Klasičan primjer medijske šutnje i manipulacije

Slavi li SPC dan okupacije Pakraca!?

Pokušat ću pokazati u kakvom mi medijskom smeću živimo uz tvrdnju kako je ostalo smeće, uključujući i Jakuševec, ustvari ništa. Skoro čista čistoća. Učinit ću to na primjeru izvješćivanja o zasjedanju i boravku Svetoga Arhijerjeskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve 22. veljače u Jasenovca i Pakracu po točkama. Točku po točku.

Prethodnica 1991. bila je JNA. Prethodnica 2016. Srpska pravoslavna crkva

1. U Hrvatskoj zasjeda „vlada“ SPC-a, kako kažu srpsko-pravoslavni velikodostojnici, a hrvatska javnost o tome pojma nema. Nije o tome unaprijed izviještena, a trebala je biti, ako zbog ničesa onda zbog časti koju nam je ta „vlada“ ukazala. Ne sjećam se kad se to zadnji puta dogodilo i je li ikada ili nije nikada do sada. Bit će prije – nikada, ali svakako u proteklih dvadeset i pet nije. Osim ako Sinod SPC-a nije zasjedao u SAO između 1991. i 1995., a i to bila vrlo zanimljiva vijest – iz prošlosti. Svaka normalna i profesionalna „medija“ bi takvu informaciju posredovala – kad bi takvih ovdje bilo. I SPC, poglavito njegova ovdašnja Pakračko-slavonska eparhija učinila bi unaprijed isto, kad su već „lijeni mediji“ iz Hrvatske (iz „Slavonije, Dalmacije, Like, Banije i Korduna“ kako nas vidi SPC, poglavito za Božićnih i Uskršnjih poruka). Ništa od toga, medijski muk. Pa što, zar Sinod SPC-a šulja po Hrvatskoj, onako turistički?

2. Kako smo uopće doznali da će ovdje zasjedati? Samo zahvaljujući ministru Zlatku Hasanbegoviću, ustvari njegovom postojanju. Sad već sumnjam: da ne bi njega možda bi mitropolit Amfilohije (Radović) i došao i prošao, a mi ne bismo znali kako je ovdje uopće i bio. Mediji iz Hrvatske učinilo se jedino važnim što je baš on „izaslanik Predsjednice RH“ na događaju o kojemu inače nisu ništa ni napisali ni rekli. Tko bi u ime Hrvatske (vlasti) trebao nazočiti obnovi srpske crkve eparhijskih dvora u Hrvatskoj koja se financira iz hrvatskog proračuna preko Ministarstva kulture, ako ne ministar kulture? Možda ministar obrane ili, zašto ne, zapovjednik obrane Pakraca iz 1991.? Imam i boljih kandidata, ali ne ću. No opet se postavlja ono najvažnije pitanje: Doista, kakav je to događaj, od kakvoga je značaja, na koji je SPC pozvao Predsjednicu RH? Mediju iz Hrvatske to ne zanima, a SPC o svemu šuti.

3. Sinod SPC-a najprije je ujutro 23. veljače boravio u manastiru Jasenovac! Tamo su održali redovnu sjednicu Sinoda te sjednicu Odbora za Jasenovac SPC-a. Uvjeren sam kako je veći dio hrvatske javnosti tako i doznao za postojanje manastira Jasenovac. Episkop pakrački Sava Jurić dvije tisućite proglasio je običnu, ali jasenovačku crkvu Rođenja Svetog Jovana Krstitelja za manastir. Bješe to za vlasti Račan-Budiše. SPC u Hrvatskoj je i prije imala nekoliko manastira, kao i danas, od kojih ih nekoliko nije „u funkciji“. Ovaj se u međuvremenu intenzivno dograđuje i izgrađuje. U medije je bio dospio i 19. 2. 2016. kada je policija identificirala nekoliko stranih državljana iz BiH koji su u manastiru radili neprijavljeni, bez radne dozvole, na crno. Prekršajno i novčano su kažnjeni. I izgnani iz Hrvatske.

Nakon Jasenovca delegacija SPC-a je otišla u Pakrac. Nekoliko dana poslije na stranicama SPC-a o tome piše: „Ovom molitvenom pomenu uz veliki broj vjernika Episkopije slavonske i gostiju iz republike srpske i Srbije, prisustvovali  su ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske dr. sc. Zlatko Hasanbegović kao izaslanik Predsjednice  Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, veleposlanica Republike Srbije u Republici Hrvatskoj Mira Nikolić u pratnji vojnog atašea pukovnika dr. Ivana Vulića, generalni konzul Republike Srbije u Vukovaru Živorad Simić, izaslanik Biskupa požeškog pakrački župnik monsinjor Matija Juraković, Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, predsjednik SKD Prosvjeta iz Zagreba Čedomir Višnjić, direktor Uprave za suradnju s crkvama i vjerskim zajednicama dr. Mileta Radojević, direktor Republičkog sekretarijata  za vjere Republike Srbije dr Dragan Davidović, kao i predstavnici lokalnih vlasti iz Republike Hrvatske, republike srpske i Srbije i drugih organizacija i udruženja.“

Doznali smo kako su ukopani ponovno zemni ostatci četvorice pakračkih episkopa, te su velikodostojnici obišli, provjerili, kako napreduju radovi na obnovi Eparhijskih dvora – što je Hrvatska dosad financirala s desetak milijuna kuna. I nastavit će, „ako bude sreće“. (Zbilja, je li Srbija dala i paru/lipu za obnovu , recimo, samostana u Vukovaru?) Na stranicama Eparhije pakračke do danas nema informacije o ovom događaju, zadnja informacija iz „okolice“ glasi: „Incident kod manastira Jasenovac 19. 2. 2016.“

4. Dakle sve u svemu značajan događaj o kojemu mediji iz Hrvatske uopće nisu izvještavali na adekvatan način, niti približno potpuno i objektivno.  Nisu, primjerice, izvijestili kako su događaju nazočili i brojni državni dužnosnici iz dvije susjedne države, BiH i Srbije, niti koji. Nisu zamijetili niti takvu zanimljivost kako je u pratnji srpske veleposlanice na vjerskom događaju bio vojni ataše(!), a ne možda kulturni, te srbijanski konzul iz vukovarskog konzulata koji očito pokriva „slavonski“ dio „one granice“ preko Karlovca do Karlobaga.

5. I ono što mene najviše „golica“: kakav se povod nalazi 23. veljače u kalendaru, gregorijanskom, tako i u julijanskom. A sigurno se nalazi i o njemu nas je SPC trebao izvijestiti. Ovako svašta mogu sumnjati. Recimo ovo: glavni događaj je zbio se u Pakracu, 22. veljače 1991. Pakrac su srpski nacionalisti toga dana „priključili“ SAO Krajini, a  policijsku postaju njenom „sekretarijatu za unutrašnje poslove“. U akciji „prisajedinjenja“ je sudjelovao i poznati Veljko Džakula. Obilježava li taj „pobjednički“ datum Sinod SPC-a 23. veljače 2016., s malim odmakom „da se Šokci ne dosjete“? Sve u svemu glede boravka Sinoda SPC-a u Jasenovcu i Pakracu „medija“ iz Hrvatske, u suradnji s SPC-om nas je izvijestila kako je tamo bio – ministar Zlatko Hasanbegović.

Mato Dretvić Filakov