Hrvatski Fokus
Hrvatska

»Nije bila “agresija na Hrvatsku”, jer se Hrvatska protuustavno odcijepila«

»Većina Hrvata, prvi put nakon krvave epohe genocidne NDH, odlučila je i po cijenu rata stvoriti ekskluzivno hrvatsku državu«

 
 
Prenosimo tekst Milana Škulića, profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i predsjednika Udruženja pravnika Srbije, pod naslovom Hrvatske optužnice, srpska saslušavanja, u kojem iznosi prosječni srbijanski stav oko srbijanske agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku, suđenjima za ratne zločine kao i o drugim pitanjima koji iz toga proizlaze.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/01/skulic-1.jpg
Milan Škulić
 
»Naša pravosudna tijela ne smiju se pretvarati u „produženu ruku” pristranih optuživanja susjedne države. Mnogi Srbi u Hrvatskoj optuženi su za ratne zločine. Povremeno se ljudi i uhićuju na temelju „tajnih” tjeralica. Mnogi srpski časnici u Hrvatskoj kazneno se gone za ratne zločine. Našoj javnosti to je uglavnom poznato, a ljudi koji znaju da su na hrvatskim tjeralicama, ili slute da bi mogli biti na nekoj od njih, izbjegavaju putovanja u Hrvatsku, ali i u druge države koje bi ih mogle izručiti Hrvatskoj.
 
Srbija ne izručuje svoje državljane drugim državama, ali srbijansko pravosuđe i te kako surađuje s hrvatskim. Ovdašnja javnost, međutim, slabo je obaviještena o slučajevima kada srbijansko pravosuđe služi kao „servis” hrvatskim tijelima. Po hrvatskim zamolnicama, u Srbiji se, naime, nekada obavljaju dokazne radnje, pa se i u svojstvu okrivljenih saslušavaju ljudi koji se u susjednoj državi kazneno gone. To se čini na temelju Ugovora između SRJ i Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, koji je Srbija „naslijedila”. Troškovi takve pravne pomoći padaju na teret proračuna Republike Srbije.
 
Prema tom ugovoru, država ugovornica odbit će pravnu pomoć ako djelo koje je navedeno u zamolnici, po pravu zamoljene države, nije kazneno djelo, ili ako je zamolnica u vezi s djelom koje je po mišljenju zamoljene države političke ili vojne prirode. Čini se da naša pravosudna tijela nisu dovoljno pažljiva u ocjeni kada trebaju odbiti pravnu pomoć. Većina srpskih časnika u Hrvatskoj goni se po osnovi zapovjedne odgovornosti, što znači da zločine nisu neposredno izvršili, niti naredili, već se terete za propuštanje radnji kojima bi spriječili ratne zločine svojih podčinjenih.
 
Zapovjedna odgovornost je u nekim svojim oblicima vrlo bliska objektivnoj odgovornosti, ali ona u Srbiji ne postoji kao opći kaznenopravni institut, već je, slično kao u Njemačkoj, posebno kazneno djelo. U Kazneni zakonik ovo kazneno djelo uneseno je tek 2006. Kako se kazneni zakon, osim kad je to povoljnije za počinitelja (što ovdje svakako nije slučaj), ne može primijeniti retroaktivno, nitko u Srbiji ne može odgovarati po osnovi zapovjedne odgovornosti za ratne zločine u građanskom ratu devedesetih, kao i tijekom albanske pobune i terorističkog djelovanja na Kosovu, te agresije na SRJ 1999. godine.
 
Hrvatske optužnice prepune su političkih i kvazipravnih formulacija. Uvijek se spominje agresija na Hrvatsku, a hrvatski tužitelji „zaboravljaju” da se Hrvatska protuustavno odcijepila. Tadašnja jedina legalna oružana formacija u hrvatskim optužnicama označava se kao „tzv. JNA”, a tužena strana kao „srpske paravojne postrojbe”. Pojedini posebno „nadahnuti” hrvatski tužitelji i dalje pišu o „srpsko-četničkim postrojbama”, „velikosrpskoj agresiji” i sl. I sve to najčešće rutinski prihvaćaju i naša pravosudna tijela, te za potrebe takvih kaznenih postupaka u Hrvatskoj kao okrivljene saslušavaju srpske časnike, koji se ne samo moraju braniti od najčešće besmislenih optužbi, nekad i za radnje koje u Srbiji nisu kazneno djelo, već nemaju priliku ni ostvariti uvid u dokaze koji se navode u hrvatskim optužnicama. Zbog hrvatskog „novogovora”, često im treba i rječnik. Takav odnos države Srbije po njima ne zaslužuju oni koji su u teškom vremenu ostali vjerni vojničkoj zakletvi, spašavali vojnike u blokiranim kasarnama i pokušavali obraniti srpski narod koji je prema Ustavu SR Hrvatske bio konstitutivni čimbenik prije nego što je većina Hrvata, prvi put nakon krvave epohe genocidne „NDH”, odlučila i po cijenu rata stvoriti ekskluzivno hrvatsku državu. Zločin nema nacionalnost. Ratni zločini ne zastarijevaju, a ratni zločinci moraju biti kažnjeni. To je vitalni interes Srbije, ali naša pravosudna tijela ne smiju se pretvarati u „produženu ruku” pristranih optuženja susjedne države, niti nerazumno služiti za liječenje bilo čijih nacionalnih frustracija i očuvanje mita o Hrvatskoj kao nedužnoj žrtvi.«
 

Milan Škulić, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, predsjednik Udruženja pravnika Srbije, Politika

Povezani članci

Samo se nad Hrvatima svatko smije iživljavati

HF

Potres na Banovini razotkrio povezanost političke i građevinske mafije

hrvatski-fokus

Krešo Beljak iz našega sokaka

HF

Hvala Vam, gospodine predsjedniče!

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...