Kako su brodili Jadranom slikari Medović i Bukovac

Sa škopcima i ovnovima na brodu za Brindisi

Trudom dr. Bogomila Cezarovića i KUD-a Mato Celestin Medović iz Kune Pelješke te dobrotom vlasnice rukopisa Irenke Fišer Medovićeva autobiografija ugledala je 2015. godine svjetlost dana. Autobiografiju su priredili i pogovorima popratili dr. Antun Karaman, vrsni znalac slikarstva hrvatskoga juga te akademik Luko Paljetak, pjesnik, prevoditelj, uspješni likovni kritičar… Autobiografija je pomalo škrta i kao da izbjegava govoriti o neugodnim sukobima Medovića, Kršnjavija i Bukovca; poznatu aferu između Medovića i biskupa Strossmayera preskačem iako baca vrlo neugodno svjetlo na osobu đakovačkoga dobrotvora i mecene. Preskačem i nadahnute opise Italije čiji krajolik i povijesnu baštinu revno Medović istražuje na svom putovanju i prelazim na umjetnikove zanimljive sličice putovanja Jadranskim morem.

Celestin Medović

"…u jesen otputovao sam iz Kotora do Brindisi sa dubrovačkim parobrodom za da odande proslijedim željeznicom preko Napoli do Rima. Parobrod Dubrovnik bio je pun volova i sitne stoke koju je vodio u Italiju, vrijeme je bilo posve slabo (ružno, op. T.T.), jaka jugovina kao obično u to doba potpuno je vladala. Mjesto za putnike bilo je ispod kasara (podignuti dio palube na krmi, op. T.T.), a na kasaru su bili škopci i ovnovi smješteni i ja sam zarana išao u krevet pošto se tu najbolje nalazim kad je more uzburkano, ali nije ugodno bilo ni ležanje, a skoro nemoguće spavanje pošto ta marva neprestano se je kotrljala i tipkala sa svojim papcima sa jedne strane na drugu kako bi je valovi gibali. Izgledalo je ko užasno jedno tipkanje po klaviru bez žica. Oko polnoći kad moramo biti posred Jadranskog mora začuje se jedan grozni udar parobroda. Svak je skočio i ostao sjedeći na svome krevetu čvrsto se držeći da ga more i otale ne izbaci.

Jedan makinista (strojar) skoči iz svoga kreveta govoreći: "mora biti sudar s kakvim brodom" i potrči da vidi što je na stvari. Svi smo odahnuli kada se je on povratio i kazao da nema ništa zla. Parobrod se bio visoko popeo na val te se najedanput spustio te sa silom udario o površinu mora i prouzrokovao onaj potres. Daljnje spavanje uslijed jakog ljuljanja parobroda i uslijed gluhe neugodne muzike ovnova na kasru bilo je neugodno, premda je sve to slabija postajala dok prid zoru nije skoro posve nestala. Kad sam se ujutro ustao vidjela se blizu talijanska obala, nekoliko mrtvijeh volova koji su se među sobom uslijed gruhanja jedan od drugoga poubijali, a na kasaru vidjelo se još par ovnova i škopaca. More je sve ostale sa sobom bilo ponijelo (str. 68.-69.).

More može biti i idilično, kao u ovom opisu. "U ljetu te iste (1895., op. T.T.) godine dala nam je hrvatska Vlada svoj parobrod Margitu da plovimo š njom u Italiju na njezine troškove. To je bila zasluga dr. Kršnjavi – a koji je bio pre(d)stojnik bogoštovlja i nastave te u njegovom društvu još i 2 činovnika i nas tri umjetnika: Bukovac, Tišof (Tišov, op. T.T.) i ja, ukrcasmo se u Bakru na Margitu na kojoj su bila dva kapetana, ali oba di acqua dolce (tal. slatka voda, tj. riječna). Za dlaku da nijesu potopili  još prije nego smo iz bakarske luke izišli jednu barku sa tri osobe." (slijedi opis Crikvenice, slikara Tiepola u Veneciji, Ravene.)

Vlaho Bukovac

"Iz Ravene smo navečer otputovali prema Visu. Najedamput se sjetih da Bukovca nema. Iskao (tražio, op. T.T.) sam ga po cijelom parobrodu, ali Bukovca nema niđe, tako da sam počeo biti malo zabrinut i slijedio sam dalje iskati ga dok ga na svrhu (kraju, op. T.T.) ne nađoh navrh prove (pramca) među atresima(?) broda đe sjedi gledajući daleko more. A ja te svukud ištem, rekoh mu, pa što tu radiš? Bogati, odvrati on, oli nijesi vidio kakvi nas kapetani vode; ja imam moje dječice kod kuće koje želim opet vidjeti, zato ovdi pravim stražu da nas ovi sveci (kapetani!) ne potope."

Medović izvještava da je Bukovac cijelu noć stražario, a dosta je i znao o moru jer je kao mladac navegavao (dubrovački izraz za naviganje). Koga zanima kako je taj južnjački kruh bio gorak i težak može čitati Bukovčev "Moj život". "Kapetani nisu se znali orientirati. Iznesoše jednu veliku kartu iskajući na njoj i konsultirajući đe Vis ostaje. Utoliko evo našega Vlaha na kuvjertu (palubu, op. T.T.) te pokazujući prema istoku podnevu reče: Eno vam, ljudi božiji Vis", koji je na daleku izgledao kao jedan oblačić na dalekom obzorju. Oni kao da nijesu bili posve uvjereni, ipak nakon malo okrenuše prema oblačiću i pri(d) samo podne bili smo pred biševskoj groti (spilji) đe smo se usidrili. More mirno kao jedno zrcalo u kom se izrazuju pozlaćene od sunca visoke okomite klisure pomješane sa potezima temeljnog najčišćeg azura…

"Grota je u formi polukruga okrenuta prema podnevu (jugu) sa dva otvora, Jedan nad morem kroz kojega se ulazi, drugi udaljen jedno šestdeset metara, a jedan metar pod morem. Kad na ovaj podmorski otvor sunce tuče refrakcija sunčevih zraka prouzrokuje takav efekt raznijeh boja da cijela grota postane jedan pravi neopisivi čar. Svi su se kupali, a ja nijesam. Ostao sam izvan mora motriti i diviti se. Dio tijela što je u moru bio izgledao je ko komad najsjajnije perle, a dio izvan mora kao jedna tamna silhueta konturirana također sa najsjajnijim bojama. Bomburići (mjehurići?) i kapljice, uštrapci prouzrokovani od kupaoca bili su tolike perle konturirane sa također sa raznim najsjajnijim bojama. U jednu riječ sve one razne boje što se vide na jednoj najsjajnijom(!) školjci igrale su tu, u tom boravištu čarobnjaka, nimfa, Danaja i vila, koje na naš dolazak skrile su se u jednu prostranu tamnu luknju, koja u dnu grote proteže se daleko u brdo" (str. 71.-73.).

Teo Trostmann