Urbi et orbi, Hrvatski Državni Sabor nije vrčina

Hrvatski Državni Sabor je 29. X. 1918. donio odluku o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske i razvrgnuću zajednice s Austro-Ugarskom

Pet čašah

                                                                                                    Tvojih lozah, domovino,
                                                                                                    Tvoji sinci piju vino;
                                                                                                    Tvom oltaru krvca naša,
                                                                                                    Tvojoj sreći prva čaša!

(Petar Preradović)

Dinarci dobro znadu što je vrčina, a za one kojima taj pojam nije poznat ističem ukratko da je to posuda za vršenje male i velike nužde. Dakle, vrčina je i „guska“ i „patka“. Upravo je ona postala prema ponašanju i znanju naših sabornika i netom izabranih zastupnika, sinonim za najveće zakonodavno tijelo Republike Hrvatske. Ako opće poznavanje povijesti države i prava u kojoj obnašate najveći oblik vlasti ne spada u minimum općeg znanja i kulture valja se onda zapitati što je to uopće dostojnost u glavama silnica koje mrtve hladne pljuju, mokre i kakaju po stožernom tijelu države. Ne ću ni sebe ni vas zamarati bedastoćama i mentalnim retardacijama poznatih, profesora, novinara slikopisa i slikoglasa, bivšeg premijera i bivšeg predsjednika države te mnogih saborskih zastupnika koji su svojim iskazima u javnosti dokazali da su završili školu Paška Patka, a ne najviše obrazovne ustanove. To je eklatantan dokaz da je bilo važnije završiti partijske kružoke i tečajeve, biti vjeran i iskren drug, nego pročitati jednu ili dvije knjige eminentnih osoba hrvatske povijesti.

Jedino naziv Hrvatski Državni Sabor ima povijesno uporište u stvarnim činjenicama. Sve objede da se radi o recidivizmu prošlosti samo su nastavak boja za održavanje sustava za zaglupljivanje naroda. Nadam se i duboko vjerujem da su mu ovo posljednji trzaji. Nekada su komunisti bili istinski desničari danas njihovi pravni sljednici i saveznici nisu ništa doli  skupina koja koristi državni aparat radi zaštite od naroda opljačkane imovine i u isto vrijeme medijski nameću laž kao sredstvo dovođenja u zabludu generacija kojima su oni „na kazanu“ da bi se zatrli zločini i zločinci u ime komunističke ideologije. To nisu bili zločini na mah već se oni protežu od nastanka DFJ 1945. godine do 1995. godine. Ogledalo tih čina je i hrvatska Huda jama, vukovarski Velepromet gdje je umoreno preko sedam stotina osoba, a preko deset tisuća na razno razne načine zlostavljano i još uvijek nema nikakvog postupka !?

Dok se oni ne stave na svoje mjesto, dok se pravda ne zadovolji, dok pravno i moralno počinitelji za isto ne budu kažnjeni, hrvatsko društvo će i dalje biti raslojeno, nezadovoljno, frustrirano, a sama država njiva najbolje zemlje privilegiranih komunista i udbaša kao plavih tako i crvenih s jedne strane, a s druge njihovih obespravljenih žrtava. Ako mir ne bude djelo pravde i ne dođe do pomirbe temeljem istine sukob je po svim vidovima neizbježan. Ne ću krenuti od pojma riječi Sarasvati, uostalom ne bih bio ni mjerodavan, ali ovo što ću kazati morao bi imati u malom prstu kao Arhimedov zakon svaki obnašatelj javne vlasti.

Naziv Hrvatski Državni Sabor prvi put je korišten u Hrvatskom Državnom Ustavu iz 1892. godine, a u uporabi je bio i u vrijeme bana Josipa Jelačića. Nadalje, Stjepan Radić je u povodu aneksije Bosne i Hercegovine i to 1908. godine napisao jednu brošuru pod naslovom: „Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu“ na čijoj naslovnoj korici jasno piše: „Napisao Stjepan Radić zastupnik u Hrvatskom Državnom Saboru“. Pametnom i previše.

