Hrvatski Fokus
Znanost

Descartes i Komensky

Samo sa srcem se dobro vidi. Bitne stvari su nevidljive za oči

 
 
Ovaj prilog je nastavak mojega člankaKomensky i socinijanizam. Comenius i Descartes markiraju razdjeljnicu premoderne i moderne u filozofiji i društveno-socijalnim odnosima. Obojica su se referirala jedan na drugoga, a došlo je i do jednog osobnog susreta 1642. godine. Njihova razmimoilaženja su ostala nepremostiva, toga su si bila obojica svjesni, uz dužno obostrano osobno poštivanje. U nekoliko riječi bih sažeo pozadinu Decartesove filozofije, a ta pozadina stoji u literturi pod imenom „dualizam supstancija“. On polazi od toga da je Bog stvorio ovaj svijet te da se on sastoji od dvije različite vrste supstancija, a to su tjelesna i duhovna. Jedino bitno svojstvo tjelesne supstancije je rasprostranjenost, to je res extensa, a bitno svojstvo duhovne supstancije je mišljenje, res cogitans. Drugim riječima tjelesne supstancije su nužno rasprostranjene, a duhovne su nužno određene za mišljenje. Pored nužnih postoje i nenužna, kontigentna svojstva, kao npr. jedna livada može biti rasprostranjena na tisuću kvadratnih metara, a ne mora. Te dvije supstancije se razlikuju ne samo pojmovno nego i realno. Tjelesne supstancije su npr. kamen, trava, zec, a duhovne su anđeli.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/01/Johan_amos_comenius_1592-1671.jpghttp://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/01/31.descartes.jpg
Johann Amos Comenius i Rene Descartes
 
Čovjek se sastoji kako od res extensa tako i od res cogitans. Pošto su te dvije supstancije potpuno različite, Descartes je na temelju toga mogao lako dokazati besmrtnost duše kao res cogitans. Glavni problem Decartesovog dualizma sastoji se u tome, kako uzročno djeluje tjelo na duh, a isto tako duh na tijelo, te prije svega kako to dokazati. Uzmimo kao primjer sunce: uzrok tome da je čovjekov duh, res cogitans u stanju u sebi stvoriti ideju sunca dolazi od toga da sunce aficira naš vidni organ, uslijed čega čestice zraka preko očnog živca dospijevaju u corpus pinealis, gdje se onda oblikuje ideja o suncu. Tako po Descartesu. S druge strane naš duh djeluje i na tijelo, koje onda izvršava izvjesne radnje. Descartes nije plauzibilno razradio kako se te interakcije u potpunosti događaju, te je taj problem sa stanovišta njegove filozofije ostao neriješen do dana današnjega. Njegovi sljedbenici, kartezijanci su u posljednjim stoljećima razvili različite teorije glede toga, ali to ovdje nije naša tema.
 
Decartesov dualizam spada očito u dualne sustave, koje smo upoznali u posljednjem članku. Vidjeli smo da u dualnim sustavima vlada neka napetost i zategnutost, koja teži ujednačenju i harmoniji. Za to je potreban treći element kao most, Peirceov „Thirdness“. Descartes vjeruje da je taj treći element otkrio u res cogitans, te ga naziva subjekt. Međutim što je to subjekt? U aristotelovo-skolastičkoj tradiciji, od koje polaze kako Descartes tako i Comenius, subiectum  znači podloga ili fundament jedne stvari ili bića. To je latinski prijevod grčke riječi hypokeimenon. Tome subjektu se mogu pripisati razna svojstva, koja su podložna promjenama, ali on sam se ne može nikome pripisati kao svojstvo. Suprotnost subjektu predstavlja supstancija, koja je određena samo kroz samu sebe.
 
