Braniteljska Hrvatska

Vladajući izdanci titovskih komunista topovskom su paljbom napali Hrvatsku

Govor na predstavljanju knjige Josipa Pečarića Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska (Vlastita naklada, Zagreb, 2015.)

1. Pojmovno određenje riječi “antifašist” na početku knjige ključ je za razumijevanje njezinoga naslova i za čitanje njezinoga sadržaja. Postoje istinski antifašisti i nazovi-antifašisti. Istinski su antifašisti hrvatski branitelji koji su pobijedili srbski fašizam u Obranbeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu, a nazovi-antifašisti su krpelji koji isisavaju krv hrvatskom narodnom biću, unoseći istovremeno u njega zarazu jugoslavenstva, velikosrbstva, antifašizma, komunizma, titoizma, totalitarizma…

Antifašizam, kao pojam i kao ideologija, je ostatak nametnutoga komunističkoga pogleda na svijet i vrjednovanja cjelokupne stvarnosti s polazišta i kroz prizmu komunističkoga jednoumlja. Saveznici u Drugome svjetskom ratu borili su se protiv država članica Sile Osovine, a titovci su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj borili protiv fašista koje su vidjeli u Hrvatima, ali nikako u Talijanima koji su zaposjeli hrvatsku obalu. Po završetku rata uspostavljen je mir među zaraćenim državama, te su države Sile Osovine zajedno sa Saveznicima postale temelj današnje Europske unije. Među njima nema govora o fašizmu i antifašizmu. No, titovci su u bivšoj Jugoslaviji mantrali, a mantraju i danas u slobodnoj Republici Hrvatskoj o fašizmu i antifašizmu, kao da je to hrana ili kisik bez kojega nema života. Ne samo da je riječ o dojmu, već se nameće nasušna potreba za fašizmom i njegovim bratom antifašizmom, jer bez njih kao da nije moguć život u Hrvatskoj.

Fašizam i njegov brat antifašizam su kao kost koja se baca psiću da se njome igra i zaokuplja. Žilavi izdanci komunizma svaki nam čas bace neku kost, pa neka se hrvatska javnost njome zabavlja, a oni će u to vrijeme ostvarivati svoje planove u smislu održavanja hrvatskoga naroda u trajnoj podložnosti.

Prije desetak dana bacili su takvu kost na poljudski travnjak u Splitu. Vladajući izdanci titovskih komunista topovskom su paljbom napali Hrvatsku, a novinska pera daju svoja tumačenja i razotkrivaju zakulisne igre. U razgovoru s prijateljima ustvrdio sam da bi se krivca za to trebalo brzo pronaći, jer, kako je rekao Tomislav Karamarko, vrlo je sužena mogućnost da to netko nacrta na travnjaku, na koji mogu doći samo odabrani ljudi. Ako vlast ne pronađe ubrzo krivca, rekao sam, možemo sa sigurnošću zaključiti da je sama vlast nalogodavac crtaču svastike. Sramotu, o kojoj su svi toliko pričali, Hrvatskoj je nanijela sama njezina vlast. Na čelu piramide hrvatske Vlade je Zoran Milanović. Vjerojatno nije on sam naredio crtanje svastike na poljudskom travnjaku, ali po načelu zapovjedne odgovornosti, on je odgovoran i kriv za nanesenu sramotu, na novčanu i igračku štetu koju će pretrpjeti Hrvatski nogometni savez i posebno hrvatska nogometna vrsta. On je kriv osobito ako dozvoli da nakon početne baražne vatre protiv Hrvatske i Hrvata, cijeli slučaj padne u zaborav i kao da se ništa nije dogodilo. U stvarnosti se dogodilo to da je današnja hrvatska vlast bacila kost kojom se cijela hrvatska javnost zabavljala, a oni su iza zavjese radili svoj posao. Bacanjem kosti uspjeli su da hrvatska dalekovidnica i ostali hrvatski prorežimski mediji nisu ni jedne riječi progovorili o zločinima titovaca u Hudoj jami i Kočevskom Rogu, u kojima se upravo tih dana obavljao spomen na nedužne žrtve. To im je prvi učinak, i – čini se – uspješan. Drugi učinak žele ostvariti dobivanjem novih izbora, a u predizbornoj utrci koristit će zasigurno bačenu kost svastike na poljudski travnjak. Ako se stvarno radi o tolikoj šteti i sramoti za Republiku Hrvatsku, za što su tolike krokodilske suze prolili, vjerojatno bi trebalo Državno odvjetništvo ustrajati na istrazi i doći do počinitelja, ali i do nalogodavca crtanja svastike na poljudskom travnjaku. S obzirom na nedostatak rezultata policijske istrage o počinitelju i nalogodavcu, koji do danas još nisu obznanjeni, a u interesu države to bi trebali već biti, obtužujem hrvatsku Vladu sa Zoranom Milanovićem na čelu i ministrom Rankom Ostojićem, za sramoćenje Republike Hrvatske, za sabotažu hrvatske nogometne vrste, za izazivanje skandala i za njegovo zataškavanje bez predočenja javnosti krivaca za sve to.

Josip Pečarić

Premda u knjizi nije riječ o ovom posljednjem slučaju, smatram da ga je potrebno iznijeti i sada, i opet ponovno, kako bi se nastavilo ustrajno tražiti od hrvatske Vlade da odkrije tko je krivac za sabotažu Republike Hrvatske. Ili neka odkrije krivca – ili neka odstupi, pa će ga nova vlast odkriti. No, i taj slučaj pokazuje s kakvim sojem ljudi mi danas u Hrvatskoj moramo živjeti i na kakve su sve prljave igre nazovi-antifašisti spremni, samo da zadrže vlast, da zadrže povlastice koje su im priskrbili njihovi zločinački djedovi i očevi.

