Iz inata ne ću plakati

Gledam svoju Anušku dok mi spava na krilu

 

 

I ove večeri, po njihovom starom običaju, sve je opet počelo u  kasnim večernjim satima. Štekću rafali i odjekuju eksplozije. Tek po zvukovima određujemo jesu li  pale blizu nas ili su bombardirali neke dalje objekte. Netko govori kako tutanj dolazi iz ovog, netko iz onog pravca, a meni se čini da bubaju po cijelom gradu.

           Bruje zrakoplovi, fijuču  rakete iz minobacača i rafali iz puškomitraljeza…  Gađaju i projektilima.  I tako sve do pred jutro.

Makinalno bacam pogled na sat. Točno je tri sata i trideset minuta.

        Gledam svoju Anušku dok mi spava na krilu. Bože, Bože dragi, što li ju sve čeka?

          ─ Ne, ne i ne!!! Nikome, ama baš nikome, ne dam da ju takne. Nitko!!! Može samo preko mene mrtve  ─ govorim tiho i ljubim svoju usnulu kćer.  

        ─Jesi li ikada promatrala usnulo dijete? Jesi li primijetila koliko je u njemu  blagosti, nježnosti i topline,  kada mu zablista anđeoski osmijeh na usnulom licu? ─pitam Jelku, svoju susjedu, šapćući. ─A vidi sada moju Anušku! Pogledaj samo što su joj od djetinjstva učinili?  Ukrali joj  … i osmijeh i miran san!!! Evo i sada u snu stenje  i jeca!─govorim tihim glasom.

           Gledamo obadvije moju  usnulu Anušku. Ljubim i milujem njeno zgrčeno lice …, a trzaje koji se pojavljuju, uz svaki novi rafal ili eksploziju, smirujem šapatom i zagrljajem.

          ─Jadno moje dijete, što li dočeka!?  Zar i ona mora prolazi sve ono  što sam i ja prolazila, nekada davno? Ponavlja li  nam se to povijest još jedanput? Što li ju još čeka, Bože moj dragi? Što li ju tek čeka ako se meni što dogodi? ─jedva izgovaram kroz suspregnuti plač.

          ─Isplači se moja Lucija, isplači! Bit će ti lakše!  ─ izgovaram rezignirano.

         ─Ma ne ću! Ne, nikako! To ne dolazi u obzir! Ne će me slomiti! Nikada! Ne ću plakati! Iz inata! Žive smo i zdrave… I zajedno smo. To je ono najvažnije.

          ─Samo ti mirno spavaj, srećo  mamina! Tu sam ja. Bdijem… ─šapućem joj tiho, stavljajući preko nje svoju jaknu. Da joj ne bude hladno.

           A koliko sam ju samo željela!? Koliko uživala u svakom trenu dok sam čekala njezin dolazak? Cijelih dugih devet mjeseci!!! Devet mjeseci iščekivanja i sreće. Devet mjeseci božanskog osjećaja koji ti  se širi cijelom  nutrinom. Širi … i treperi. Razlijeva se kao rijeka, prepuna neke unutarnje snage i ljepote. I buja… Jer u tebi raste jedan novi život…

 I jedno si s njim. Svaki dan,  svaki tren. Uz svaki zajednički dah i uzdah.

       Pjevam joj, milujem… Milujem svoj ogromni trbuh…,  a na svaku moju riječ i ona odgovara. Ponekad nježno, a ponekad oštro i silovito.

      Osjećam svaki njen pokret, svaki njen dah. Svaki njen trzaj i svaki otkucaj njenoga srca. I blaženo osluškujem kako naša srca kucaju zajedno. Istim ritmom i istom ljubavlju.

       ─Mora da će biti dečko i nekakav nogometaš! Ima  jak udarac? ─dobacuje iz kuhinje moj tata.

       ─Ma kakvi! Vidiš kakav joj je stomak. Sva se nekako zaoblila i proširila. Bit će curica, vidjet ćeš─ zaključuje stručno Štefica.

        ─ Pa ti, moja gospođo, kao da si sto posto sigurna da će biti curica. Čini mi se, draga moja sestro, što je babi milo, u snu joj se snilo!

 

         ─Stari, zovem svog oca, dođi pomilovati svoje unuče! A moja se najstarija sestra Marija,  zgrožena križa.

      ─Kako možeš tako razgovarati s tatom? Što je to s tobom?

      ─Zašto? Zar ne vidiš koliko je tata zbog toga sretan? Cvate! I samo što od sreće ne zaplače…

      ─Bog s tobom, dijete moje!─opet će moja sestra, gledajući me prijekorno.

 

       A ja sretna, presretna. Lebdim sva u oblacima. Lagana kao perce. Ni čekanje ni iščekivanje mi ne pada teško. Pa ni vrijeme koje stoji ispred mene.

Jer dolazi nešto novo. Neko novo blaženstvo. Blaženstvo topline dodira, mirisa dječje nevinosti, blizine i zagrljaja.

Djetinjeg i Majčinskog.

        ─Oh, Bože, kako ću samo uživati u svakom trenu, u svakome novome  danu!

        ─E moja Lucija! A ustajanje, a plač, a neprospavane noći? Prvi zubići…pa visoke temperature…

       ─Ma tko još o tome razmišlja!? Sve su to, dragi moji, slatke male brige.

     

    I kao dlanom od dlan, prošlo je tih devet mjeseci trudnoće. Trudovi su počeli negdje oko 1h poslije pola noći. Spremam još nekoliko preostalih sitnica u kofer i bez ikakve panike i straha, oblačim već pripremljenu odjeću. I tek na kraju, budim oca svoga djeteta.