Najizrazitiji subjekt je materija, jer ona može poprimiti raznorazne forme. Kada bacimo pogled na jednu rečenicu, onda vidimo da subjekt rečenice biva određen predikatom. U rečenici „kuća je velika“, subjekt „kuća“ biva određen predikatom „je velika“. U rečenici „Ante govori gluposti“, subjekt „Ante“ biva određen predikatom „govori gluposti“. Subjekt je znači jedan predmet ili biće, koje može biti određeno kroz nešto drugo. Toma Akvinski je to kratko karakterizirao riječima: pati, recipere, subiectum esse, što znači podnijeti, primiti, biti podložan. Iz toga jasno slijedi da Bog ne može biti subjekt. Subjekt ne može biti ni ljudski duh, ali to može biti čovjekovo tijelo kao predmet medicine. Zašto čovjekov duh ne može biti subjekt? U premodernoj filozofiji on je „imago dei“, tj. slika Božja, posrednik između Boga i svijeta, te kao takav on ne može biti subjekt. Comenius piše: „Duh nije nešto kao fizičko imanje ili privatni posjed, koje čovjek može upotrijebiti za bilošto, nego on je zraka Božja, u zajedništvu sa Bogom i u Božjem poslanstvu“. Za čovjekov duh kao umnu moć duše Comenius rabi jednu metaforu s ogledalom:  kao što ogledalo prikazuje svjetlo stvari, – tu dolazi do izražaja metafizika svjetla, jer svaka stvar je njezino svjetlo, – tako i to ogledalo zrcali te stvari od sebe  u svijet.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/01/image3.gif
Peirceov "Thirdness"
 
Descartes ide posve drugim putem. On uvodi radikalnu promjenu i postavlja temelj moderne filozofije: Čovjekov duh je subjekt, res cogitans. Taj subjekt nije više imago dei, nije ogledalo, nego reflektor,koji iz sebe obasjava sve stvari i daje im svjetlo. Ali taj subjekt, res cogitans kruži u samome sebi. Odakle on zna da je upravo on taj reflektor, koji obasjava sve stvari? Descartes traži njegov sigurni temelj i nalazi ga u samosvijesti. Sustavno on najprije u svojoj prvoj Meditaciji stavlja sve pod upitnik, sumnja u sve. U drugoj Meditaciji on dolazi do zaključka, ako mogu u sve sumnjati, onda ne u to da ja to mislim. Iz toga proizlazi: cogito ergo sum, ja mislim dakle ja postojim. U to se ne može sumnjati. To je po njemu nepokolebljivi fundament, „fundamentum inconcussum“.
 
Ali odmah su se javili oštri prigovori na to. Njegov suvremenik Pierre Gassendi kaže, može se također reći „ambulo ergo sum“, ja šećem dakle ja postojim. Descartes mu odgovara u jednom pismu: „Upravo zato, jer ja vjerujem da hodam, mogu dokazati egzistenciju duha, koji vjeruje, ali ne i tijela, koje hoda. Isto tako je to i u svim ostalim slučajevima“. Descartes znači tvrdi da čovjekov duh prethodi egzistenciji. Comenius mu na to odgovara jednostavno zdravorazumski, da mi naime moramo najprije egzistirati, da bi uopće mogli misliti („nisi essemus,…cogitare non possemus“).
 
Nakon što je Descartes radikalno odijelio res cogitans od res extensa i nakon što je res cogitans kroz „fundamentum inconcussum“ dobila apsolutnu sigurnost o sebi, ona je izgubila  realni svijet izvan sebe. Neminovno se onda postavlja pitanje, postoji li ovaj svijet i je li naša spoznaja realnog svijeta uopće odgovara njegovoj strukturi. „Fundamentum inconcussum“ nam je samo dokazao da mi sigurno postojimo, ali za dokaz postojanja ovoga svijeta je potrebna jedna viša instanca, koja nam to jamči.
 
