Dobili smo petnaest minuta, a koristimo devet. Zašto i dokle?
Ako samo relativno redovito čitate list koji se zove Informativno-politički tjednik „Hrvatska riječ“ i isto tako pratite devetominutnu emisiju koja se prikazuje svakog dana na RTV1 u 17.45 h, a zove se Dnevnik na hrvatskom jeziku, imate neizmjernu i beskonačnu zabavu kao da čitate knjigu Francoisa Rabelaisa „Gargantua i Pantagruel“. Ovaj francuski erudit je u toj knjizi, a napisanoj još u šesnaestom stoljeću, na genijalan način ismijao sve gluposti ljudskog roda za sva vremena. Tako i danas kroz navedeni „tjednik“ i navedeni „TV dnevnik“ možete pratiti suvremene događaje i današnje likove ravne Rableovim događajima i likovima iz „Gargantue i Pantagruela“.
Pred „TV dnevnik“ imate svakodnevni užitak gledati jedan od tri spota muzičke kompozicije koju ova redakcija ima na raspolaganju i slobodno se kladite na onaj u kojemu Masimo Savić pjeva na nekom otpadu starog željeza, jer se to događa svakog drugog dana. Onda se možete zabaviti pogađanjem hoće li „TV dnevnik“ voditi tanka crna ili punija plava voditeljica, a obje izgovaraju potpuno isti tekst svakog dana na isti način, uz usiljeni osmijeh, kao da ih je tu netko poplašene doveo na saslušanje (ovo je razumljivo, jer strah Hrvata ovdje već je usađen u kosti). Zatim idu vijesti „ukratko“, pa one „udarne“, koje možete gledati svakih pola sata na stotinjak televizijskih kanala u Republici Srbiji. Tako ispada da mi Hrvati ignoriramo sve te kanale i tek se na „našem pouzdanom i istinitom kanalu“ kasno poslijepodne informiramo o onom što je predsjednik Vučić učinio još rano jutros čim je ustao (ako je uopće spavao tu noć). Onda i nije čudo da tako sumnjičavi nismo ovdje omiljeni, da ne kažem neku težu riječ. Dužina termina za ovaj „TV dnevnik“ je službeno petnaest minuta, ali nikada ne traje duže od devet minuta, pa nam uz velikodušno dodijeljenih tih petnaestak minuta, i to svakoga dana, slobodno mogu reći: „Eto, i to vam je previše“!
A u tih devet minuta su uklopljene i one već navedene i svima poznate „udarne“ vijesti, kao i isto takva prognoza vremena. Pa, valjda bismo trebali vjerovati barem prognozi vremena na ostalih sto kanala!? Ne, mi opet čekamo mrak da prognozu vremena čujemo na našem jeziku. Što je sigurno, sigurno je. Onda se opet možete kladiti da će u „TV dnevniku“ biti bar jedna „kulturna“ reportaža o vještinama, znanju, kulturi, običajima ili tako nečemu, a vezano za Bunjevce, i jedna „seljačka“ o stanju usijeva na srijemskim poljima. Žito u Srijemu pratimo još prije nego iznikne, ali njega kose samo Bunjevci.
Također se možete kladiti da ćete svakoga dana vidjeti Bačića, Žigmanova ili njima nekog bliskog, a i nama tako poznatog lika, s genijalnom izjavom ili uz neki još genijalniji događaj. To su redoviti biseri „TV dnevnika“, a još više ih ima „informativno-politički tjednik“ Hrvata u Republici Srbiji u kojem su, između ostalog, i oglasi o prodaji koječega u Subotici. Pa ako vam se sviđaju, recimo, koturaljke ili muške hlače s prslukom, lijepo na autobus pa za Suboticu. Nemojte čekati onaj prebrzi vlak za Budimpeštu, odoše dotle i koturaljke i hlače. No, o „tjedniku“ drugom prilikom.
