Predstojeći val naftnih izbjeglica

Od pada cijene nafte najmanje koristi imaju bogati

Pomisao da bi bogatstvo stečeno naftom moglo biti i prokletstvo stara je ideja koju ne treba objašnjavati. Svakih nekoliko desetljeća cijene energija rastu do neba i dovode do grabeži za novim izvorima nafte. Potom ponuda u konačnici nadrasta potražnju i cijene odjednom naglo padaju. Što više i snažnije tresnu o tlo, to je veći društveni i geopolitički učinak.

Michael Meyer

Posljednji veliki pad cijena nafte dogodio se 1980-ih i to je izmijenilo svijet. U proljeće 1980. kao mladić sam radio u naftnom raju Teksasa i svjedočio rastu cijena za američku sirovu naftu čak do razine od 45 dolara po barelu, što bi danas iznosilo 138 dolara. Već 1988. nafta se prodavala po cijeni nižoj od devet dolara po barelu, a samo je 1986. izgubila više od polovice vrijednosti. Vozači su imali koristi od strmoglava pada cijena goriva. Međutim, posljedica tih promjena na drugim su mjestima bile katastrofalne, a ponajviše u Sovjetskom Savezu, čije je gospodarstvo uvelike ovisilo o izvozu benzina. Stopa rasta u toj zemlji pala je na trećinu razine iz 1970-ih. Kako je Sovjetski Savez slabio, jačali su društveni nemiri, što je kulminiralo padom Berlinskog zida 1989. i slomom komunizma u srednjoj i istočnoj Europi. Dvije godine kasnije Sovjetski Savez više nije postojao.

Pad cijena nafte danas također će biti od koristi nekim stranama. Vozači motornih vozila ponovno će biti sretni, no mnogi drugi osjetit će mnogo teže posljedice. Ne treba se obazirati na neizbježna previranja na svjetskim financijskim tržištima ili na pad proizvodnje nafte iz škriljevca u Sjedinjenim Državama te na ono što to znači za energetsku neovisnost. Pravi je rizik u zemljama koje u znatnoj mjeri ovise o nafti. Kao i u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, šanse za društvenu dezintegraciju  goleme su.

Supsaharska Afrika svakako će biti jedan od epicentara sloma uzrokovanog naftom. Najveće gospodarstvo regije, ono nigerijsko, moglo bi pasti na koljena. Proizvodnja nafte posustaje i očekuje se da će doći do golema skoka nezaposlenosti. Ulagači već sada razmatraju povlačenje milijardi dolara financijskih obveza. Predsjednik Muhamadu Buhari, koji je izabran u ožujku 2015., obećao je da će iskorijeniti korupciju, obuzdati rastrošnu elitu i proširiti javne usluge na vrlo siromašne, koji čine golem udio nigerijskog stanovništva. To se sada doima nemogućim.

Prije samo godinu dana, Angola, drugi najveći afrički proizvođač nafte, bila je miljenica svjetskih ulagača. Radnici iz inozemstva koji rade u uredskim tornjevima i žive u otmjenim rezidencijalnim četvrtima u Luandi žalili su se da je riječ o najskupljem gradu na svijetu. Danas angolsko gospodarstvo potpuno zamire. Građevinske tvrtke više ne mogu isplaćivati plaće svojim radnicima. Vlada je ostala bez sredstava i smanjuje subvencije o kojima ovisi velik broj Angolaca, što hrani nezadovoljstvo naroda i osjećaj da se na prodaji nafte obogatila samo elita, dočim je svima ostalima gore nego prije. Mladi pozivaju na političke promjene i smjenu predsjednika koji je na vlasti od 1979., a vlada je na to počela suzbijati oporbene glasove.

Na drugoj strani kontinenta Kenija i Uganda promatraju kako njihove nade u to da će postati izvoznice nafte isparavaju. Sve dok su cijene niske, nova će nalazišta ostati neotvorena. No novac koji je posuđen za infrastrukturna ulaganja svejedno se mora vratiti, čak i ako se prihodi od nafte koji su bili predviđeni za te svrhe nikada ne ostvare. Financiranje socijalnih programa u objema zemljama već je sada na rubu održivosti. Obični ljudi već su ljutiti na kleptokratske elite koje kradu javni novac. Što će se dogoditi kada se za nekoliko godina golem i sve veći dio nacionalnog proračuna bude morao odvojiti za otplatu stranih dugova umjesto za financiranje školstva ili zdravstva?

Stanje u sjevernoj Africi podjednako je tmurno. Prije dvije godine, Egipat je povjerovao da će velikim otkrićima nalazišta prirodnog plina u podmorju spriječiti eksploziju opasne bombe nezadovoljstva mladih, odnosno bačve baruta koja je pokrenula Arapsko proljeće 2011. No tome više nije tako. A da bi stvari bile još gore, Saudijska Arabija, koja godinama hrani novcem egipatsku vladu, suočava se i sama s gospodarskim podrhtavanjem. Danas saudijsko kraljevstvo razmišlja o onome što je nekoć bilo nezamislivo: o prestanku opskrbe Egipta sredstvima. Za to vrijeme susjedna Libija nalazi se na rubu eksplozije. Nakon pola desetljeća građanskog rata osiromašeno stanovništvo bori se za sve manje prihode od nafte. Hrane i lijekova kronično nedostaje, a ratni zapovjednici bore se za ostatke libijskog nacionalnog bogatstva. Te zemlje nisu samo ovisne o izvozu nafte; one su ujedno teško ovisne o uvozu. Dok se prihodi smanjuju i tečajne stope padaju, životni troškovi strahovito će rasti, što će dovoditi do društvenih i političkih tenzija. Europa se već sada jedva nosi s priljevom izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afganistana. Nigerija, Egipat, Angola i Kenija ubrajaju se među najnaseljenije afričke zemlje. Zamislite samo što bi se dogodilo kada bi implodirale i kada bi se njihovi obespravljeni, bijesni i osiromašeni stanovnici počeli kretati prema sjeveru.

Michael Meyer, bivši direktor za komunikaciju u UN-u koji je službovao pod glavnim tajnikom Ban Ki-moonom. Dekan je Fakulteta za medije i komunikaciju na Sveučilištu Aga Kan u Nairobiju, Social Europe, Belgija