Izdajnici hrvatskoga naroda

Nepotpisani autor Boris Rašeta

 

 

Knjiga Borisa Rašete Titov najtajniji agent (24sata d.o.o., Zagreb, 2015., 200 stranica) je malog oblika (19,5 x 13 cm) i mekanih korica. Nije naveden pisac, već samo urednik – Boris Rašeta. Logički je zaključiti da je upravo on pisac, a nije se kao takav podpisao, jer je knjiga sastavljena od mnoštva tuđih tekstova. Bez obzira na to, bilo bi sasvim u redu da se podpisao i kao pisac, ili barem prireditelj knjige, a ne samo kao urednik. S formalne strane nedostatak je knjizi i to što nema pregleda sadržaja.

Upravo pregled sadržaja daje prvi uvid u sadržaj knjige, pa ga ovdje donosim cjelovito: Velebit: Tajne Tita, Krajačića i Kopiniča (str. 7-9); Titov brat – ustaša! (str. 10-12); Put u srce hrvatskoga sna (str. 14-17); Legende o Stevi (str. 18-25); Napadi na Krajačića (str 26-28); Kerestinečka kalvarija (str. 29-32); Kod šefa Pavelićeva osiguranja (str. 33-34); Sastanak sa zapovjednikom Mornarice (str. 35-37); U vrhu Oružanih snaga NDH (str. 38-42); Najveći uspjesi (str. 43-45); Privlačenje haesesovaca u partizane (str. 46-49); Tito mi je oprostio pogreške (str. 50-51); August Cilić bio je glavni Stevin čovjek (str. 52-58); Nazorov odlazak iz Zagreba (str. 59-61); Augustinčić je od Poglavnika otišao Titu (str. 62-70); Stevo kao antihrvat (str. 71-80); Izvor priče o atentatu (str. 81-83); “Idemo u lov na Antu Pavelića!” (str. 84-92); Slučaj Aleksandra Rankovića (str. 93-105); Pozadinske igre (str. 106-113); Službe poslije Rankovićeve smjene (str. 114-118); Jovanka, Stevo, Brk (str. 119-123); Pogreška karijere – incident oko Jasenovca (str. 124-131); Jasenovački rašomon (str. 132-133); Jasenovac kao poveznica Tuđmana i Krajačića (str. 134-136); Uloga Cenčića (str. 137-145); Uloga Nijemaca (str. 146-150); Krajačićev centar (str. 151-155); Milenko Doder i rehabilitacija Hebranga (str. 156-160); Stevo i slučaj Vranešić (str. 161-167); Koje je pogreške Stevo počinio 1944. (str. 168-176); Vlado Dapčević: Krajačić je čistio Titove neprijatelje (str. 177-190); Stevo i jačanje hrvatske komponente (str. 191-194); Konačno istina o bazenu s morskom vodom (str. 195-200).

 

Knjiga je sastavljena najvećim dijelom od tuđih tekstova. Radi se o sjećanjima, razgovorima i knjigama koje su napisali: Vladimir Velebit, Branko Broz, Ivan Krajačić, August Cilić, Vladimir Nazor, Dara Janeković, Antun Augustinčić, Josip Manolić, Stjepan Đureković, Đuro Zagorac, Selim Numić, Antun Duhaček, Raja Nedeljković, Vjenceslav Cenčić, Erich Schmidt-Eenboom, Milan Gavrović, Milenko Doder, Marko Belinić, Vlado Dapčević, Dušan Bilandžić i Pero Kvesić. Tim redom se pojavljuju njihovi tekstovi u knjizi unutar pojedinih poglavlja.

 

Dakle, Titov natajniji i stoga najzagonetniji agent bio je, prema uredniku Rašeti, Ivan Krajačić, zvani Stevo. Stevo mu je partijsko ime koje je dobio prigodom ulaska u Komunističku partiju 1933. godine. Knjiga započinje prvim poglavljem, u kojem Titov diplomat Vladimir Velebit iznosi svoje dvojbe i nejasnoće oko osobe Ivana Krajačića, koji se uspio, unatoč svim svojim pogrješkama, održati u Titovoj milosti. Ivan Krajačić je inače rođen 29. kolovoza 1906. u Poljanama kraj Nove Gradiške, a umro je 10. rujna 1986. u Zagrebu.

