Dvojbe i otvorena pitanja o lustraciji

Zagonetno je zašto Perković i Mustač vjeruju da im je najbolja obrana šutnjom

 

 

S više strana hrvatskoga političkog spektra najavljivala se i još se najavljuje projekt lustracije. Neki od najglasnijih zagovaratelja lustracije ostali su na izborima 2011. ispod izbornog praga i nestali s političke scene kao npr. dr Milan Kujundžić, čelnik osmoročlane koalicije. Drugi pak, koji još uvijek zagovaraju provedbu lustracije, ne kažu što točno pod lustracijom misle niti tko i kako bi lustraciju provodio. Određenijih od drugih zagovaratelja lustracije bio je general Željko Glasnović, novoizabrani zastupnik s HDZ-ove koalicije liste 11. izborne jedinice (biračko tijelo koje čine hrvatski državljani koji imaju prebivalište izvan granica Republike Hrvatske). U jednom od njegovih intervjua o lustraciji rekao je sljedeće:

„HDZ je prvi put počeo javno govoriti o potrebi lustracije i dekomunizacije tek kad mu je na čelo došao Tomislav Karamarko. Budući da je to osobno jasno govorio sam Karamarko, našao se na žestokom udaru brojnih čuvara komunističkog nasljeđa i postojećeg potapanja Hrvatske, koji su najmoćniji u državnim ustanovama i medijima. Na žalost, pokazalo se također da su oni iznimno jaki i unutar HDZ-a. Sada je jasno da se lustracija u Hrvatskoj ne može provesti dok se ne provede lustracija unutar HDZ-a!“

 

Ta njegova izjava odjeknula je i kod prijatelja i kod ne-prijatelja HDZ-a. Čini se da bi bilo najlakše lustraciju provesti u HDZ-u jer HDZ ima poznato članstvo koje je u više navrata ispunjavalo stranačke upitnike bi se  iz tih upitnika mogla izvuči ciljana grupa potrebna lustracije. Temeljem Poslovnika Hrvatskog (državnog) sabora general Željko Glasnović moći će zatražiti i dobiti sve potrebne informacije koje bude zatražio. Meni se ipak čini da lustracija u HDZ-u, bude li provedena, neće izazvati vidljivije promjene iz sljedećih razloga:

 

– Vrijeme je učinilo svoje. Poumirali su ili su nemoćni umirovljenici članovi HDZ-a koji su nekada bili članovi Saveza komunista, dužnosnici u bivšem sustavu i na važnim funkcijama u institucijama suverene, demokratske Hrvatske;

– Na razini temeljnih ogranaka HDZ-a, pa čak i na razini područnih odbora, vjerojatno još ima članova, eventualno i pokoji predsjednik područnog odobora, koji su nekad bili u Savezu komunista. Ali ti nemaju ni ambicija ni mogućnosti napredovanja. Te funkcije im ne donose nikakvu materijalnu korist a ni političku moć. Jedva čekaju da ih netko zamijeni jer nije lako voditi organizacije dragovoljaca. Stranka im ne plaća ni putne troškove, ni telefon ni druge troškove njihova stranačkog rada.

– HDZ se pokazao vrlo slabim u zapošljavanju svojih članova za razliku od SDP-a i HNS-a. To bi bilo lako utvrditi samo analizom stručnih službi Hrvatskog (državnog) sabora.

 

Kad je 2000. na vlast došla SDP-ova koalicija, samo u jednom od 30 saborskih odbora, ostala je slika dr. Franje Tuđmana jer je samo u jednom odboru bio i ostao tajnik odbora član HDZ-a. Iz drugih 29 odbora slike su odmah bile pobacane po hodnicima. Više godina bio sam tajnik HDZ-ova Područnog odbora Novi Zagreb istok. U 10 temeljnih ogranaka nisam vidio i ne vidim ni danas nikoga koga bi trebalo „lustrirati“. Uvjeren sam stoga da general Glasnović ne će imati zabrana ni poteškoća u svezi s lustracijom u HDZ-u. Ali, budu li general Glasnović i drugi pokušali provoditi lustraciju izvan HDZ-a, naići će na mnoge probleme i dileme kojih, izgleda, još nisu svjesni.

