Hrvatske božićne pjesme

Pretkršćanske običaje Crkva je kroz povijest uspjela više-manje odjenuti u kršćansko ruho

Najstariji pisani spomen o slavljenju Božića u Rimu zabilježen je u Kronografu za god. 354. koji sadrži popis rimskih državnih svetkovina te administrativne i povijesne podatke o samom Rimu i carstvu. U tom dokumentu zabilježeno je da 25. prosinca rimski građani slave rođendan nepobjedivog sunca, a da su kršćani Rima već god. 336. slavili u novoizgrađenoj bazilici na Vatikanskom brežuljku 25. prosinca Kristovo rođenje.

Pariška pjesmarica iz 1380. najstarija poznata hrvatska pjesmarica

Premda su božićni običaji svih europskih naroda većim dijelom pretkršćanskoga podrijetla, Crkva ih je kroz povijest uspjela više ‐manje odjenuti u kršćansko ruho. Dala im je kršćanski smisao i obilježje pa su se skladno uklopili u Otajstvo Božića. To je bilo osobito važno jer se upravo preko običaja najlakše i najučinkovitije prenosi određena kultura, moralne i duhovne vrijednosti jednog naroda. U tom vidu može se govoriti o katehetskoj dimenziji narodnih običaja.

Hrvatske tradicijske božićne pjesme su dragocjen i omiljen dio hrvatskog kulturnog identiteta, pripadaju među najbrojnije, najraznovrsnije i najljepše božićne pjesme na svijetu. Zanimljiva je i tvrdnja M. Gavazzija da se poneke hrvatske božićne popijevke svrstavaju „među najstarije primjere hrvatskog stihotvorstva“. Stoga ne čudi mnogobrojnost nastalih popijevki na hrvatskom tlu. Teško ih je pobrojiti jer su uglavnom sačuvane usmenom predajom. Neke su vrlo stare, a neke su nastale prije sto godina ili u novije vrijeme. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.

Glazba impresivno utječe na čovjeka te stvara ozračje radosti i svečanosti u pripravljanju i slavljenju blagdana. U tom pogledu ni hrvatski narod ne zaostaje u usporedbi s drugim narodima te bogatom i specifičnom povijesnom tradicijom stvara golemi opus posvećen božićnom liturgijskom vremenu i misteriju rođenja Djeteta Isusa. Osobitost je crkvenog pučkog pjevanja u Hrvata specifična simbioza crkvene i tradicijske glazbe. Pučki pjevači preuzeli su osnove koralne psalmodije no načini na koje preoblikuju crkvene napjeve gotovo su uvijek vezani uz stilske osobitosti tradicijske glazbe kraja u kojem žive. Možemo biti ponosni na vlastitu i bogatu glazbenu kulturološku baštinu, koja je nastajala kroz dugo razdoblje. Svaki hrvatski kraj ima svoje običaje, a nacionalna crkvena pjesmarica se ustalila poslije Prvoga svjetskoga rata. To je ono što mnogi narodi nemaju.

Došašće je radosno liturgijsko vrijeme praćeno lijepim popijevkama koje hrvatski narod posjeduje kao niti jedan drugi, one su neotuđivi dio u sadašnjoj glazbenoj kulturi Crkve. Neke od poznatijih su: 'Padaj s neba', 'Zlatnih krila', 'O Marijo, ti sjajna zornice', 'Poslan bi anđeo Gabrijel', 'Ptičice lijepo pjevaju', 'Visom leteć ptice male'. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje štovanje Blažene Djevice Marije.

Poznato dalmatinsko božićno i novogodišnje kolendanje ili kolendavanje je običaj koji je uvodio u blagdansko raspoloženje. Okupljao je i nosio bitnu poruku Božića među ljude, a to je dobra volja, mir i zajedništvo. Tako se ono liturgijsko iz crkve prenosilo u kuće, dvorišta i na ulice. Gdje taj običaj danas možemo najčešće vidjeti? Nažalost, samo na televiziji i to u američkim filmovima. Naime, engleski su doseljenici običaj kolendanja (poznat dakako po čitavoj Europi) prenijeli na američki kontinent. On se tamo uvriježio i do danas se prakticira čak i u gradovima. Taj je običaj u našim mjestima iščeznuo, jedva da još negdje živi.