 

Nije mi cilj u ovom prikazu iznositi sve pojedinosti iz knjige, pa niti glavne teze jer imaju promičbenu svrhu, pa su najvećim dijelom nedokazive i neobjektivne. Radi se o tezama koje imaju svoje polazište u jugoslavenštini, a usredotočene su u dokazivanje hrvatstva partizanskoga pokreta, te kontinuiteta partizanske i braniteljske Hrvatske. Knjiga želi čitatelju nametnuti zaključak kako je slobodna i neovisna Republika Hrvatska djelo titovskih udbaša, tako da nam urednik nameće slijed djelovanja Ivana Krajačića, Josipa Manolića i Franje Tuđmana. Tu svoju tezu urednik potvrđuje posljednjom rečenicom u knjizi: Jer to, da je njegovo [tj. Krajačićevo]djelo u temeljima ove države [tj. Republike Hrvatske], čak se i iz ovako nanizanih činjenica i tvrdnji vidi sasvim jasno (str. 200). Da, uistinu se može to zaključiti na temelju odabranih sjećanjskih tekstova ljudi koji naknadno govore ono čime misle osvjetlati svoju prošlost, kao i prošlost svoje Komunističke partije.

 

Za urednika Rašetu, Krajačić je paradigma oznaške i udbaške komunističke vlasti, ali koji u sebi krije hrvatskog nacionalistu, koji je zapravo cijelo vrijeme radio na oblikovanju hrvatske države. Kao čitatelj se pitam, kako to da prosječan hrvatski čovjek nije u svom životu do 1990. godine ništa od toga doživio ni iskusio. Stvaranje državotvornih Hrvata od nekadašnjih komunističkih vlastodržaca, nije ništa drugo nego obezvrjeđivanje braniteljske uloge hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu. A taj pokušaj stvaranja državotvornih Hrvata urednik Rašeta temelji na sjećanjskim tekstovima bivših komunističkih vlastodržaca, dakle na njihovoj “naknadnoj pameti” i želji da se prilagode novonastalom stanju.

 

Zbog te svoje ideologizirane podloge i prikrivene svrhe knjiga ne bi bila vrijedna za prikaz. No, ovdje ju prikazujem samo zbog popisa imena većeg broja pojedinaca koji su iz službe Nezavisne Države Hrvatske prešli u službu kvislinškim partizanima. Ta popis je donesen u poglavlju “U vrhu Oružanih snaga NDH” (str. 38-42). Razumljivo je da su ti pojedinci u knjizi navedeni kao pozitivne osobe jer su se priključili tzv. narodnooslobodilačkom pokretu. Međutim, gledajući s hrvatskoga stajališta, radi se o izdajicama. Svojim predhodnim špijuniranjem i konačnim prelaskom kvislinškim partizanima oslabili su oružanu moć ND Hrvatske i doprinijeli su pobjedi titovskih partizana, koji su bili u službi strane sile, tj. Sovjeta, pa ih se po tome treba obilježiti kao kvislinge. I sam Ivan Krajačić bio je kvisling koji je do kraja života bio sovjetski špijun.

 

Dakle, nabrojimo ovdje imenom i prezimenom te hrvatske izdajice koji su svojim špijunskim i protuhrvatskim djelovanjem doprinijeli porazu Hrvatskih oružanih snaga na kraju Drugoga svjetskoga rata.

Franjo Pirc, zrakoplovni dopukovnik i načelnik Štaba komande ND Hrvatske, izdaje svoju domovinu i 21. listopada 1943. prelazi partizanima. Umro je kao umirovljeni general-pukovnik JNA u Ljubljani.

Matija Petrović, zrakoplovni bojnik, urednik časopisa “Hrvatska krila”, izdaje svoju domovinu i 25. rujna 1944. prelazi partizanima. Umro je kao umirovljeni pukovnik JNA 1979. u Zagrebu.

Srećko Brana, ustaški satnik, te domobranski nadsatnik, špijunira za partizane, te je osuđen na dugogodišnju robiju, a 1945. godine je ubijen.

Ivan Cvenček, bojnik, komandant zračne luke Borongaj, cijelo je vrijeme rata surađivao s tzv. NOP-om, da bi pred kraj rata kompletnu avijaciju ND Hrvatske prebacio k partizanima u Topusko. Umro je kao pukovnik JNA u Zagrebu.

