Mediteran Iva Dulčića

Radije je popio svoj gorki kalež nego realsocijalistički pravorijek i nauk

Mediteran Iva Dulčića. Tako se zove izložba u UGD Dubrovnik koju svakako treba pogledati; praznik za oči. Gledajući Dulčićeve slike čovjek se sjeti Nazorovog cvrčka, jer u detalju je Dulčić, palucavom, hitrom, kozerskom, možda i u kontrapunktu. Onaj Dulčić koji prezire "oslobodioce" sa šajkačama koje "krasi" pentogram, koji elgrekovskom i unamunovskom žestinom nosi svoj donkihotski križ i patnju, samoću i prognanost, estetiku i karakter koji ne može ne narugati se "neprikosnovenom" kolegi zavičajcu koji se usuđuje korigirati mu rad, zato ga istjeruju kao apsolventa likovne akademije. Tako on postaje dvostruki nezavršeni genij, naime prava i likovne umjetnosti.

Ivo Dulčić

Hladna, gladna, ideologijom sužena vremena kada pobjednici diktiraju svoju istinu i svoju pravovjernu estetiku, iako su premnogi doslovno intelektualni i moralni kentauri, dojučerašnji staljinisti. I tako je umjetnik radije popio svoj gorki kalež nego realsocijalistički pravorijek i nauk životari u lapadskoj osami, Lapad je tada selo sa značajnom kolonijom Hvarana koji su u Dubrovnik došli za zemljakom biskupom Carevićem. Tu naš Ivo slika intimističke mrtve prirode, smrznute saloče dubrovačkijeh kuća, mršavi i izmoždeni naš puk, fakine i doktore, progonitelje i žrtve, ovce i vukove – a u tim tminama poput žižaka palucaju lekcije bonnardovske i soutinovske.

Sa uspjehom i priznanjem aktivira se još jače Dulčićev nerv, pollockovski crvi rastaču materiju stvarnosti, elgrekovski sveci poput košarkaša ili kupači u valovima, plesači i nogometaši uzburkani nalikuju na španjolsku koridu. Umjetnik je sav u detalju, a boja je postala hedonistička, apsolutistička i svađalačka, sa trijumfom toga malenoga kratkovidoga intelektualca dolazi i rak koji ga razjeda,te umire prerano kao i sudrug mu Masle, tragičan na drugi način. Od skromnoga crčka nastaje paun. Dulčić, kažem, je prava Hrvatska priča između kavane i crkve, hedonizma i asketizma, gorljivog hrvatstva i dunda (ujaka) Miličića koji je starojugoslavenski ambasador u zlokobnom Haagu; jer Ivo studira i pravo u Beogradu, između težačkoga Lapada (Hvara) i aristokratsko snobovskoga Dubrovnika i brojne su druge priče koje treba izvući netko od suvremenika mu lucidnoga maestra Toma Gusića… A predvodnik modernoga slikarstva u Gradu je Dulčićev prijatelj i plemeniti čovjek Kosta Strajnić, hrvatski Srbin i rojalist! Zgodno je napomenuti da je ujak Sibe Miličić nastradao tako da ga je netko gurnuo sa palube broda koji se vraćao iz Londona; te je večeri on javno komentirao da nije bitno što je reprezentacija (nogometna) Engleske pobijedila Jugoslaviju, jer to su naši saveznici, nekome od primitivaca ta izjava nije dobro sijela. O kako bi i danas zasjali polemički žišci dulčićevski nad ovom jadnom zemaljskom stvarnošću, ali bez mržnje jer Dulčić je poklanjao svoje crteže i udbašima koji su ga prisluškivali!

Teo Trostmann