2. Koristeći već u naslovu svoje knjige antifašističku riječ, akademik Josip Pečarić ju ne koristi u smislu nametnutoga komunističkoga antifašizma, već u vlastitom – izvornom smislu, tek kao sponu prema istinskoj vrijednosti koju nakon Obranbeno-oslobodilačkog Domovinskog rata moramo trajno gajiti, a to je braniteljska Hrvatska.

Kad se sjetimo da je hrvatski narod sklopio ugovor s papom Agatonom (678.-681.) o nenapadanju susjednih naroda, i da ne će ikada voditi osvajačke ratove, a papa mu je obećao zaštitu Svemogućega Boga i Sv. Petra, tada spoznaja o braniteljskoj Hrvatskoj dobiva na još većoj težini, na još većem značenju. Hrvatski narod je tijekom cijele svoje poznate povijesti braniteljski narod. Nikada nije bio imperijalistički, već je samo ljubomorno i požrtvovno čuvao onu zemlju koja mu oduvijek pripada.

Na žalost, u svojoj se povijesti morao suočavati s imperijalistima, koji su željeli ovladati hrvatskim ozemljem. To su za vrijeme Drugoga svjetskoga rata činili titovci na račun Sovjeta i nama susjedni Talijani. U nedavnom ratu to su pokušali velikosrbi. Najžalosnije je to što hrvatski narod u vlastitim njedrima krije i danas i titovce i velikosrbe, koji kao kvislinzi za račun stranih gospodara rade na razaranju Republike Hrvatske. Takvima se i u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u Domovinskom ratu suprotstavila junačka hrvatska vojska – braniteljska vojska.

Budući da ti kvislinzi rade danas u miru, svi mi moramo biti oprezni da nas ne prevare, da nam ne bace neku kost kojom ćemo se zabavljati, a oni će u to vrijeme odraditi prljavu trgovinu. Za vlastite pozicije spremni su prodati i vlastitu državu.

3. U ovoj je knjizi akademik Pečarić cijelo jedno poglavlje posvetio Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Kao predsjednik tog Društva, uistinu sam mu zahvalan. Na taj način i on sam kao član osnivač toga Društva doprinosi njegovu radu i njegovoj borbi za istinu o hrvatskom narodu, koja je istina zatrpana i zatomljena bezgraničnim mitovima. Kod toga osobito mislim na jasenovački mit, a svjedoci smo da se rađaju i drugi mitovi, kao na primjer, mit o Jadovnu i slično. Očito je pred nama dugotrajan posao skidanja mitova, a to će trajati dotle dok na vodećim političkim mjestima budemo imali nelustrirane mitomane – titovce, jugoslavene, komuniste, antifašiste…

Knjiga je inače sastavljena od sedam dijelova, koje ne treba ovom zgodom posebno nabrajati, nego prepustiti čitateljima da ih pročitaju i obogate se njihovim sadržajem. No, svakako želim istaknuti zauzetost akademika Pečarića u obrani nezaštićenih, progonjenih i poniženih. Njegova je humanost vidljiva i u ovoj knjizi, jer se on zalaže za pravo na život u slobodi i dostojanstvu progonjenih Hrvata, kao, na primjer, hrvatskoga generala Branimira Glavaša i branitelja Veljka Marića. Istovremeno nam usmjerava pogled prema hrvatskim velikanima, kao što su pravednik među narodima dr. Stanko Sielski (1891.-1958.), akademik Nikola Kallay (1942.-2015.), akademik Smiljko Ašperger (1921.-2014.) i pjevač Ivo Fabijan Mrvelj (1950.-2006.). To čini jer je svjestan da samo onaj narod koji štuje svoje velikane, ima uzdignuti pogled i može ponosno prolaziti vjekovima.

Kao što je jedno poglavlje posvetio Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, tako je jedno poglavlje posvetio Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu. Zanimljivo je da je Društvo osnovano 6. lipnja 2014., a Sudište, dan kasnije, 7. lipnja 2014. Akademik Josip Pečarić član je i Društva i Sudišta, te je zauzeto djelatan u oba tijela. Sudište je dosada već pokazalo opravdanost i svrhu svoga postojanja. Na njemu su već etički osuđeni za veleizdaju Ivo Josipović (10. prosinca 2014.), Stjepan Mesić, Vesna Pusić i Milorad Pupovac (18. travnja 2015.). A podignute su obtužbe za druge pojedince – veleizdajnike i neprijatelje hrvatskoga naroda. Premda te osude i obtužbe nemaju pravnu i zakonsku snagu, već samo ćudorednu, one već danas, a još više će u budućnosti biti mjerodavne za prosudbu ljudi i događaja u ovim našim vremenima. Naravno da nije krajnji cilj Sudišta da ljude osuđuje, već da ih preko osude pozove da se poprave, da prestanu biti veleizdajnici Republike Hrvatske. No, ako to ne učine, ostat će na svoju sramotu trajno obilježeni kao veleizdajnici. S druge strane, hrvatski su umnici time ispunili svoju zadaću prema budućim naraštajima, jer će im donesenim osudama omogućili bolje razumjeti uzroke i uzročnike zla koje nas trajno zapljuskuje.

Istaknuo sam samo neke činjenice i osobe, kao i pojave našega hrvatskoga društva koje su svoj odraz našle u ovoj knjizi. Svima želim ugodno i korisno čitanje.

Stjepan Razum, Marulić. Hrvatska književna revija. Časopis za književnost i kulturu. Izd. HKD Sv. Jeronima. Zagreb, 48./2015., br. 3. (264), svibanj-lipanj 2015., str. 215.-219.