 

Jedna od dvojbi je opravdanost zahtjeva lustriranja potomaka nekada utjecajnih članova Saveza komunista od kojih su neki i danas utjecajni na funkcijama u državnim institucijama i poduzećima te potomaka nekoč zagriženih pobornika komunističkog sustava. Treba li npr. lustrirati generala Slobodana Praljka zbog njegova oca, potomke hrvatskih časnika koji su nekad bili jugoslavenski oficiri, gospodarstvenike čiji su roditelji bili privilegirani u bivšem sustavu? Već je bilo nekoliko slučajeva lustracije u Saboru, Hrvatskoj  matici iseljenika i drugdje. Svi „lustrirani“  dobili su sporove i odštete na Upravnom sudu i vraćeni su na posao. Sad kad je Hrvatska članica EU-a, vjerojatno bi još teže bilo lustrirati nekoga samo zbog grjeha  njegovih roditelja.

 

Velika očekivanja, osobito u hrvatskom isljeništvu, da ćemo napokon nepobitno moći utvrditi tko je i po čijem nalogu radio za bivše jugoslavenske tajne službe, polako su se pokazale nerealnim. Ni svi objavljeni popisi suradnika jugoslavenskih tajnih službi kao ni popisi neprijatelja Jugoslavije nisu neprijeporan dokaz da su navedeni bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi i da su svi oni koji su navedeni kao neprijatelji Jugoslavije doista radili na  rušenju Jugoslavije.

Vinko Sindičić prilikom jednoga uhićenja

 

Nije mi poznato jesu li gdje objavljena imena agenata jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe ih ne otkrivaju ni u svojim tajnim dokumentima. Vode ih kao „izvor A“ i „izvor B“ i pod kodnim imenima primjerice u „Akcija Raduša“. Iz opsežnog dokumenta „Indikatori bezbjednosti 71“ (Sarajevo juna 1989, Republički SUP BiH, državna tajna, tiskan u 35 primjeraka) može se vidjeti da ni jugoslavenske tajne službe nisu sve znale o politički aktivnim Hrvatima i njihovim pripadnostima hrvatskim organizacijama. Navode npr. kao članove HDP-a i HRB-a  Hrvate koji žive u Hrvatskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj a koji koji tim organizacijama nisu nikada ni pripadali niti su im bili bliski. Navode npr. kao članove HDP-a svećenika Đuru Globana a njegova suradnika Peru (Peju) Dujmića kao osobu blisku HDP-u. Pokojni Đuro Globan bio je kao mladić pripadnik Hrvatskih oružanih snaga. Nakon pada Hrvatske završio je teologiju te kao svećenik služio u Australiji a kasnije do smrti u Augsburgu. Petar Dumić je bio predsjednik HDZ-a za Bavarsku i Globanu pomagao kad mu više nitko nije pomagao ni u njegovim osnovnim potrebama. Isti taj Pejo Dujmić u jednom od popisa suradnika udbe, naveden je kao suradnik jugoslavenske tajne službe.

 

Tomislav Mičić u navedenom dokumentu vodi se kao pripadnik HDP-a i HRB-a a on niječe da je ikada pripadao nekoj od tih organizacija. U Njemačkoj je bio osuđen na zatvorsku kaznu kao hrvatski terorist. Bio je aktivan u Hrvatskom narodnom vijeću. Surađivao s poznatijim hrvatskim iseljeničkim liderima Međutim, na jednom od brojnih portala u Hrvatskoj za Mičića je napisano je da je bio suradnik Udbe. Nije jedini od poznatijih Hrvata u iseljeništvu koji se navode kao suradnici Udbe, ali je do sada jedini koji je protiv dotičnog portala podnio tužbu i dobio spor iako su se po sudovima povlačili godinama.

 

Iz navedenog dokumenta može se vidjeti da su kao nprijatelji Jugoslavije navedeni i dvostruki agenti: osobe koje su radile za jugoslavenske i druge tajne službe. Tako se npr. kao pripadnici LO HDP „Ilija Vučić“ u Stuttgartu nalaze imena 23 člana HDP-a među kojima su „Buškain Milan, Šumaher Ivan, Dujmić Dragica, Švarc Mladen“, ali i Milan Dorič koji je po vlastitom priznanju bio dvostruki agent.

 

