Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Pad Alepa gura Bliski istok prema Rusiji

Cijeli Zapad četiri godine nije uspio pobijediti Bashara al Assada

 
 
"Ako sirijski neuspjeh Zapada ima svoj simbol, onda je to Alep" – tako i sami atlantisti procjenjuju stanje na Bliskom istoku. Sve bliže zauzimanje drugog po veličini grada u Siriji od strane vladinih snaga uistinu će postati prekretnicom u cijelom sirijskom ratu. I ne samo tamo – Rusija osvaja važnu psihološku pobjedu u geopolitičkom sukobu sa SAD-om.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/02/86142776_syria_us_russian_airstrikes_624_20151014.png
Ključni zapadni mediji u posljednjih nekoliko dana pišu tonom kojim pozivaju na uzbunu – nastavljajući optuživati Rusiju za brutalna bombardiranja Alepa, tisak piše o potpunom neuspjehu američke politike u sirijskom smjeru. Čak i u uvodnicima anglosaksonskih listova govori se o tome da se više "ne može skriti mračnu činjenicu da Obamina administracija sada vidi potpuni neuspjeh svoje strategije".
 
Okruženje i skori pad Alepa prikazuje se kao velika humanitarna katastrofa za koju je kriva Rusija koja se ne želi zaustaviti borbe, ali jasno je da je Zapad shvatio svoj poraz u Siriji. Ni SAD, niti uvjetno zapadna (kada joj je to korisno) Turska ne može zaustaviti napredak sirijske vojske, koja će ubrzo povratiti kontrolu nad Alepom i velikim dijelom granice s Turskom. To je prekretnica u ratu – pobunjenici orijentirani na Zapad, Tursku i Saudijsku Arabiju, više ne mogu primati pomoć izvana, a situacija u zapadnom dijelu Sirije jasno ide u korist Damaska. To još nije pobjeda Assada, čak niti pobjeda u ratu za oslobađanje zapadnog (i najnaseljenijeg) dijela Siriji, ali je važan pomak u tom smjeru.
 
Nije Moskva gledala na Siriju kao na arenu sukoba između Rusije i Zapada – izvorno su se upravo SAD i zaljevske zemlje oslanjale na antiasadovske snage, pomažući im u građanskom ratu. Do trenutka kada je Rusija prešla s opskrbe oružjem Damaska na izravni vojni angažman svojih zrakoplova u borbi, Sjedinjene Države, Europa, Turska i Saudijska Arabija je odavno praktično otpisali Assada – rasprava se uglavnom vodila o tome kako urediti postasadovsku Siriju i nositi se s IS-om, koji je neočekivano izrastao u jakog i nekontroliranog igrača. No, u manje od šest mjeseci, situacija se promijenila – sada Assad uz pomoć Rusije vraća kontrolu nad zemljom i nikakva "naoružana opozicija" ne može zaustaviti taj proces.
 
Zapad ne želi i ne može ići sam boriti se u Siriji, naime formalno Rusija i Zapad imaju zajedničkog neprijatelja – IS. U bombardiranjima koje je Washington pojačao na zapadnoj, iračkoj fronti protiv IS-a – vjerujući pri tom da će u sirijskoj močvari Rusija zapeti za dugo vremena i da će biti vremena za dogovore o podjeli sfera utjecaja u Siriji – oslabljene su pozicije "kalifata", ali nisu mogli pomoći antiasadovskim pobunjenicima. A bez "oružane opozicije" nema se čime cjenjkati s Moskvom: Rusija je na strani Assada i njegove vojske, legalne državne vlasti, a što vi imate?
 
Razgovori u Ženevi će se, naravno, nastaviti, ali svatko razumije da se o svemu odlučuje na bojnom polju. A što manje teritorija ostaje pod kontrolom "oporbe", što su gori njeni izgledi, to će teže biti Sjedinjenim Državama pokazati svoj utjecaj na sirijsko reguliranje. U stvari, SAD ne uznemiruje jačanje pozicija Assada, a čak ni činjenica da Moskva dobiva odlučujući glas u određivanju budućnosti Sirije – na kraju krajeva, nakon početka ruskih vojnih operacija SAD se već mogao psihički pripremiti na gubitak Sirije (ili barem njena većeg dijela). Najgore za Washington skriva se u dalekosežnim posljedicama poraza njihova plana za sirijsko reguliranje. SAD je ionako već izgubio veliki dio povjerenja većine regionalnih sila na Bliskom istoku, a povratak kontrole Assada nad Sirijom uz moskovsku pomoć znači za američku krajnji gubitak obraza.
 
