Europljani moraju prihvatiti da je doseljavanje iz ostalih dijelova svijeta neizbježno
U 18. i 19. stoljeću Europljani su naseljavali svijet. Sada svijet naseljava Europu. Osim uzbune zbog posljedica doseljenja više od milijun izbjeglica koji su 2015. stigli u Njemačku postoje i veliki demografski trendovi. Sadašnju migracijsku krizu pokreću ratovi na Bliskom istoku. Ali na djelu su i veće sile koje će se pobrinuti da useljavanje u Europu ostane problem i nakon završetka rata u Siriji. Europa je bogat kontinent koji stari i čija populacija stagnira. Za razliku od nje populacije Afrike, Bliskog istoka i južne Azije mlađe su, siromašnije i brzo rastu. Na vrhuncu imperijalnog doba, 1900., europske zemlje činile su oko 25 posto svjetske populacije.
Danas oko 500 milijuna stanovnika EU-a čini oko 7 posto svjetske populacije. U Africi, međutim, živi više od milijarde ljudi, a po UN-u do 2050. bit će ih gotovo 2,5 milijardi. Stanovništvo Egipta udvostručilo se na više od 80 milijuna od 1975. Nigerija je 1960. imala 50 milijuna stanovnika. Sada ih ima više od 180 milijuna, a do 2050. vjerojatno će ih biti više od 400 milijuna. Migracija Afrikanaca, Arapa i Azijaca u Europu predstavlja obrat povijesnog trenda. U kolonijalno doba Europa je provodila neku vrstu demografskog imperijalizma, bijeli Europljani odlazili su na sve četiri strane svijeta. U sjevernoj Americi i Australaziji domorodačko stanovništvo pokoravano je, a često i ubijano – a cijeli kontinenti pretvarani su u podružnice Europe. Europske su zemlje po cijelom svijetu osnivale kolonije i naseljavale ih bijelim migrantima, a istovremeno je nekoliko milijuna ljudi kao roblje preseljeno iz Afrike u Novi svijet.
Kada su Europljani naseljavali svijet, često su to činili „lančanom migracijom“. Jedan član obitelji nastanio bi se u, recimo, Argentini ili SAD-u; kući bi slao vijesti i novac i nedugo nakon toga došli bi ostali. Sada lanci idu u drugom smjeru: iz Sirije u Njemačku, iz Maroka u Nizozemsku, iz Pakistana u Britaniju. Ali danas nema pisama nakon kojih slijedi dugo putovanje morem. U eri facebooka i pametnih telefona Europa vam se čini blizu iako živite u Karachiju ili Lagosu. Zemlje poput Britanije, Francuske i Nizozemske u posljednjih 40 godina postale su mnogo multirasnije. Vlade koje obećavaju da će ograničiti useljavanje, kao sadašnja britanska vlada, vrlo teško ispunjavaju obećanja. Stav EU-a je da izbjeglice mogu dati zahtjev za azil u Europi, a ilegalni „ekonomski migranti“ moraju se vratiti kući. Ali ta politika iz nekoliko razloga vjerojatno neće zaustaviti migracijske tokove.
Prvo, broj zemalja pogođenih ratom zapravo bi se mogao povećati; raste zabrinutost za stabilnost Tunisa, na primjer.
Drugo, većina onih koji važe kao „ekonomski migranti“ zapravo nikad ne napusti Europu. U Njemačkoj samo oko 30 posto odbijenih azilanata dobrovoljno napusti zemlju ili bude deportirano.
Treće, kad nastanu velike useljeničke populacije, pravo na „spajanje obitelji“ osigurat će neprestan priljev. Europa će dakle i dalje biti privlačna i pristupačna destinacija siromašnih i ambicioznih ljudi iz cijelog svijeta.
Jedna od mogućih reakcija Europe jest prihvatiti da je doseljavanje iz ostalih dijelova svijeta neizbježno – i pozdraviti ga svim srcem. Zaduženim europskim gospodarstvima potrebna je injekcija mladosti i dinamike. Tko će raditi u njihovim staračkim domovima i na gradilištima ako ne doseljenici? Ali čak i oni Europljani koji su za useljavanje skloni su tvrditi da došljaci moraju prihvatiti „europske vrijednosti“. To bi moglo biti nerealistično, dijelom i zato što su mnoge od tih vrijednosti relativno novijeg datuma. Posljednjih je desetljeća feminizam u Europi načinio velike korake, a stav prema pravima homoseksualnih osoba promijenio se. Mnogi doseljenici s Bliskog istoka i iz Afrike imaju mnogo konzervativnije i seksističke stavove. Bit će potrebno mnogo više od nekoliko sati građanskog odgoja da se to promijeni.
Europljane duboko zbunjuje pitanje kako reagirati na te nove izazove. U doba imperijalizma naseljavanje stranih zemalja opravdavali su vjerovanjem da zaostalijim dijelovima svijeta donose dobrobiti civilizacije. Ali postimperijalna Europa, Europa nakon Holokausta mnogo je opreznija s tvrdnjom o superiornosti svoje kulture. Zamijenila je vjerovanje u svoju civilizatorsku misiju i Bibliju naglašavanjem univerzalnih vrijednosti, prava pojedinaca i međunarodnih sporazuma. Veliko pitanje sljedećih desetljeća jest kako će vjera Europe u univerzalne liberalne vrijednosti izdržati utjecaj masovnog doseljavanja. Bitka nativista i liberala počinje oblikovati politiku. Dugoročno očekujem da će nativisti izgubiti, ne zato što su njihovi zahtjevi nepopularni, nego zato što su neprovedivi. Države okružene Tihim oceanom, recimo Japan ili Australija, možda će održati strogu kontrolu useljavanja. Europskoj uniji, koja je dio euroazijske kopnene mase, a od Afrike ju dijele samo uski tjesnaci na Sredozemlju, to će biti skoro nemoguće.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više