Kapitalisti bi trebali poslušati Bernieja Sandersa

Opstanak demokratskog kapitalizma ovisi o suočavanju s teškoćama koje sustav ima u ostvarivanju obećanja koja je nekoć znao održati

Nešto je ironično u kandidaturi Bernieja Sandersa za predsjednika: senatora iz Vermonta često se prikazuje kao egzotičnu biljku jer sam sebe naziva „demokratskim socijalistom”. No najvažnije pitanje u politici većine zapadnih demokracija glasi mogu li gospodarski i društveni svijet koji su izgradili socijaldemokrati preživjeti predstojeća desetljeća.

Eugene Joseph Dionne

Pozabavimo se najprije tiranijom etiketa. „Socijalist” je dugo neprihvatljiva riječ u Sjedinjenim Državama, no naša je zemlja nekoć imala živ socijalistički pokret; njegovu su povijest dobro opisali John Nichols i James Weinstein. Socijalisti su imali velik utjecaj na glavne političke rasprave. Liberali s reformskim programima, uključujući Franklina D. Roosevelta, usvojili su mnoge od njihovih najboljih ideja i to je jedan od razloga zbog kojih su marginalizirani. Nadalje, golemu većinu „demokratskih socijalista” sada se ispravno skromnije opisuje kao „socijaldemokrate” jer većina na ljevici vjeruje u uspješan privatni sektor. No ujedno se zalažu za vlast koja ostvaruje široko postavljene javne ciljeve, od čistoga okoliša do raširena pristupa obrazovanju, ali i regulira odnose preraspodjeljuje sredstva na načine kojima se ojačava pregovaračka pozicija onih koji nemaju mnogo kapitala.

Kada je Sanders definirao svoju vrstu socijalizma ove godine u govoru na Sveučilištu Georgetown, jasno je dao do znanja da se ubraja u potonji tabor. „Sljedeći put kada čujete da me napadaju da sam socijalist, zapamtite sljedeće”, rekao je. „Ne mislim da bi vlast trebala posjedovati sredstva za proizvodnju, ali vjerujem da srednja klasa i radničke obitelji koje proizvode američko bogatstvo zaslužuju pošten udio.”

Ruku na srce, Bernie, ti si zapravo socijaldemokrat. No na to čovjek uvelike može biti ponosan. Nagodba između vlasti i tržišta koja je omogućila Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim demokracijama da zajednički napreduju k blagostanju od završetka Drugog svjetskog rata do prije nekoliko godina zapravo je bila socijaldemokratsko postignuće. Kao što je ustvrdio ekonomist J. Bradford DeLong u eseju nedavno objavljenom na internetskoj stranici Talking Points Memo, ta su gospodarstva bila „mjesta na kojima je vladala razmjerno ravnopravna raspodjela imutka u usporedbi s drugim prilikama u povijesti (odnosno barem za muškarce bijele rase koji su se ondje rodili)”. Prilika da utječu na političke procese „bila je široko dostupna među stanovništvom”, a „želje imućnih za određivanje političkih pravaca” bile su „pod kontrolom”.

No naslov DeLongova teksta – „Otapanje sjevernoatlantske socijaldemokracije” otvara pitanje o kojemu trebamo raspravljati izravnije u predsjedničkoj kampanji: je li veliki socijaldemokratski eksperiment bio iznimka u povijesti? Je li sudbina svih imućnih društava da postanu mnogo manje jednakima, kao što su bila krajem 19. stoljeća, zbog globalizacije i tehnoloških promjena? Ili vlade mogu pronaći nove načine da osiguraju određen stupanj pravednosti i pravičnosti? Ta pitanja zaokupljaju mojeg kolegu Stevena Weismena s Instituta za međunarodnu ekonomiju Peterson već niz godina. Njegova nova knjiga „Velika zamjena: kontroliranje moralnih konflikata u eri globalizacije” izvrstan je tekst za raspravu koju trebamo. Weisman se iznimno potrudio izbjeći dogmatizam i oprezno izlaže često teške odluke s kojima se suočavamo.

Primjerice: globalizacija „je podigla životne standarde stotina milijuna, ako ne i milijardi ljudi diljem svijeta” no ujedno je „doprinijela smanjenju dohodaka nisko obrazovanih radnika srednje klase u razvijenim zemljama”. Kome bismo se trebali prikloniti? Kako balansiramo obveze prema sugrađanima u zajednicama i zemljama u kojima živimo i interese onih koji žive daleko od nas? I kako golemi dispariteti u bogatstvu koje stvara sustav ograničavaju proces demokratske rasprave o tome kako mijenjati sustav? Weisman je naklonjeniji globalizaciji nego mnogi drugi na ljevici, a ja sam skloniji njezinim kritičarima od njega. Međutim, Weisman ne dopušta zagovornicima tržišta da se izvuku. Prema njegovu mišljenju, za obranu postignuća globalizacije potrebno je priznati koji su njezini troškovi.

„Svjetski gospodarski sustav,” piše on, „trebao bi biti sustav u kojemu su šanse dostupnije svima, u kojemu je raspodjela koristi poštenija i u kojemu se gaji više poštovanja prema očuvanju zajednica.” Politika bi se trebala vrtjeti oko toga kako postići te ciljeve. Predsjednička kampanja bila bi edukativnija (i relevantnija za probleme s kojima se suočavaju brojni Amerikanci) kada bi se izravno usmjerila na potrebu za promjenom uvjeta društvenog ugovora koji je nekoć omogućivao široko i svima dostupno blagostanje, a sada je iznimno ugrožen. Ne morate biti demokratski socijalist da biste vjerovali u to. Naprotiv, opstanak demokratskog kapitalizma ovisi o suočavanju s teškoćama koje sustav ima u ostvarivanju obećanja koja je nekoć znao održati.

Eugene Joseph Dionne, The Washington Post