Hrvatski pavlini objavili su prvu veću zbirku božićnih pjesama pod nazivom "Cythara octochorda" 1731. godine. U toj pjesmarici nalazi se i pjesma: 'Narodi nam se kralj nebeski'. Još je starija pjesma 'U se vrime godišća' koja je nastala na hrvatskom Jadranu. Ostale poznate božićne pjesme su: 'Svim na zemlji', 'Radujte se narodi', 'Oj, pastiri', 'Veselje ti navješćujem' i mnoge druge. Sve su te pjesme nadahnute Evanđeljem pa su prepjevano Evanđelje. Izriču duboke i lijepe osjećaje koje je narod doživljavao u božićno vrijeme slaveći utjelovljenje Božjeg Sina u osobi Isusa Krista. Većina autora nije poznata. Zna se da pjesma 'Spavaj, spavaj, djetiću' potječe iz Grohota na Šolti, pjesma 'Marija se majka trudi' potječe iz Međimurja, a 'Hajde, braćo, da idemo' bunjevačka je božićna narodna pjesma.

Ne možemo ovih dana ne čuti i nove,moderne božićne pjesme u kojima se ponavljaju riječi 'sretan Božić', pa 'sretan Božić svima',pa se onda dodaje ponešto vremenskog ugođaja: pahulje snijega i zvijezde na nebu. U svakom hrvatskom vrtiću djeca po programu uče 'Zvončiće' i druge američke božićne pjesme. Američke božićne pjesme odzvanjaju u trgovinama, velikim robnim centrima, kao i u našim domovima s malih i velikih ekrana. Te 'uvozne' pjesme mogu se čuti i na božićnim domjencima po našim tvrtkama. Nerijetko se drže i božićni koncerti u vrijeme došašća kada nas Crkva najozbiljnije poziva da se molitvom i pokorom pripremimo za božićne blagdane. A neke se polako pjevaju i za vrijeme bogoslužja. U usporedbi s našim hrvatskim božićnim pjesmama ove izgledaju moderne, avangardne, gotovo holivudske. Nove pjesme su bučne i brzog ritma, ali su sadržajem nevjerojatno prazne. Tako nam se zapravo otkriva moderna 'površnost Božića' koja u svom  slavlju zahvaća samo čovjekovu vanjštinu, samo oči i uši, i zato i tako tužno kratko traje božićna opčinjenost: čim utihne glazba i pogase se svjetla – od Božića više ničega u ljudima nema.

Pitamo se međutim kako se može dogoditi da mi, koji imamo božićne pjesme iz Srednjega vijeka ('U se vrime godišta'), na starohrvatskom jeziku ('U se vrime godišta', 'Spavaj, spavaj Ditiću', 'Onoga vrimena') i s izvanrednim teološkim sadržajem božićnog otajstva, sada ostavljamo i zanemarujemo naše vrijednosti, a usvajamo tuđe, koje ni sadržajem, ni oblikom nisu ništa bolje od onoga što već imamo? A k tomu, ne spadaju u našu kulturu i tradiciju. Naše drevne božićne pjesme, spomenici naše kulture i identiteta, pjevaju suvremenim jezikom ('U sve vrijeme godišta', 'Spavaj, spavaj Djetiću') a one koje usvajamo izvana, i držimo ih 'modernima', još su na staroengleskom, netaknute u svom jezičnom i glazbenom obliku.

Današnja se Hrvatska nastoji dokazati kao ravnopravna članica europske zajednice naroda i kultura. Upitno je kako u tome nastojanju sačuvati identitet i kulturnu osebujnost, ne raskinuti vezu s tradicijom, očuvati baštinu. Na razini kulturne politike Hrvatska se ističe suradnjom s UNESCO-om u zaštiti kulturne baštine, a na razini kulturne prakse njegovanjem i scenskim prikazivanjem tradicijske kulture, posebice folklorne glazbe, plesova, običaja. Te su kulturne aktivnosti vrlo popularne, okupljaju brojne poklonike, posebice u amaterskim folklornim društvima. Mnogi fenomeni tradicijske kulture, posebice tradicijski zanati i običaji, danas žive novim životom u okviru kulturnoga turizma, odnosno korištenja baštinom u turističkoj ponudi. Čuvajmo tradiciju i Božić svojih otaca! „Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena“. Ta rječita mudra izreka zorno svjedoči i upozorava na važnost očuvanja i njegovanja baštine koju novim naraštajima brižno prenose njihovi preci.

Nives Matijević