Ispada da su gotovo svi susjedi Sirije i regionalne zemlje (osim Irana) bili zajedno sa SAD-om i Europom protiv Assada, u jednom ili drugom obliku podržavajući "oružanu oporbu", i za četiri godine nisu mogli poraziti ga. Doletjelo je rusko zrakoplovstvo, a Assad je za nekoliko mjeseci preokrenuo situaciju u svoju korist. To jest, Rusija je sama pobijedila SAD s njegovim ogromnim vojnim i geopolitičkim mogućnostima, a i islamske zemlje koje su pomagale protivnicima Assada. Ta je činjenica spoznana još prošle jeseni, odmah nakon početka ruske operacije – ali sada, kada se prva faza završava u okolici Alepa, Amerikanci u očima Arapa izgledaju posebno blijedo. Mi smo spremni boriti se u Siriji, ako koalicija na čelu sa Sjedinjenim Državama tako odluči – rekli su Saudijci, znajući da se Washington neće odlučiti za borbu (a bez SAD-a Saudijska Arabija neće ratovati u Siriji). No, Saudijcima je važno SAD potvrdi da ne može, ne želi, neće ratovati, to jest da odbijaju svoga najvažnijeg bliskoistočnog saveznika.
 
Razlozi zbog kojih se Sjedinjene Države ne će boriti – unutarnja situacija, dosluh s Moskvom ili Iranom, nevoljkost da se ide u neki drugi rat – također su važni, ali još uvijek su sekundarni za saudijske prinčeve. Za njih je principijelna sama činjenica odustajanja Washingtona, što oni, naravno, ocjenjuju kao predaju. A nije ovo prva predaja – u 2013. godini kraljevstvo je čak odbilo mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, zato što su u Rijadu bili nezadovoljni odustajanjem Obame od obećanog napada na Siriju. Kraljevstvo, jamac čije sigurnosti je uvijek bio SAD, više ne može vjerovati Washingtonu, a u trenutnoj vojnoj situaciji na Bliskom istoku za Rijad to uopće nije prazno pitanje. „Kalifat“ usmjeren na Saudijce, rat s Jemenom, sukob s Iranom – Kraljevstvo ima previše problema, a da ne spominjem niske cijene nafte, iako je njih u velikoj mjeri izazvao upravo Rijad. SAD gubi Saudijsku Arabiju i simbolično je da će se posjet Moskvi kralja Salmana, čini se, održati već sredinom ožujka.
 
Prvo u povijesti putovanje kralja Saudijske Arabije u Rusiju prvotno je planirano za jesen prošle godine, ali nakon početka naše operacije u Siriji Rijad je odlučio odgoditi posjet, a točan datum tada još nije niti dogovoren. Posjet je prije svega od simboličkog značaja –  kontakti na najvišoj razini između Rusije i Saudijske Arabije prošle godine provodili su se regularno: Putin je razgovarao sa Salmanom u New Yorku nekoliko dana prije početka naše operacije u Siriji, a zatim u studenom u Turskoj na samitu "dvadesetke", osim toga, oni su razgovarali nekoliko puta telefonski, a za detaljnije pregovore Rusiju je dva puta (u lipnju i listopadu) posjetio kraljev sin, i zapravo suvladar Mohammed.
 
Osim Saudijaca Moskvu je posjetila većina vladara zaljevskih zemalja (zadnje je došao kralja Bahreina), pa čak i kralj Maroka, zapadnog predgrađa arapskoga svijeta, Mohammed VI. iznenada se sjetio da on već 14 godina nije bio u Rusiji. Arapi više nego ozbiljno danas na Moskvu gledaju kao na glavnog igrača na cijelom Velikom Bliskom istoku, i to aktivnog igrača s kojim treba uspostaviti blizak odnos. Na pozadini frustracije Amerikanaca, da ne spominjemo jako nepovjerenje prema njima zbog invazije na Irak i ponašanja u toku Arapskog proljeća i sirijskog sukoba, Rusija izgleda više privlačna. Ona ne samo da ne izdaje svoje saveznike, ali ima i dovoljno bliske, a u Siriji čak i savezničke odnose s Iranom, to jest u stanju je ublažiti napetosti između zemalja Zaljeva i Teherana.
 
Sigurno je da se nitko ne želi svađati s Rusijom: oborivši 24. studenoga ruski zrakoplov, Turska je pokazala sve "čari" takvoga puta. Oni se uopće ne skrivaju u zamrzavanju bilateralnih odnosa (ekonomski odnosi naše zemlje s arapskim monarhijama prilično su skromni) nego u prestanku političke suradnje s Moskvom u njihovoj vlastitoj regiji, na Bliskom istoku. Posvadivši se s Putinom, Erdogan je izgubio mogućnost utjecaja na sirijsko, a time i kurdsko pitanje, to jest, ugrozio je nacionalnu sigurnost države. A to je nešto što ni jedan vladar u arapskom svijetu ne može si priuštiti. Pogotovo u uvjetima kada je američka strategija u Siriji propala i nitko ne razumije ni planove ni metode Washingtona u regiji, birajući između uvjerenja da Sjedinjene Države jednostavno žele produljiti požar u regiji što je duže moguće, i sumnje da oni naprosto nemaju nikakvu strategiju.
 

Pjotr Akopov, Vzgljad, Rusija

Povezani članci

Zastarjelost liberalne ideologije

HF

Oslo ne da planinski vrh Halti

HF

Priča o siromaštvu u Njemačkoj

HF

Zagrijavanje jugoistočne Azije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...