Frljić napao samoga sebe!

Umjetnost mržnje ili umjetnost iz mržnje?

Baš fino. Ordinarni politički provokator čije su mnoge provokacije ciljano usmjerene na određene skupine hrvatskog društva: protiv branitelja, protiv Domovinskoga rata, kao i protiv pripadnika nekih stranaka, ponajviše HDZ-a. Frljić je ustvari protiv Hrvate općenito. Smeta mu jezik Hrvata, hrvatski jezik. Sve te prijetnje i uvrjede su najoobičnije primitivne sprdnje, ruganja, falsifikati, verbalna pljuvanja… zapravo izuzetno uvrjedljive za mnoge pojedince. Oni su tu virtualnu, fol performersku pljuvačku osjetili na svom licu. Obrisat se ne da, medijski istupiti ne mogu. Ne će ih po naručenom scenariju, snimati Nova TV pred policijskom „centralom“ u Zagrebu, kao što je Frljića, kako ulaze da bi tamo podnijeli prijavu protiv Frljića za, recimo, „umjetnost iz mržnje“. 

Oliver Frljić je napao sam sebe kao što se i Njemačka 1939. "branila" od Poljske

Sad je u nekom strahu faca koja je ispred riječkog teatra na stol pred nenaoružanu publiku iznijela, ako se ne varam, čak dvije automatske puške! Čim se to zbilo, tražili smo da ga se procesuira kao i svakog građanina koji bi tako baratao s puškama po gradu. Zamislite da neki građanin iznese stol na ulicu, na njega metne dva kalašnjikova, zasjedne i počne s nekakvom pričom – „performansom“. Dokurili bi specijalci oklopljeni k'o kornjače, a možda bi ga koji u žurbi i grješkom čak i „napucao“; u svakom slučaju zavrnuli bi mu ruke na leđa i odveli. Ništa se Frljiću nije dogodilo, ali netko mu je i, curi mu  ovih dana, provalio u stanove, koje provale  on stavlja na teret Predsjednici države i Tomislavu Karamarku. 

Ukratko, da ne duljim o Frljiću, jer mi pisanje o njemu, njegovim stajalištima i istupima, izaziva mučninu, citirat ću ga: „Nažalost, plaćamo Frljića, a protiv Hrvatske vodi specijalni rat“. Posebnim kretenima pritom drži amorfnu ali brojnu  društvenu skupinu poreznih obveznika. Iskreno, malo sam „performirao“ njegovu rečenicu iz priopćenja mu o  navedenim provalama: „Nažalost, imamo vlast koja vodi specijalni rat protiv svojih građana.“ Raspravljao je s policijom, piše još, i je li prijetnja kad mu netko dovikne „Frljiću četniče!“ U policija su mu navodno objasnili kako je to tek uvrjeda. Krivo su učinili, taj povik je zapravo „na ovim prostorima“ kompliment jerbo su i četnici – „borci NOR-a“, negdje već odavno i po zakonu, a ovdje se sve više takvima nadaju. I pjesme se ore, Frljić dakle nema brige. 

Nego cijeli Frljićev specijalni rat, umjetnost mržnje i iz mržnje koju performira, vodi baš prema tome: htio bi biti bilo kakva prava pravcata žrtva, no ne baš jako. Zato svatko tko uopće prepoznaje Frljića, treba ga se kloniti. Ni mrko ga pogledati ne smije jer naši režiseri prepoznaju „ustaše“ i slične „urođene zločince“ već po grimasama. Ni zagrlit' ga se ne smije, i to bi mogao protumačiti kao napad. Sve nekako vodi prema finalu Frljićeva ukupnog „djela“: ako ga baš nitko ne napadne, napast će se sam. Tako bi dokazao svoju umjetnost iz mržnje. Zato mu i treba dati policijsku zaštitu. I još jednom ću ga citirati prema Novoj TV, jerbo ni sam ne zna koliko je u pravu: „Sve ovo podsjeća na nacističku Njemačku tridesetih“, rekao je. S konca tridesetih, samo bih dodao. Kad Poljaci ni u ludilu nisu htjeli napasti nacističku Njemačku, što bi joj bilo povod za rat, napala je ona samu sebe. Iz Poljske. Njezini naoružani provokatori, dakako.

Mato Dretvić Filakov