Bošnjacima nije u interesu prestanak rata

Umjesto RTV kanala na hrvatskom jeziku, u Sarajevu se sustavno gura neka mješavina tursko-arapsko-srpsko-jugoslavenskog jezika

Iako je priznanje jezika preduvjet, zapravo temelj priznanja naroda koji se njime služi, ipak ta civilizacijsko demokratska vrjednota nije se u daytonskoj Bosni i Hercegovini gotovo nikako primjenjivala, niti primjenjuje prema hrvatskom narodu. Umjesto priznanja hrvatskog jezika, u prvom redu kroz medije, tiskane i elektroničke, u kojima Hrvati nisu ravnopravni sa druga dva beha naroda, u Bosnu i Hercegovinu se uvodi turski, arapski, i neka mješavina tursko-arapsko-srpsko-jugoslavenskog jezika. Novi jezik, još jedna podjela podijeljene Bosne i Hercegovine, dokaz je tko dijeli zemlju, kojem narodu smeta multi beha zajednica. Zbog  tursko-arapskog jezika koji se nameće u daytonskoj Bosni i Hercegovini i koji preplavljuje beha medije bošnjačka strana, protiv svih europskih i međunarodnih organizacija ljudskih prava i sloboda, opstruira pravo Hrvatima na svoje elektroničke medije, u prvom redu televizijski kanal na hrvatskom jeziku. A Bosna i Hercegovina je po Ustavu zemlja tri konstitutivna naroda i tri konstitutivna jezika.

Dvadesetogodišnja bošnjačka zabrana prava Hrvata na RTV kanal na svom hrvatskom jeziku, vrijeme je i nepriznavanja suverenosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda. Vrijeme je to u kojem bošnjačka strana ne priznaje ni međunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, koje se zapravo i temelje na priznanju jezika. Okupatorsko agresorski je govor o suverenosti i konstitutivnosti naroda, a u isto vrijeme braniti tom istom narodu pravo na elektroničke i tiskane  medije. U hrvatskom slučaju obespravljenosti i marginaliziranosti u Bosni i Hercegovini dvadesetogodišnja zabrana na Radiotelevizijski kanal na njihovom maternjem jeziku. Za radikalno unitarističku politiku Bošnjaka koja ima za cilj denacionaliziranje, deidentitetiziranje Hrvata, koji jedini od tri suverena i konstitutivna beha naroda, nema RTV kanal na svom jeziku, međunarodne konvencije ljudskih prava i sloboda ne važe. Njih ti obvezujući sadržaji ne obvezuju da ih se primjenjuje, valjda zbog toga što ne priznaju bilo koji drugi narod u Bosni i Hercegovini osim bošnjačkog, i bilo koji jezik osim tog novokomponiranog tursko-arapsko-jugoslavenskog.

No, to bošnjačko nametanje nekog stranog, i sve više za Hrvate nerazumljivog  jezika, nameće važno pitanje. Naime, kako to da Bošnjaci nametanjem tursko-arapskog jezika, koji se sve više čuje u europskoj daytonskoj Bosni i Hercegovini, zemlju sve više turciziraju i arapiziraju, a protiv su prava Hrvata da se na svom jeziku, na svom RTV kanalu hrvatiziraju. A izjava predsjedavajućih sa interparlamentarnog sastanka Europskoga parlamenta jasno kaže: „Za javne medije u Bosni i Hercegovini od suštinskog je značaja emitiranje programa na svim službenim jezicima (znači jezicima suverenih i konstitutivnih naroda)“. Koje to konvencije priznaju Bošnjaci, i kamo vode Bosnu i Hercegovinu takvim kršenjem ljudskih prava i sloboda, to i nije teško zaključiti. Tamo kome je Bosnu i Hercegovinu Alija Izetbegović ostavio u amanet i onima koji pod vrlo sumnjivim uvjetima kupuju zemljišta i od njih prave svoje entitete, u kojima se govori njihovim beha nepoznatom jeziku. Nije li takva bošnjačka politika nastavak rata samo drugim sredstvima k istom cilju stvaranja islamske i unitarne Bosne i Hercegovine.

Daytonsko potpisivanje mira nije rat i zaustavilo. Potvrđuje to i bošnjački rat protiv hrvatskog jezika, a time i protiv hrvatskog prava na RTV kanal. Zasigurno da ovakva bošnjačka politika isključivosti, politika ne priznavanja stečevina suvremenog slobodnog demokratskog svijeta glede ljudskih prava i slobode  jezika, ne bi bila moguća da je Dayton bio pravedan prema Hrvatima u diobi zemlje. Da je u Daytonu Bosna i Hercegovina podijeljena na tri nacionalna entiteta, što i jest jedino pravedno riješenje, Hrvatima se ne bi moglo braniti ni pravo na svoj televizijski kanal, ni na svoje škole. Njihova sudbina, njihova sloboda, ne bi ovisila o bošnjačkoj milosti. Narod kojem se sloboda, i prava, daju na milost nije slobodan narod, on je okupiran, on je u sužanjstvu, on je ropski narod.

Priječiti Hrvatima pravo na javni RTV kanal na hrvatskom jeziku zbog toga što to vodi, kako kažu Bošnjaci, daljnjoj diobi zemlje, zar nije još jedan dokaz bošnjačkog unitarizma i centralizma. U prvom redu većeg beha entiteta. Ako je Bosna i Hercegovina podijeljena a jest, ako je ta dioba bila nepravedna a i to jest, zašto onda Bošnjaci brane daljnju diobu, i to onu koja bi jedino ispravila postojeću nepravdu. Znači li taj bošnjački argument da oni prihvaćaju nepravednu daytonsku diobu, kojoj je prethodio beogradski tajni pregovori diobe između Srba i Muslimana, ali ne prihvaćaju daljnju sa Hrvatima. Braniti pravo Hrvatima na zaseban RTV kanal znači, uz nepriznavanje Hrvata kao naroda i zabranu na egzistenciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Oružje iz građansko-konfesionalnog beha sukoba Bošnjaci koriste i danas zbog čega taj rat nikako da postane prošlost. Jednostavno to nije u bošnjačkom interesu, što pak znači da Bošnjacima nije u interesu da beha rat stane.

Vinko Đotlo