Portal Maxportal o Doriču je prenio sljedeće: »Danas je pročitana i policijska zabilješka o tome što je pronađeno u autu Stjepana Đurekovića 29. 7. 1983. Jedna od stvari o kojoj je obrana posebno tražila da se čita je potvrda o slanju paketa Milanu Doriču. Pretpostavlja se radi o knjigama jer je nađeno i pismo Stjepana Đurekovića za Doriča, koje Đureković  imao običaj poslati svakom naručitelju knjige. Milan Dorič – “Hanzi” je glavni špijun kad su u pitanju atentati na hrvatske emigrante. Tako je i godinu dana prije atentata na Štedula bio u njegovoj kući. Špijunirao je Đuru Zagajskog, Luku Krajevića i Stjepana Đurekovića kratko prije atentata na njih. Dorič koji i danas živi u Njemačkoj se pojavljuje u dokumentarnom filmu Deutsche Welle “Ubojstvo u ime Tita” gdje pred sinom ubijenog Đure Zagajskog govori u kameru “Nitko nevin nije ubijen”. Milan Dorič, rođen 1930. u Mariboru najdugovječniji je agent UDBe ikada. S 15 godina je angažiran od Gestapoa kada se ubacio u partizane u Sloveniji. Već tada je vodio još četiri druga suradnika Gestapoa. Gdje je Dorič bio od 1945. do 1954. nije jasno. No, 1954. se u Klagenfurtu prijavio austrijskim vlastima kao politički bjegunac iz Jugoslavije i zatražio politički azil. Nakon nekoliko godina Dorič je prešao u Njemačku gdje se povezuje s hrvatskom emigracijom, a za UDBu radi pod kodnim imenom “Hanzi”. Dorič je posebno bio aktivan oko logora za političke emigrante u Zirndorfu, kroz koji su prolazili svi tražitelji azila iz tadašnje Jugoslavije. Od UDBE je zadužio čitav arsenal oružja, a slovenski istražitelj komunističkih sločina Roman Leljak otkrio je kako mu je služba isplatila oko milijun njemačkih maraka. Imao je 50-ak različitih identiteta, no zanimljivo je da se, iako Slovenac, uvijek predstavljao kao Hrvat. “Hanzi” je bio dvostruki agent – informirao je i njemački Savezni ured za zaštitu Ustava.«

Milan Dorič – Hanzi

 

Na procesu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču kao dvostruki agenti: jugoslavenskih i njemačkih tajnih službi, razotkrio i Ivan Šimunović. Očekivalo se  da će u sudskom procesu protiv Perkovića i Mustača biti otkrivena i druga imena agenata Udbe jer je Perkoviću najvjerojatnije bilo poznato tko su bili agenti i suradnici jugoslavenskih tajnih službi u hrvatskim organizacijama i njihovim glasilima i tko se krije pod imenima suradnika i „operativnih veza“. Perković bi mogao otkriti i od kada postoji suradnja između njega i poznatijih hrvaskih političkih  emigranata koji su ga posjećivali i s njim surađivali od 1990.

 

Očekivalo se da bi na sudskom procesu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču mnogo toga mogao otkriti Vinko Sindičić o svojim nalogodavcima i svojim spozajama iz hrvaskih političkih organizacija u iseljeništvu. Tijekom suđenja u Škotskoj nije izdao svoje nalogodavce. Da ih je izdao ne bi se bio usudio, po izlasku iz škotskog zatvora, vratiti doma. Međutim, Španjolska je odbila njegovo izručenje Hrvatskoj s obrazloženjem da njegovo izručenje nije tražila Njemačka. Zašto njegovo izručenje još uvijek nije zatražila Njemačka, nema odgovora.

 

Zašto Perković i Mustač vjeruju da im je najbolja obrana šutnjom, ne znam. Možda vjeruju da bi neka njihova otkrića bila šokantna i da bi ih mogla stajati glave. Možda je njihova šutnja motivirana osvetom onima od kojih su očekivali zaštitu od izručenja. Dugotrajnost suđenja Perkoviću i Mustaču u Münchenu daje naslutiti da provedba lustracije u Hrvatskoj ne bi bila ni brza ni sigurna ni lako izvediva. Ali, moguće je da odvjetnici ali i osramoćeni kao suradnici Udbe u lustraciji namirišu solidan izvor prihoda. U tom slučaju, moglo bi doći do mnogo sudskih procesa čije posljedice nije lako predvidjeti. Oni koji budu donosili odluke o lustraciji, morat će uzeti u obzir i neželjene posljedice. Toga je svijestan i Božo Petrov:

 

„Za mene definitivno nije potrebno otvarati bilo kakav lov na vještice i takav način obračunavanja s prošlošću ne će donijeti nikome dobro. Ne bih ulazio u to na koji način gospodin Karamarko promišlja lustraciju. O tome nismo razgovarali. Ako će se to gurati kao ideja, morao bih čuti što to za nekoga znači i kakav bi to oblik lustracije netko htio provesti. Ne vidim kako bi to pozitivno utjecalo na našu budućnost“, kazao je Petrov. Razumljivo je da oni koji su osramoćeni kao navodni suradnici ili agenti Udbe, iako to nisu bili, s pravom trebaju zatražiti zadovoljštinu na sudu. To može biti poticaj medijima na veću odgovornost.

 

Branko Barbić