Mračno proroštvo iz 1939. godine

Je li Melko Čingrija predskazao srbo-crnogorsku agresiju na Dubrovnik?

U knjižici "Dubrovnik i hrvatsko pitanje", izdanje Hrvatske narodne tiskare Stjepan Vidović, Split, godina 1939., čelnik HSS-a i narodni zastupnik u Skupštini, pravnik prof. Roko Mišetić manje se bavio genezom autonomaša, te političkih Jugoslavena i Srba u Dubrovniku a više je ulazio u polemiku s Melkom Čingrijom, autorom prosrpske brošure "Dubrovnik i hrvatsko pitanje" (isti naziv rabi i Mišetić), koja traži oslonac Dubrovnika  na Bosnu i Srbiju, te obećava veliki gospodarski uzlet i nekakvu autonomiju našega grada. Nas ovdje ne će zanimati Čingrijine konstrukcije koje je vrlo staloženo i sustavno Mišetić pobio, nego ćemo ukazati na dramatičnu završnicu polemike gdje na stranici 23., redak drugi Čingrijine brošure stoji ovo: "Ostaje turizam kažu stručnjaci. Da, Dubrovnik će ostati naša najprivlačnija točka za daleki svijet sve dok mu neko tragove stare veličine zemljom ne sastavi."

Melko Čingrija

Prof. Mišetić reagira: "Što ovo ima da znači? Govori li ovdje oslabljeni mozak ili kipi mržnja i osveta skupa? Tko je taj netko kome se g. Čingrija usuđuje imputirati grozan zločin, da će tragove stare veličine Dubrovnika sa zemljom sastaviti? Zar Srbi, zar Hrvati? Ili možda pobješnjelo ludilo njegovih plačidruga, zato što su iz naroda izopćeni? (misli se na srbofile, op. T.T.). Jasnije se nije moglo pokazati da je Melko Čingrija potpuno zalutao. On je izgubio ekvilibrij duha. Izdao je osjećaje i politiku svog grada. Izdao je politiku koju mu je otac namro. Puk ga je dubrovački napustio. On je daleko od svega što dubrovački živi i osjeća. Teško mu se i na ulicama vlastitoga grada pojaviti, jer svijet od njega okreće glavu. Da ga ove činjenice mogu žalostiti, shvatljivo je, ali da pada u delirij, te misli da će među Srbima ili među Hrvatima naći čovjek, koji bi mogao doći na pomisao da uništi kulturne vrijednosti Dubrovnika, to već spada u sferu abnormalnih ljudi. (ovdje je već prof. Mišetić beznadno naivan, ta ubili su Stjepana Radića i Gandhija, razapeli Isukrsta, doveli razne Barabe na vlast a gdje da bi imali poštovanja prema estetici, makar i taj mrtvi kamen govori o dušama prošlosti, op. T.T.)

Neka bude miran g. Čingrija. To ne će učiniti nitko, ni Srbi ni Hrvati ni njegovi pobješnjeli plačidruzi. Za sreću hrvatskoga i srpskoga naroda premalo se nalazi među njima takvoga kukolja kakav je Melko Čingrija. Kao što je dubrovački puk suvremeno prešao preko Melka Čingrije, tako će i cjelokupni hrvatski i srpski narod prijeći preko njemu sličnog kukolja, te će u bratskom sporazumu spasiti i ojačati našu državnu zajednicu, a time i naš starodrevni hrvatski Dubrovnik. Svršavamo (Mišetić, op. T.T.) s ovom historičkom anegdotom. Pred jedno dva decenija rastajao se na smrtnoj postelji s ovim svijetom jedan karakterni dubrovački gospar. Teško mu je bilo umrijeti. Kada su ga sakupljeni štovatelji i prijatelji upitali zašto mu je smrt tako teška odgovorio je: zato što ostavljam iza sebe takvog sina." Melko je bio hedonist bez karaktera, ali nikako monstrum. Studirao je u Beču, Grazu i Zagrebu, slijedio do Prvoga svjetskoga rata očevu politiku, ali je značajno da je postojao ozbiljan sukob između poštenoga Supila i političkoga mu suradnika i prijatelja Pera Čingrije upravo jer je Frano Supilo pravilno procijenio mladićev karakter.

Poslije Melko postaje srpski radikal, kao ministar financija kraljevine Jugoslavije potpisuje se ćiriličkim slovima, a u njegovoj vili borave Reichsmarschall Göring (stvarno je frapantno sličio na tzv. Maršala koji se prozvao Tito), talijanski general Amico, četnik Jevđević što je poslužilo partizanima da ga izbace iz romantične vile sa lijepim vrtom i turskim prozorima koja nedaleko dubrovačkoga groblja Boninova gleda na otvoreno more i stijene Danača i Libertasa. Umro je 1948. kao puki siromašak, iz kuće je samo ponio portret svoga oca rađen od dubrovačkoga umjetnika Scatolinija (ima i Bukovčev portret P. Čingrije) – tako da je i krasna biblioteka i masu vrijednih stvari nestalo. Donedavo tu je bilo sjedište HTV-a za Dubrovnik, sada je kuća data na prodaju. Brozova vila nije mogla biti, radi neugodnih asocijacija na već spomenute državnike koji su tu boravili. Melkovu korespondenciju i neke druge detalje iz njegova života obradio je dr. Ivo Perić. Sit transit gloria mundi. A naši političari mogli bi učiti iz sudbine ovoga žalosnog izroda.

Teo Trostmann