Pojačana vrijeđanja od strane zagovornika "kulture smrti"
Novi mandatar Tihomir Orešković još nije ni stupio na novu dužnost, a niti nova Vlada RH još nije formirana, a radikalne sekularne udruge sabrane u jedno ime – Ženska mreža Hrvatske već po staroj maniri diktature relativizma šire tu istu diktaturu i pišu implicitna prijeteća pisma kojima, između ostalog, samima sebi dogamatiziraju „pravo“ na nemoral. Riječ je o „pravu“ na pobačaj i zalaganje za daljnje manipuliranje embrijima. Da ti pamet stane! No, snaga urgentnosti kojom djeluju, te upućene implicitne prijetnje i zastrašivanje potencionalnih kandidata, osobito za ministra zdravstva puno govore o kakvim je to zapravo udrugama riječ.
Ovaj događaj nam govori jednu sasvim konkretnu stvar. A ona se sastoji u tome da se o moralnim i bioetičkim problemima i temama kao što su pobačaj i zamrzavanje embrija u Hrvatskoj ne može raspravljati normalno i hladne glave. Tu su uvijek „nabrijane“ emocije, vrijeđanja od strane zagovornika „kulture smrti“, te služenje konkretnim agrumentacijama „ad hominem“ – direktno na čovjeka. Svaka osoba ima pravo izreći svoj stav o tim moralnim pitanjima, te ima slobodnu volju zauzeti stav za koji misli da je ispravan. No militantnim feministkinjama to pravo vrijedi samo za one koji misle kao oni. Svi oni koji ne misle tako su suludi konzervativci. I u tome se sastoji nedostatak normalne i kvalitetne rasprave. Kada već raspravljamo o „pravu“ na pobačaj, zagovornici „kulture smrti“ zastupat će ideju kako žena ima „pravo na svoje tijelo“ (my body, my rules“). Već u startu ta ideja je kontardiktorna i nelogična, jer kada je pobačaj u pitanju nema tu nikakvoga „prava na tijelo“. Već začeti život je „tijelo u tijelu“. I to „tijelo u tijelu“ – nerođeno dijete je upravo ono maleno, nezaštićeno, ono za kojega se treba zalagati i zaštititi ga od dijabolične feminističke mašinerije koja bi ga prepustila svojem voluntarizmu. Isto tako je i sa zamrzavanjem embrija. Ali ono što je po mojem mišljenju strašno jest da zagovornici pobačaja – ubijanja nerođene djece i zalaganja za zamrzivanje embrija, tim istim začetim plodovima ne priznaju status ljudske osobe, što je ideološki totalitarno i podjeća nas na neka vremena koja su davno iza nas, ali čini se kao da se ona posadašnjuju.
Isto tako, agrument da žena ima isključivo „pravo“ odlučivati što će sa začetim životom jest pad u radikalni individualizam prožet sebičnošću, jer uvijek je aksiom da se treba uzeti u obzir i mišljenje oca djeteta, kao i prigovor savjesti medicinskog osoblja koje ne želi vršiti pobačaje, niti se baviti manipuliranjem embrijima. Ali u svemu tome najgori je onaj argument „ad hominem“, osobito ako je riječ o muškarcu koji se zalaže protiv pobačaja ili manipuliranja embrijima, osobito ako je riječ o svećeniku. Odmah se u tom kontekstu polemike, umjesto da se fokusira na ono bitno ide prema tome da se napada svećenikov životni standard ili se oduzima bilo kakvo pravo muškarcu da govori o toj temi. To je snažna dogmatska feministička radikalizacija kojom se želi eliminirati svaki pobornik prava na život nerođenog djeteta i onoga kojim se manipulira. I protiv te i takve radikalizacije valja se ustrajno boriti. Zbog toga su nam potrebne kršćanske obitelji, snažne, radosne, normalne i zdrave obitelji koje će javno stati na stranu nerođenog djeteta, potrebne su nam one žene koje su prolazile dramu trudnoće, jer je dijete začeto pod nenormalnim okolnostima, ali su imale hrabrost roditi dijete koje su nosile pod svojim srcem. Postoje hrabre žene, samohrane majke koje u svojem srcu njeguju heroizam, a taj heroizam graniči sa velikom svetošću, jer je utemeljen na ljubavi prema životu i istinskom hrabrošću prema djetetu. Jednom sam prigodom imao polemiku sa jednom osobom – majkom koja je zastupala mišljenje da je pobačaj „pravo žene“. Pitao sam je voli li svoje dijete?
Rekla je da naravno da voli! A onda sam je pitao – da, znači, da je to dijete začeto onda kada njoj to ne bi odgovaralo da ga rodi, da bi ga pobacila? Odgovorila mi je da ona svoje dijete voli bezuvjetno. Rekao sam joj – ne, vaša ljubav je onda uvjetna ako mislite da je pobačaj „pravo žene“ da ga učini kad god ona hoće. Svatko je ostao pri svojem stavu, ali ono što me uvijek grozi kod stava zagovornika „kulture smrti“ jest ta egzistencijalistička hipokrizija koje oni nisu niti svjesni. I upravo protiv te i takve kulture se valja boriti. I nadamo se da će nova politička garnitura imati dovoljno snage da se založi za život i pravo onih koji su najslabiji i ne mogu se braniti, a to su nerođena djeca.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više