Descartes je jedno vrijeme sumnjao u egzistenciju Boga, te je onda pošao od pretpostavke da Bog može biti i varalica, deus malignus, ali je u svojoj trećoj Meditaciji dokazao da Bog postoji. Dokaz je razvio po slijedećem obrascu: U toj Meditaciji on postavlja generalnu tezu da su naši spoznajni činovi upereni na neki objekt, te da oni taj objekt uvijek reprezentiraju kroz jedan sadržaj. To se zove „objektivna realnost“. Nadalje on tvrdi da se pomoću toga sadržaja može zaključiti i na njegov vanjski uzrok. Tako npr. misaoni čin, koji reprezentira Boga kao jedno „savršeno biće“, ima u sebi i sadržaj „savršeno biće“, nasuprot ostalim spoznajnim činovima, koji reprezentiraju samo „nesavršena bića“. Ako je to tako, onda to obilježje „savršeno biće“ upućuje na to, da je Bog vanjski uzrok toga obilježja. Iz toga slijedi da Bog egzistira i da je on to „savršeno biće“.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/01/Sveti-Toma-Akvinski.jpg
Sveti Toma Akvinski
 
Kao savršeno biće Bog je dobar i on je stvorio ovaj svijet, koji isto tako savršeno funkcionira sa svojim determinističkim zakonima. Descartes je bio i genijalni matematičar, koji je to znao i dobro obrazložiti. Bog je znači taj jamac za egzistenciju toga realnog svijeta a isto tako da je naša spoznaja toga svijeta istinita, te da dapače mi u tome ne možemo ni pogriješiti. Zablude dolaze samo od slobodne volje, koja  tu spoznaju može i  zanijekati. Ako je Bog samo jamac za istinitost naših egzistencijalnih sudova, onda nema razloga da se toga Boga slavi, da mu se moli ili da mu se priređuju liturgijska slavlja. To je za Descartesa smiješno i nerazumljivo. On kaže da se on kao filozof ograničava samo na „de deo uno“, Trojedini Bog je tema teologije i privatne vjere, te ga to sve ne interesira. To je i nauka racionalističkog socinijanizma, koju je Descartes u potpunosti prihvatio. Socinijanci, nakon što su bili protjerani iz Poljske, uspješno su širili svoja naučavanja u zapadnim dijelovima Europe, a posebno u Amsterdamu. Descartes je bio s njima usko povezan.
 
Comenius je polemizirao s cartezijanizmom u svojim djelima „Unum necessarium“ i „Clamores Eliae“. On je s ogorčenjem i u nediplomatskom stilu predbacivao cartezijancima da su oni „rak-rana filozofije“, da je preko njih „vrag ubacio otrov u kuhinju Crkve“ i da je Descartes sam ljudima „ ubrizgao otrov u njihov duh“. Oni su svi „pseudofilozofi“, koji su pravoj filozofiji „odrubili glavu“. Pravu filozofiju po Comeniusu čini jedinstvena triada: teorija, praksa i chresis (ispravna uporaba). Descartes je sam naglasio da njega interesira samo teorija i da on „ne izlazi iz okvira filozofije“. Ako se, kaže Comenius, odbaci praksa i chresis, onda  to ne vodi samo do osiromašnjenja života, nego i do uništenja kršćanstva. Cartezijanizam i kršćanstvo su prema tome nespojivi. Teorija, praksa i chresis proizlaze kao jedinstvena triada iz čovjekova srca, koje je „tvornica misli“ (cogitationum officina). Tko to zapostavlja, on ne može niti razumjeti, niti u svoj život integrirati Kristov otkupiteljski čin. Zato je cartezijanizam čisti ateizam. Protiv njega pomaže samo „panzofijska metoda, koja zahtijeva, da se sve istražuje pomoću čulne spoznaje, razuma i Objave“.
 
Bog za Comeniusa je Bog Svetog Pisma, koji aktualno komunicira sa čovjekom. Čovjek je njegov „saveznik vječnosti“, on je sukreator, pozvan na uljepšavanje i usavršavanje ovoga svijeta. Bog za Descartesa je filozofsko-deistički Bog, kojega se promatra kroz naočale res cogitans, Bog koji se ne brine za ovaj svijet i koji je samo jamac za njegovu egzistenciju i naše egzistencijalne sudove. Taj Bog nije i ne može biti kršćanski Bog.
 
