Medicinska je činjenica da su ta umjetno začeta dječica, kasnije u životu izložena u prosjeku većem zdravstvenom riziku nego djeca začeta i rođena prirodnim putem
Otvoreno pismo Večernjem listu, uredniku i novinarki Romani Kovačević Barišić
Poštovani!
Željela bih se, kao vjernica, liječnica u mirovini i kao majka kritički osvrnuti na članak novinarke Romane Kovačević Barišić u Večernjem listu od 19. veljače 2016. godine, pod naslovom: "Zaštitite nas od ovakvih izjava vjeroučitelja" i nadnaslovom: "Pismo karlovačkog gimnazijalca", te podnaslovom: "Uči nas da su rođeni umjetnom oplodnjom skloniji bolestima".
U članku se još ističe, o čemu piše navodni gimnazijalac karlovačke gimnazije, da je vjeroučitelj još govorio kako je čitao da se u Americi pobačeni embriji i fetusi koriste u farmaceutskoj industriji za kozmetičke preparate, uz još neke izmišljotine u tome pismu, o čemu dotični vjeroučitelj kaže da nije uopće govorio. Znači, neprekidno se, kako vidimo, i u Večernjem listu, forsiraju i nameću nepotrebne i uznemirujuće afere, angažiranje institucija kao Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, koje je već dalo svojoj Agenciji za odgoj i obrazovanje nalog za provjeru, putem stručnog pedagoškog nadzora, te se uznemiruje i Katehetski ured za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije, a posebno se uznemiruje i nastavnički zbor u uprava karlovačke gimnazije, nepotrebno se opterećuje vjeroučitelja i uznemiruje javnost, a sve bez ikakve stvarne i opravdane potrebe.
Naravno, to sve odgovara ljevičarskim komunističkim gubitnicima i smutljivcima, koji nikako ne daju mira novoj narodnoj vlasti da normalno počne raditi svoj posao na rješavanju pravih problema u društvu i doprinosi boljem životu svih građana i napretku Republike Hrvatske. To je sve po receptu i naumu Zorana Milanovića, da će u Hrvatskoj stvoriti pakao. Ta ista ekipa, naravno, stoji i iza ovoga tobožnjeg gimnazijalca. No, realno rečeno, ne vidi se uopće u čemu je problem. Objektivno je medicinska činjenica da svi postupci kod medicinski potpomognute oplodnje nisu samo tehničke prirode. Radi se o mladim ženama i vrlo kompliciranom ljudskom organizmu, u fizičkom i psihološko-duhovnom-duševnom smislu. Sve je skopčano i sa određenim zdravstvenim rizicima za sve te žene, a posredno i za muškarce u takvim neplodnim brakovima i vezama, pa prije ili kasnije, moralno i psihološki, i za liječnike i zdravstveno osoblje koje u tim postupcima sudjeluje.
Posebno je veliko moralno pitanje odnosa prema novozačetoj djeci koja ne ulaze u daljnji proces razvitka, nego se podvrgavaju zamrzavanju i nakon nekog vremena uništavanju. Također je medicinska činjenica da su ta dječica, ako se i razviju do poroda, i kasnije u životu izložena u prosjeku većem zdravstvenom riziku nego djeca začeta i rođena prirodnim putem. Sama ta činjenica je daleko od ikakve pomisli da bi takva djeca i osobe u životu, kao ljudi, bila manje vrijedna. To sigurno nikome normalnom ne bi palo ni na kraj pameti. Ako bi bilo, ne daj Bože, tako, onda bi značilo da su sva bolesna djeca i bolesni odrasli, pa i stariji, manje vrijedni kao ljudi, samo zato što su bolesni.
A što se tiče pobačenih embrija ili mališana (fetusa) i njihova korištenja u kozmetičke svrhe, najveće je zlo i zločin ako su stradali u namjernom oduzimanju njihova nedužnog i nemoćnog života, i to još pod srcem majke, a strašno je da tako završavaju i mrtva ljudska bića, iako nije ništa manje zlo, ako, što se obično događa, završe u medicinskom otpadu, pa se spale ili jednostavno bace u smeće ili kanalizaciju.
Da je sve o rizičnijem zdravlju djece začete umjetnom oplodnjom istina, govori i članak u Večernjem listu samo dan prije, tj. od 18. veljače, pod naslovom: "Ako porođaj ide sporo, ne treba ga voditi vaginalno", što se odnosi na slučaj porođaja mlade žene u Vinkovcima kojoj je dijete umrlo odmah nakon teškog poroda, a dijete je bilo začeto putem medicinski potpomognute oplodnje i trudnoća vođena kao takva. Naime, u tome članku govori prof. dr. sc. Josip Đelmiš, ginekolog, i kaže da je trebalo više brige i u vođenju poroda, jer da su takve trudnoće i porodi uvijek više rizični. Dakle, zašto to sve, što se zna i što smo rekli, ne bi smjeli znati i pametni, normalni gimnazijalci i zašto o tome svemu ne bi govorili i drugi odgojitelji i profesori, a ne samo vjeroučitelji?
Ako se djeci već u vrtićima i dalje u osnovnoj i srednjoj školi može nametati štetan spolni odgoj i rodna ideologija na temelju seksualne revolucije Alfreda Kinseya (što roditelji ne bi nikako smjeli dopustiti), koji je monstruozno i krivotvoreno izmislio i na temelju kaznenoga djela zlostavljanja djece, počevši od beba, od strane odraslih pedofila, dokazivao da su djeca seksualna bića od rođenja i da uživaju u seksu, međusobno i sa odraslima (iako se spolni hormoni počinju izlučivati tek u pubertetu), makar da su, po samom Kinseyevom pisanju, pri tim seksualnim eksperimentima jadna vrištala i padala u nesvijest, o čemu je govorila i novinarka Karolina Vidović Krišto u svome svjedočanstvu na Festivalu mladih u Međugorju (koje se može naći i na Youtubeu), zaista zašto onda ne bi već kao odraslija smjela čuti istinu o posljedicama svega što nije dobro niti je po prirodnim, tj. Božjim zakonima?
Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., počasna predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i počasna članica Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva
