SOLUS CATHOLICUS – Mentalitet inspiracije

Traženje inspiracije na temelju "neslušanja"

Ne znam jesmo li se kao ljudi ikada u dubini svoje nutrine pitali kako i na koji način shvaćamo ovaj svijet, kako ga živimo, kako promišljamo svoj odnos prema drugim ljudima, kako druge ljude „odvagujemo“ u svojim međuljudskim odnosima? Je li iz svojega promišljanja svijeta i ljudi uopće pronalazimo inspiraciju za svoj vlastiti život i za svoje vlastito postojanje ili se često puta oslanjamo sami na sebe? Bilo bi previše preuzetno, da ne kažem oholo kada bismo se u svojim promišljanjima svijeta i ljudi oslanjali isključivo na same sebe. Bilo, bi, kažem, preuzetno iz razloga što smo kao ljudi društvena bića i zahvaljujući toj društvenosti, toj pluralnosti koja duboko leži u nama ne možemo svoje postojanje zamisliti bez odnosa sa drugim ljudima. Baš zbog toga potrebno je i nužno njegovati mentalitet inspiracije u osluškivanju drugih ljudi, u sagledavanju svijeta iz raznih perspektiva, iz raznih izvora znanja koji se kriju u kvalitetnim i dobrim knjigama i rukopisima. Ali ono što je najvažnije jest postaviti pitanje koliko u svojem životu uistinu slušamo Boga, tog Apsoluta koji je izvor čitavoga našega postojanja, izvor svijeta, Stvoritelj i Otkupitelj, onoga koji je stvorio i svijet i čovjeka, kako to teologija kaže „creatio ex nihilo“?

Umberto Eco

Veliki pisac Umberto Eco jednom je prigodom implicitno govorio o traženju inspiracije na temelju „neslušanja“. Naime, on govori o jednom svojem iskustvu susreta sa jednim starim antikvarom, svojim prijateljem. Prijatelj mu je nešto pričao, Eco ga uopće nije slušao. Sve dok antikvar nije izrekao jednu riječ koju je Eco akceptirao te mu je ta riječ postala kao inspiracija za novi roman. Zar se u životu ne događa slično i nama? Ponekad smo u susretu sa drugim ljudima ili kada čitamo neki tekst uneseni u nekakve svoje osobne misli, kao da nismo zainteresirani što nam druga osoba želi poručiti i čime nas tekst želi poučiti. Ali postoji određeni „klik“ da ga tako nazovemo, određena riječ koja nas takne duboko u srce i na temelju te riječi pronađemo i otkrijemo inspiraciju za život, postojanje, stvaranje, posao, kreativnost. Zar nam se to često puta ne događa? Tako da se zapravo to „neslušanje“ pretvara u jednu vrstu slušanja i na temelju toga slušanja dobiva se  istinska kreativna inspiracija. Da je tome tako, mogu navesti i određene primjere iz vlastitoga života. Da bih napisao kolumnu, da bih mogao ljudima propovijedati u crkvi, nužno je da svoj cjelokupni mentalni sklop – psihu, dušu i duh pripremim za tu jednu vrstu kreativnosti. Upravo zbog toga hranim taj svoj mentalni sklop Božjom Riječju, susretu sa ljudima koje osluškujem, događajima iz života, pa i svojim osobnim iskustvom Boga, života i ljudi, a tih iskustava ima mnogo.

Ali ono što je najbitnije jest da inspiracija uvijek nastoji koliko god je moguće bude konstruktivna, da izgrađuje one koji čitaju i slušaju, jer svaka destrukcija nailazi na svoj izvor u Zlome, neprijatelju Boga i neprijatelju čovjeka. Kršćanin, osobito onaj koji je aktivan u društvu i koji je javna osoba mora svojim djelovanjem i svojim aktivističkim pristupom biti britak, jednostavan, konkretan i jasan u svojim izričajima, ali opet s druge strane u tim svojim izričajima mora pokazivati uvažavanje i poštovanje prema onima koji ga slušaju i čitaju, pa i u onim trenutcima i društvenim kontekstima kada se sa njime u nekim segmentima života ne slažu. Upravo takav pristup iz kojega crpimo inspiraciju za svoj život i za svoje cjelokupno postojanje jest onaj koji izgrađuje i koji je temelj našega djelovanja – kršćanskoga djelovanja. A što se tiče „neslušanja“ može sada ispasti da je Eco nepristojan što je bio potpuno isključen i nije slušao svojega prijatelja antikvara, što nije bio potpuno uključen u komunikaciju. Ali, zar taj mentalitet „neslušanja“ nije urodio dobrim plodovima? A tako može biti i u našem životu, jer inspiracija je uvijek nešto nepredvidivo, osobito kada pronađe svoj izvor u Bogu.

Pavle Primorac