Valja napomenuti još i ironiju sudbine, da je Descartes bio katolik i da se je 1620 godine  borio na katoličkoj strani na Bijelom Brdu kod Praga protiv Comeniusovih sunarodnjaka i njegove vjerske zajednice. Comenius neumorno naglašava da teoretsko znanje ništa ne vrijedi, ako se ono ne primjeni u praksi („scire igitur non sufficiet, in usum transferas opportet“). Često citira Jakovljevu Poslanicu 4,17: „Tko zna koje dobro treba činiti, a to ne radi, u grijehu je“. Na pitanje „quid humanitas?“ glasi odgovor: ratio, oratio, operatio. Smisao škole je da pruži znanje (nosse), da pokrene srca (intellegere) i da se to korisno i plodonosno provede u praksi (uti et frui).
 
Njegova nauka o trostupanjskom znanju, – teorija, praksa, chresis, – obuhvaća sve sfere života, kako svakidašnjeg, tako i znanstvenog i političkog. Silogizam kao stroga figura logičkog zaključivanja treba prijeći u svakidašnju praksu, u čovjekovu povijest i političko djelovanje. U svome spisu „Syllogismus orbis terrarum practicus“ on demonstrira kako sa „logičko-pragmatičnoj“ nužnosti čovjek, prosvijetljen Božjom milosti, izvlače zaključke iz povijesnih zbivanja Tridesetogodišnjeg rata, da bi ti zaključci kroz političko djelovanje vodili poboljšanju čovjekova života.
 
Po Comeniusu ljudski um ne može iz sebe legitimirati čovjekove čine kao umne. Ali ako su ljudska djela prožeta Božanskim djelovanjem (immanatio seu immeatio), samo onda ljudski čini mogu biti umni. A Božje djelovanje se očituje u onome što (quid) su stvari i koji je njihov kozmičko-zemaljski red, a to se istražuje u teoretskim znanostima; ono se pokazuje u „tragovima Božjim“ (vestigia Dei), ukoliko se provode u praksi (per quid); ono se manifestira u chresis (ad quid adhibendum), koja kroz čovjekova djela služi poboljšanju i usavršavanju svijeta. Descartesova istina nema nikakove veze –  niti sa djelovanjem Božjim niti sa ljudskim. Ona spada isključivo na polje teorije. Njegovi sljedbenici su kasnije, da to malo ublaže, uveli pojam „instrumentalni um“, sa posljedicama, koje su nama danas dobro poznate.
 
Comenius u svom djelu „Centrum securitatis“ ispravno ad hoc konstatira, da kod Descartesa čovjekov duh više nije imago dei, te da je on njega kao res cogitans pretvorio u subjekt, a taj subjekt ima svoj nepokolebljivi fundament, „fundamentum inconcussum“, u samome sebi. Bog je samo jamac da su njegove ideje o vanjskom svijetu istinite. To djelo Comenius piše na češkom, te on za taj nepokolebljivi fundament Descartesovog subjekta upotrebljva češku riječ „samosvojnost“, koja je ujedno i hrvatska riječ. Ta samosvojnost je uzrok tome da se čovjek nalazi u labirintskom stanju, te je tu postao „svoj vlastiti savjetnik, svoj vlasiti vođa, svoj vlastiti zaštitnik, svoj samosvojni gospodar, sve u svemu svoj vlastiti bog. To je početak svakoga zla“. Iste riječi vrijede i dan danas.
http://images.delcampe.com/img_large/auction/000/220/440/892_001.jpghttp://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/01/mid_clamores-eliae-kriky-eliasovy-JBw-265585.jpg
Znači za Descartesa je samosvojni ljudski duh, ta umna moć duše, vrhunac i ishodište svega, a taj nazor je za Comeniusa izvor svakoga zla.  Čovjekov duh je samo dio jedne sveobuhvatne cjeline. Čovjek je ens creatum i kao imago dei on participira na Božanskom svjetlu. Tu participaciju on si ne može sam izvojevati, ona mu je omogućena kroz otkupiteljski Kristov čin. Comenius znači argumentira filozofski i teološki. Zanimljivo je uočiti činjenicu, da je taj pojam „subjekt“ od Descartesa na ovamo zadržao svoju dvosmislenost:
 
