskoj kulturi Splita i okolice. Od badnjoga jutra do odlaska na polnoćku u središtu je zbivanja drvo Badnjak, kazao je prof. Dragić.

Marko Dragić

“Badnji dan je u folklornom smislu najbogatiji dan u kršćanskoj tradicijskoj kulturi, a u središtu su pozornosti badnjaci. U hrvatskoj su tradicijskoj kulturi dvije vrste Badnjaka. Jedna je kao grana hrasta (najčešće cera) kojoj nije lišće otpalo. U Jelsi na Hvaru na ognjištu (kominu) palio se Badnjak, a postojala je i druga vrsta Badnjaka u obliku grane koja se ukrašavala i stavljala na ulazna vrata ili na krov kuće. Najčešće se pale tri Badnjaka, ponegdje jedan, rjeđe dva, a na jugu Dalmacije onoliko koliko je muških glava u kući i k tome još za ono muško čedo koje će se  roditi iduće godine. U bokokotorskom kraju domaćin prije večere unosio je onoliko badnjaka koliko je bilo ukućana, Tri Badnjaka označavala su Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha svetoga. Obred unošenja pratili su: tradicionalni katolički pozdrav; čestitanja; posipanja žitom (pokatkad i slamom); polijevanje vinom; molitve, posebice, preporuke. U nekim krajevima održavali su se ophodi vezani uz badnjake. U kršćanskoj tradicijskoj kulturi badnjaci su antropomorfirani i uz njih se vezuje kult pokojnika. Vatra od badnjaka je mistificirana te se proricalo po jačini vatre badnjaka na ognjištu kao i badnjih krjesova. Vjerovalo se da ta vatra daje snagu nadolazećoj godini. Ostatcima badnjaka narod je pripisivao apotropejske značajke, a posipanje žitom je panspermijskoga karaktera. Od konca devetnaestoga stoljeća badnjaci su, najprije u Splitu, a potom i u drugim krajevima modificirani. Početkom trećega milenija obred paljenja badnjaka kod Hrvata se ponegdje oživljava, a u mnogim mjestima badnjaci su drva na kojima su urezani križevi i na Badnju večer lože se u štednjacima. Velike su sličnosti obreda i običaja vezanih uz badnjake kod Hrvata katolika i Srba pravoslavaca“, pojasnio je Dragić.

Spomenuo je i običaje škropljenja , te istaknuo kako je u kršćanskoj tradicijskoj kulturi iznimno važno škropljenje blagoslovljenom vodom, jer je blagoslovljena voda prvi sakramenatal kojemu se davala najveća zaštitna uloga protiv demonskih sila. Zatim je opširno govorio i o  običajima prostiranja slame po podovima kuće kako bi se evocirala uspomena na Isusovo rođenje, paljenja svijeća, te blagdanskog ukrašavanja lišćem bršljana i lovora. „U Splitu su se na Badnju večer molile duge molitve, Kad bi se sve želje „utjerale u badnjak“ završila bi se molitva i ukućani bi se premjestili za stol i nastavili moliti za večeru. Ne bi se žalilo izmoliti i više koji Očenaš i Slava Ocu jer je Badnja večer jedna u godini“ kazao je Dragić.U gotovo dvosatnom predavanju, prof. Dragić je zatim opširno govorio i o Božićnom drvu, jaslicama čekanju i odlasku na polnoćku, te o Silvestru kada svatko ide u crkvu zahvaliti se Bogu što je dočeka svršetak te godine, te o Novoj godini, Sv. tri kralja kojega Hrvati slave kao veliki blagdan. „Razdoblje od Božića do Sv. tri kralja u narodu je poznato kao „dvanaestodnevnica“. Taj je naziv prisutan još od staroindijske civilizacije, a poznaju ga Rusi, Nijemci i drugi narodi. U Toursu je sinod 567. godine to razdoblje nazivao razdobljem radosti. Nastanak toga razdoblja neki vide u razlici između mjesečne i sunčane godine, pa tih dvanaest dana pridodaju mjesečnoj godini, Zbog toga se ti dani kod mojih naroda smatraju sudbonosnim, Pravoslavci ih nazivaju nekrštenim danima“, objasnio je Dragić.

Ivica Luetić