Naziv je povijestno poznat već od doba Rakovičke bune, a kao vojni termin tek od početka obuke hrvatskih obrambenih vojnih postrojbi
U svojim osobnim dosad objavljenim argumentiranim razlozima o obveznom nazivu hrvatske vršne upravne državne ustanove „Hrvatski državni sabor“, jasno je pojašnjeno zašto je upravo takav naziv ispravan i obvezan. Naime, sabor je praiskonska hrvatska riječ, kojom se točno definira zbivanje na koje se odnosi. Najviša razina odnosi se na državu, koja obuhvaća sve njoj pripadne žitelje. A kada je riječ o manjim područjima i skupinama ljudi, tada se odnosi samo na onu skupinu, o kojoj se izražava karakter i područje njezina djelovanja. Svako protivljenje nazivu „Hrvatski državni sabor krije u sebi bilo oskudicu znanja, bilo neku opaku namjeru.
A sada neka mi bude dopušteno i zahtijevati odgovore dvojice hrvatskih žitelja, koji svojim ponašanjem ostavljaju dojam da su osobe, koje su zauzele društvene položaje, kojima nisu strukovno i etički dorasle, zbog čega su im i djelovanja štetna po opstanak, trajanje i slobodu hrvatskog naroda. Prvo pitanje upućujem osobno Zoranu Milanoviću, rođenom Zagrepčaninu, čiji izvorni dio gena je u srodstvu s predcima, koji su živjeli, ili još žive u Glavicama kraj Sinja. Tijekom Drugoga svjetskog rata isticali su se kao partizanski ratnici, što se može držati vrlinskim, kad je riječ o borbama protiv tuđinskog okupatora. Osobno sam rođen prije rata, u Lovreću, pa započeo s pučkoškolskom izobrazbom već pri uspostavi NDH, dakle u doba kad Zoran Milanović nije bio ni začet. To znači da pouzdanije mogu svjedočiti o stvarnosti, nego netko čije svjedočenje se temelji pretežito na kazivanjima drugih osoba.
Ovom prigodom sam potaknut upozoriti hrvatsku javnost, da quasi lijevo orijentirane, ali pohlepi sklone sadašnje još uvijek vladajuće pseudo hrvatske strukture su sklone zlorabiti naziv „ustaša“, čime nehotice svjedoče o svojoj neukosti, ali i o svojim opakim namjerama. Naime, takav naziv je povijestno poznat već od doba „Rakovičke bune“, a kao vojni termin tek od vremena početka obuke hrvatskih obrambenih vojnih postrojbi na Janka Puszti u Mađarskoj, kao posljedice osmišljenog i uspješno obavljenog atentata akcijom srpskog atentatora na hrvatske legalno izabrane zastupnike u Beogradskoj Skupštini. Prema tome, prigovore i tumačenja spomenutih struktura treba ignorirati, ali i javno prokazati njihove opake namjere.
Završetak rata u sinjskom kraju uslijedio je kao posljedica pobjede partizanskih postrojbi nad onima koje su to područje pretežito nadzirale tijekom rata. Pobjeda partizanskih postrojbi bila je popraćena zatočenjem domobranskih postrojbi, brojnih fratara i sjemeništaraca, pa i ponekih osoba koje su se očitovale da nisu simpatizeri partizana. Provedeno je suđenje zatočenicima pa izvršene presude. Bilo je stradalih sjemeništaraca, a častnog zapovjednika domobranskih postrojbi, osobu koja nikome nije nanijela nikakvo zlo, gospodina Jakova Potočnika (otca mojeg gimnazijskog kolege) bez oklijevanja se objesilo. No, zato se sve njegove vojnike pretvorilo u partizane, pa uputilo prema Kninu da tamo s već prisutnim partizanskim postrojbama osvoje Knin, kojeg su branile već oslabljene njemačke postrojbe. Mene osobno kao rođena Lovrećaninna najvećma je zasmetala činjenica, što su mojeg rođaka i svjetski poznata učinkovita znanstvenika, profesora fra Jozu Olujića (još živa?) bacili u jamu!?
Pitanje: Zašto se ignoriralo činjenicu da je među partizanskim dragovoljcima bilo dosta bivših njegovih đaka?!
Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., član emeritus HATZ-a, Zagreb
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više