S jedne strane subjekt je taj  „…svoj samosvojni gospodar, sve u svemu svoj vlastiti bog…“, koji određuje sve po svojoj mjeri. U posljednje vrijeme on određuje i svoj vlatiti spol, mimo i protiv svake prirode. S druge strane taj subjekt je podložan svojemu objektivnom znanju, koje mu jamči i sam Bog, a to znanje se verificira kroz znanost. On je time postao rob znanosti i u konačnici rob tehnike. Svatko upotrebljava taj pojam subjekt već prema vlastitom opredjeljenju i nahođenju. Tako Heidegger u svom Pismu o humanizmu („Humanismusbrief“) iz godine 1947 za svu tragediju i mizeru današnjice okrivljuje tehniku, a čovjekovu samosvojnost preskače. Nije teško pogoditi da je time, između ostalog, htio prikriti i svoju vlastitu samosvojnost, koju je investirao u nacistički pokret. I na kraju netko će reći, pa svaki filozof zastupa nešto drugo, što je to posebno kod Comeniusa. Comenius je bio posljednji klasični zastupnik one filozofije, koja je implicirala „umnost srca“. U tome leži i uspjeh njegove pedagogije, te nije nikakovo čudo da mu se pripisuju predikati kao „učitelj naroda“, „prorok škole“, „pedagoški genij“, „veliki prijatelj čovječanstva i mladeži“, „giant among educators“ itd. Srce u racionalizmu i prosvjetiteljstvu, – a Descartes je bio bez sumnje jedan od njihovih glavnih eksponenata, – ne igra nikakovu ulogu. Filozofija bez srca, kako kaže Schopenhauer, je „toter Hund“. Pri tom je on u vidu imao prije svega Hegela.
 
Augustinus u svome djelu De Trinitate (XV, 10,19) kaže: „…Misao, koja je oblikovana od stvari, koju mi poznajemo, jest naime riječ, koju mi u srcu izgovaramo. Ali ta riječ nije grčka, nije latinska te ona ne pripada bilo kojem jeziku“. To znači, te riječi su univerzalne, one ne pripadaju specijalno nijednom jeziku, s tim riječima čovjek podiže svijet u svjetlo spoznaje i to svjetlo saopćava i daruje jednom drugom „ti“. Srce je znači izvor i temeljna osnova čovjekovih misli, riječi i svakidašnjeg djelovanja. Razum je nešto, što je ukorijenjeno u našem srcu. Comenius citira Augustina, koji je rekao, onaj koji podučava srca, ima katedru na nebu („cathedram in coelo habet, qui corda docet“). Sjetimo se one pripovjetke Le petit Prince od Antoine de Saint-Exuperya, gdje mali princ zbori: „Ovdje je moja tajna. Ona je posve jednostavna: samo sa srcem se dobro vidi. Bitne stvari su nevidljive za oči“. A sada, svima onima, koji svojim riječima i postupcima priželjkuju propast Hrvatske, naš mali hrvatski princ bi rekao: „Dok je srca bit će i Kroacije“.
 

Dr. Anto Križić

Povezane objave

Porast stope kancerogenih oboljenja

hrvatski-fokus

Pobjeda nekorumpirane znanosti

HF

GMO – (iz)um bez (raz)uma

HF

Neostvarivi pariški ciljevi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više