A on nešto šeprtlja,  navlači hlače koje nikako da navuče, priča neke nepovezane i bezvezne priče koje ne završava, otvara i zatvara vrata bez ikakve svrhe i …    

 

        U bolnici sve krcato puno. Nema nigdje  mjesta. Smještaju me na nekakav pomoćni ležaj.  Ma kome pada na pamet ležanje? Hodam gore dolje po hodniku, stišćem zube da ne vrisnem i podupirem rukama križa.

         ─Oh, boli, boli-li-iiiii!!! ─ječim kao ranjena lavica.

         ─ O, Bože,  da mi je bar glasno zaurlati!!! Ne mogu više ni uspravno hodati.

         Polako se, s teškom mukom savijam, držeći se za križa. Možda će mi tako biti bar malo lakše.

Onda opet hodam tako zgrčena, gore dolje po hodniku… I konačno me zovu.

 

           ─Majko moja draga, pomozi ti meni! Gospe moja, ne daj Ti da me ovoliko boli─ponavljam stalno u sebi.

           ─Uuuu-h! Ne moguuuu, ne mog-uuuuuuuuu, boliiiiiiii…!!!

           Napinjem se, grčim. Luđački stišćem nečiju ruku i grčevito zabijam nokte u ruke  babice, babe Koviljke, kako smo je svi mi zvali, moje stare susjede i dobre prijateljice moje pokojne mame.

           ─Hajde Lucija, hajde dušo. Još samo malo. Napni se, napni!

          Bol popušta. Baba Koviljka  mi briše znoj sa čela i vlaži usne limunom.

         ─Evo ga, opet! Evo-ooooo! Jooo-o-oj!!!

Stišćem noge i prislanjam ih uz grudi, grčim se i napinjem. S posljednjim atomom snage. I ništa!

         ─Nešto nije u redu? O, Bože, Bože! Doktore-e-e-eee,  što je to s mojom bebom? ─ pitam sa strahom.

         ─Ništa, ništa strašno. Ne brinite se. Samo će morati ići na guzu. Dugačka je pa se nije mogla okrenuti kako treba.

        ─Bože moj, čuvaj Ti moje dijete! Neka bude sa-mooo-ooo…….

Jaka bol prekinu me u pola rečenice. Okolo mene okupljen cijeli tim liječnika. Posjeli me na nešto slično stolici. Ničega se ne plašim. Poznajem većinu liječnika i imam u njih puno povjerenje. Sigurna sam da će učiniti sve što treba učiniti.

      Odjednom me presječe neka reska bol. Režu me. A onda… plač.

Moja mala curica oglašava svoj dolazak. Točno u sedam sati ujutro.

Moje malo zlato! Moja mala curica… moja Anuška.

            Uzimam ju u naručje i pregledavam svaki djelić njenoga malenoga tijela. Rukice, nogice, prstiće…  Sve je na svom mjestu. Gledam ju a oči mi se orosile suzama. 

            ─ Pa ona je ista moja mama! Iste malo kose crne oči, tamna kao gar crna kosa, ten svijetao, čist i prozračan. Rumeni obraščići. Usne rumene…

Nešto mi se skupilo u grlu. Steže. Suze mi se  slijevaju niz obraze…  

          Uskoro dolaze i moji. Okupili se svi oko nas dvije  i komentiraju.

         ─Mora da si se dobro namučila! Svi su ti kapilari na licu popucali od naprezanja─govori mi tiho Marija.

         ─Ma nije važno! Važno je samo neka je ona živa i zdrava ─odgovaram  tiho svojoj sestri. 

       Gledaju svi s oduševljenjem u moju Anušku i komentiraju joj okice, kosicu, lice. Pregledavaju svaki prstić na rukama. I jednoglasno zaključuju: Ista je naša pokojna mama. Meni srce puno sreće.                 

     ─Pa to sam cijeli svoj život i priželjkivala! ─mislim u sebi, smiješeći se blaženo.

          Dajem ju u naručje njenoj starijoj seki. Ona je oduvijek željela imati mlađu sestricu. Ushićena je. Oči joj pune suza radosnica.

          ─Moja mama, što je lijepa! ─šapuće tiho moja Vesna. Pogledaj joj samo ove okice. Njena mala crvena usta.  Pa njenu dugu crnu kosicu. Zar bebe mogu imati ovako dugu kosu?

 

         Anuška mi još uvijek spava na krilu. A meni san  ni ovu noć nikako na oči. Tišina je. Jezovita. Kao pred oluju.   Nešto se tamo, među njima, čudno zbiva.  Što li opet snuju i što li nam to opet pripremaju?

          I ovdje se u podrumu sve smirilo. Svi su polegli i zaspali. Na našu sreću, djeca još uvijek nisu svjesna opasnosti, koja se nadvila nad sve nas zajedno. I bolje je tako. Njima je sve ovo zabavno, novo i dugo priželjkivano. Jer oduvijek su htjeli, barem oni malo stariji, u ovim podrumskim prostorijama napraviti nešto za sebe. Neki svoj kutak. No, odrasli, čija je uvijek bila zadnja, to nisu dopuštali. Bojali su se svega onoga o čemu su kolale priče. Te priče  o drogi, te o pedofilima, te o silovateljima…

          Sada je izgleda ipak došlo na njihovo.  I tu smo… Tu gdje i jesmo. U podrumu. Svi zajedno.

    No, na našu žalost, nema ni glazbe, ni svirke, ni pjesme. Čuju se samo pojedinačni rafali…  i njihov odjek.

S neprijateljskih položaja.

 

Vera Primorac