Ljudevit Geri, domobranski satnik i istovremeno istaknuti špijun u korist partizana.

Ivan Knežević, domobranski bojnik, nagovara domobrane da odlaze u partizane, pa je odkriven, osuđen na smrt i 1. srpnja 1943. strijeljan u Zagrebu.

Nikola Obuljen, pukovnik vojnog zrakoplovstva ND Hrvatske, a istovremeno član Komunističke partije Hrvatske i špijun u korist partizana. Odkriven je, uhićen i ubijen 23. prosinca 1944.

Vlado Galić, ustaški pukovnik, komandant Poglavnikovog tjelesnog zdruga i komandant grada Zagreba, odkriven je kao partizanski špijun i strijeljan.

Frane Biočić, domobranski bojnik u Karlovcu, ali istovremeno član KPH i partizanski špijun. Kao umirovljeni pukovnik JNA živio je u Zagrebu.

Nenad Stefanović, zamjenik načelnika Operativnog odjela generalštaba ND Hrvatske i istovremeno špijun u korist partizana. Umro je u Zagrebu.

Đorđo Novak, zapovjednik svih trupa u vojarni Črnomerec, ali i špijun u korist partizana. K partizanima je poslao više desetaka domobrana i veću količinu oružja i municije. Umro je kao pukovnik JNA 13. listopada 1967. u Zagrebu.

Miha Marki, mornarički časnik, odkriven je u špijunaži i strijeljan.

Demetar Varđa, domobranski bojnik u Varaždinu i komandant topničkog sklopa artiljerijskog diviziona u vojarni Jalkovec kraj Varaždina, koji je cijeli divizion 1943. prebacio partizanima. Kao pukovnik JNA umro je 20. rujna 1969. u Zagrebu, a pokopan u rodnom Karlovcu.

Anita Drobnič, medicinska sestra i špijunka u korist partizana. Umrla je u Zagrebu.

Joze Kropar, zrakoplovni bojnik i špijun u korist partizana. Umirovljeni podpukovnik JNA.

Ljudevit Šinko, domobranski stožerni nadsatnik i špijun u korist partizana. Umirovljenik u Opatiji.

Franjo Balon, domobranski nadporučnik, ali i suradnik partizana od 1941. Umro je 20. prosinca 1974. u Zagrebu kao podpukovnik Jugoslavenske ratne mornarice.

Emilio Žeželić, domobranski poručnik i radiovezist, te špijun u korist partizana.

Zvonimir Hećimović, domobranski pukovnik i šef odsjeka u obavještajnom odjelu MINORS-a, a istovremeno špijun u korist partizana. Poginuo je 1963. u Zagrebu.

Josip Horvat, dočasnik u zrakoplovstvu ND Hrvatske, ali suradnik partizana od 1941. Kao major JNA umirovljen je u Zagrebu.

 

U knjizi nalazimo još nekoliko nedostojnih imena koji su izdali svoju hrvatsku domovinu. To su: vozač Milan Horvat, činovnik Bogdan Iveković, dočasnik Viktor Gonzi, glumac August Cilić i direktor tvornice Ivica Šnidaršić. Povijest jednog naroda ima svijetle i tamne stranice, godine uspona, ali i godine pada i nazadovanja. U kojem će se smjeru kretati jedan narod, ovisi najvećim dijelom od njega samoga i od pojedinaca od kojih je sastavljen. Dobro je znati koji su pojedinci u njegovoj povijesti radili nečasno i izdajnički, kako bi se lakše razumjelo zašto nisu uspjeli oni koji su nastojali raditi na njegovu napredovanju. U ovom su prikazu pobrojeni samo oni hrvatski izdajice koji su imenom i prezimenom navedeni u knjizi “Titov najtajniji agent”. Zasigurno je bilo i drugih koji su se upustili u to sramno i nečasno djelo izdajstva. Njihovo mjesto u hrvatskoj povjesnici jest na mračnoj strani.

 

Stjepan Razum, Marulić. Hrvatska književna revija. Časopis za književnost i kulturu. Izd. HKD Sv. Jeronima. Zagreb, 48./2015., br. 3 (264.), svibanj-lipanj 2015., str. 210.-214.