Novosadski dogovor – novi početak srbizacije Hrvatske

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

 

 

Novosadski dogovor 1954., intelektualna je agresija na hrvatsku kulturu i hrvatski narod. Novosadski dogovor donijet je 1954. godine kao unitarističko velikosrpski dokument kojeg je inicirala Redakcija Letopisa Matice srpske. Potpisani sudionici sastanka koji je sazvala Redakcija Letopisa Matice srpske na završetku ankete o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu posle svestrane diskusije održane 8., 9. i 10. prosinca 1954. godine u Novom Sadu donijeli su ove

 

ZAKLJUČKE

 

1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dijela.

3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.

4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, također su u svemu ravnopravna.

5. Radi iskorištavanja cjeelokupnog rječničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rječnika suvremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici s Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.

6. Pitanje izradbe zajedničke terminologije također je problem koji zahtijeva neodgodivo rješenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, znanstvenog i uopće kulturnog života.

7. Zajednički jezik treba imati i zajednički pravopis. Izradba toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradit će sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Prije konačnog prihvaćanja nacrt će biti podnijet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika.

8. Treba odlučno stati na put postavljanju umjetnih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba spriječiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

9. Komisiju za izradbu pravopisa i terminologije odredit će naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dvije akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradbu terminologije potrebno je stupiti u suradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.

10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom vijeću i izvršnim vijećima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

U Novom Sadu, 10. prosinca 1954.

 

Ovdje je važno naglasiti da je ovaj Novosadski dogovor o jeziku i pismu donijet „jednoglasno“, što govori da je donijet u „demokratskoj“ atmosferi. Koliko je taj „dogovor“ bio prihvatljiv za hrvatske intelektualce, to se kasnije, 1967. godine, vidi kad su hrvatski intelektualci donijeli Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a potom proganjani kao državni neprijatelji. Ovaj „Dogovor“ početak je velikosrpske agresije na hrvatsku kulturu, pismo i jezik te uopće na hrvatsku samostalnost. Taj „dogovor“ o ravnopravnosti dva jezika, Hrvatski i Srpski, bio je početak legalizacije srbovanja po Jugoslaviji – Hrvatskoj.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

 

U zagrebačkom Telegramu 17. ožujka 1967. godine tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskogi makedonskog).

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bila teško ostvariva zamisao.

Deklaracija polazi od stava da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda obuhvaća i pravo svakog od tih naroda da čuva sve atribute nacionalnog postojanja i da razvija ne samo privrednu nego i kulturnu djelatnost. „Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.”

 

Osuda Deklaracije

 

Objavljivanje toga teksta izazvalo je oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva, tako i saveznog CK SKJ, pa i samog Josipa Broza Tita, priredivši time nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva "nepotrebne napetosti i teškoće". „Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi«, »Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed… Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod.” (Josip Broz Tito)

 

Kažnjavanje potpisnika

 

Dana 31. ožujka u Saboru je Vladimir Bakarić o Deklaraciji izjavio: »Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije«. Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo sankcionirati. Vlatko Pavletić predsjednik Društva književnika Hrvatske isključen je iz Gradskog komiteta SK. Studentski je list 4. travnja objavio odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U Telegramu je 7. travnja objavljeno kako su iz SK isključeni Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica, a dio ostalih sudionika Deklaracije posljednje opomene i opomene. Na plenumu CK posvećenome Deklaraciji Krležino pismo nije pročitano. Bakarić je samo obavijestio prisutne da je Krleža podnio pismenu ostavku i ona je bez rasprave prihvaćena. Vjesnik je 20. travnja donio vijest o podnošenju Krležine pismene ostavke na članstvo u CK SKH.

 

Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.

 

Ivan Runje