Nasrtaji, objede, klevete i radnje mentalno retardiranih zastupnika koji kontinuirano samo izmišljaju kojekakve priče i rade njihovu ediciju novcem poreznih obveznika, kude svoj narod, zabranjuju drugima proučavanje naše povijest, policijskom državom kažnjavaju pametne ljude samo zato što nisu puzavci i budale kao što su oni, moraju biti utrnuti. Dakle, ajmo to kazati i u ideološkoj političkoj konotaciji, grupa koja se izdvaja iz nacionalne cjeline i dalje radi na razbijanju jedinstva nacije. Upravo riječ partizan (partisan) dolazi od francuskog pojma riječi Partie i Parti, koji pojam u situaciji kad se na strani vlasti nađe vladina većina, označavaju one koji odbijaju biti sudionici vladinih zakonitih mjera. Oni se udruže upravo u tajno udruženje koje je po francuskom rječniku nazvano Partisan (parti – san) kao pripadnici grupe s nelegalnim ponašanjem koja dolazi u sukob s oružanim odredima pod zapovjedništvom vlade i njezinih legalnih institucija i organa.

Je li onda bivši Premijer svjesno ili nesvjesno zagovara takav ishod prosudite sami, kada poziva (a to se vidi po prosvjedima u Zagrebu, op. a.b.) svoje antifašiste iliti partizane na nastavak borbe protiv hrvatske države. No, poznajući njega i njegovu svitu kroz Domovinski rat, kako u čojstvu tako i junaštvu,  dovoljna bi bila jedna satnija Splitske Četvrte Brigade da mitisekunemi i ljubopitna gospoda petama daju vjetra, a kako vidimo neki od ministara spremaju kofere za put preko „bare“ i prije neminovne lustracije te novih zakona temeljenih na novom koherentnom Ustavu na načelu jednakopravnosti i odgovornosti.

Za one koji sjede u Hrvatskom Državnom Saboru, a jesu povjesničari među inim je to i Karamarko istaći ću i ovo. Nije Ante Pavelić tvorac Nezavisne Države Hrvatske. Neka svima bude jasno, dakle, Rimu i svijetu, da je Hrvatski Državni Sabor na svom zasjedanju blaženog dana 29. X. 1918. slovima da se ne zaboravi (dvadeset devetog listopada tisuću devet stotina osamnaeste) godine donio odluku o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske i razvrgnuću zajednice s Austro-Ugarskom državom. Ja sam se potrudio usprkos „dvostrukoj zapovijedi“ Centralnog Komiteta SKH da do toga dođem, a dragim čitateljima ovog osvrta napovidam da će to naći u Ljetopisu Hrvatske iz 1918. godine, velikog domoljuba dr. Rudolfa Horvata (Koprivnica 14. III 1873. – Zagreb, 25. V 1947.) povjesnika, književnika i političara, o kojem niti jedan student povijesti, politologije, književnosti, prava na našim fakultetima ni dan danas ne uči ništa!?

Je li preminuo pod teretom osude 1945. na desetogodišnji gubitak građanskih i političkih prava ili je „iskakao“ kroz prozor kao Andrija Hebrang, ni do danas nema spoznaja. Čudan hrvatski rast i čudna hrvatska pravednost, zar ne. Kako vidimo iz prve kitice Preradovićeve zdravice, prva čaša je za domovinu (druga za naše prednike, treća je za dom i narod, četvrta je za dijasporu te peta po vlastitom guštu, op. a.b.) te kako nikad nisam valjao jer sam osuđen na dobrotu i ne postoje uvjeti pod kojima bih svjesno drugima počinio zlo, obećavam da ću biti odlučan protivnik svima onima koji drže da će se ukinuti naša hrvatska zdravica i naše pravo na samoodređenje. Za hižu odgovoran, navik!

Ante Baraba Miš, Pagliuch, 30. XII. 2015.