O čemu nije sve pisao na tih gotovo 600 stranica! Koje sam stvarno s velikim zadovoljstvom čitao i poželio da napiše ponovno jedan takav dnevnik. Nitko nema sve te podatke u računalu. Ali ih ima moj susjed pohranjene u svojoj memoriji i dovoljno je svjež da se svega prisjeća kada započne pisati o nekoj osobi ili događaju…
Ovo je subjektivna priča o mom susjedu. Umirovljenom, ali neumirovljivom, pretežno književnom kritičaru. U povodu njegove nove knjige: Dnevnik jednog skribomana. Moj je susjed poznati kolumnist, feljtonist, predstavljač knjiga. Pretežno se susrećemo na koncertima, pa me ponekad povezu kući supruga i on. Upoznao sam ga kao izvrsnog novinara još u davnim svijetlim trenutcima Vjesnika. A jedan od razloga zašto sam prestao čitati jedan dnevnik je i činjenica da su mu ukinuli rubriku. Ako treba sažeti u jednu riječ tko je moj susjed, on je erudit, Zdravko Zima.
A pišem ove retke u povodu nedavne objave navedene knjige. Koju je gotovo nemoguće pronaći u knjižarama. Srećom, kupio sam ju na promociji. Tijekom 2014. Zdravko Zima vodio je svojevrsni dnevnik. Susreo je osobu tu i tu i sad saznate sve o toj osobi. Pa i njezinu kućnu adresu. Ako je bio u nekom ugostiteljskom objektu, dobit ćete jasnu uputu isplati li vam se otići tamo.
Čitam knjige, uglavnom pred spavanje. I napisao sam nedavno Susjedu: »Već odavno nisam čitao knjigu koja me je tako veselila i koju sam iz večeri u večer čitao s takvim zadovoljstvom i radošću. Mogao sam se identificirati s ljudima o kojima ste pisali«. Izdvojit ću tri datuma.
Kada sam pročitao što je privuklo pozornost, mog susjeda Zdravka Zime 25. veljače 2014. preskočio sam i potražio za mene važan dan, 21. travnja. Ništa. No dan kasnije bio je na sprovodu književnika Zvonimira Milčeca. S kojom toplinom piše o Milčecovoj ljubavi prema rodnom gradu, Zagrebu. I slijedi ne samo popis objavljenih Milčecovih djela već i podatci kako su neko vrijeme bili ljetni susjedi u Malinskoj na otoku Krku, rodnom mjestu Zdravka Zime (1948.). I kako je predstavljao Milčecovu knjigu Moj zagrebački rukopis, a nazočni Ćiro Blažević se stalno smješkao. Na predstavljanju Dnevnika jednog skribomana u prepunoj dvorani Umjetničkog paviljona, Ćiro je bio moj susjed u publici. Kao predstavljačica briljirala je književnica Milana Vuković-Runjić. Kada pročitate cijelu knjigu jasno vam je koliko je zavolio i koliko voli taj Krčanin, Zagreb, posebno njegovo središte.
Valja se vratiti na 25. veljače 2014. Tog dana otvorena je u Muzeju za umjetnost i obrt velika izložba poznatoga, ali i nepoznatog arhitekta Radovana Tajdera. Zima ga pozna iz mladih dana, jer su se družili na Pantovčaku gdje su bili susjedi. Tajder je prvih desetak godina karijere radio u Zagrebu a onda idućih tri desetljeća u Beču. Zašto sam odabrao upravo ovaj datum? Zato što je Zima među ostalim istaknuo vikendicu koju je za bračni par Čatić projektirao upravo taj veliki arhitekt. Radi se o relativno malom objektu, svega 35 kvadratnih metara u Pribiću, nedaleko Krašića. Ali koja je bila 1979. izložena na Zagrebačkom salonu i na izložbi je bila jedan od rijetkih izložaka iz ukupne aktivnosti tog arhitekta, iz njegovoga hrvatskog razdoblja. Ne samo usput, jer to je stil tijekom cijele knjige, možete pronaći i podatke o Tajderovoj supruzi, glasovitoj glumici i umjetnici Jagodi Kaloper te vrlo uspješnoj spisateljici, kćerki Ani. Ono što me je u tom opisu zapanjilo, bilo je prisjećanje autora da smo mu po povratku iz vikendice, ako smo se susreli, davali prirodne jabuke. Istina, iz susjedovog voćnjaka.
No najveće iznenađenje doživio sam čitajući nadnevak 30. prosinca. Već nekoliko godina šaljem na priličan broj adresa pisma, koja imaju dva dijela. Prvi se odnosi na tekuće događaje i tekstove koje sam objavio, u pravilu na sve brojnijim portalima. Drugi je iz tzv. uređivačke humorističke radionice. Naime, dobivam ogroman broj poruka s izvrsnim humorom. Koji s velikim naporom moram selektirati, jer ne smije taj dio biti prevelik. Obično šest stranica. Jedan tekst se mom susjedu jako svidio pa ga je prenio u svoj dnevnik. Mislim da ga treba objaviti i na ovom mjestu.
Romantika po zagorski
»Štef konačno nagovori curu da sjedne u njegov auto i da odu na izlet u Trakošćan. Kad su stigli, oduševljeni prirodom i dvorcem, uhvati Štef curu za ruke i pogleda je duboko u oči. Djevojka je zadrhtala u radosnom iščekivanju, pocrvenjela od dragosti, a srce joj stade lupati. Štef prošapće: Ni mi lahke, ali sad te moram nekaj pitati! Djevojka će hitro sva u iščekivanju: Neka ti ne bude neugodno, slobodno pitaj. I Štef je upita: Buš dala kaj za benzin?!!!«
I valja završiti priču o susjedu skribomanu. O čemu nije sve pisao na tih gotovo 600 stranica. Koje sam stvarno s velikim zadovoljstvom čitao i poželio da napiše ponovno jedan takav dnevnik. Pa makar imao i 800 stranica. Međutim ono što je na mene ostavio najdublji utisak je nevjerojatno znanje kojim raspolaže taj pisac, feljtonist, esejist, kritičar i predstavljač. Nitko nema sve te podatke u računalu. Ali ih ima moj susjed pohranjene u svojoj memoriji i dovoljno je svjež da se svega prisjeća kada započne pisati o nekoj osobi ili događaju.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više