Prvo ona nije htjela, sad ne želi on. Ali moraju. Između Njemačke i Turske na pomolu je nešto novo. Jednako kao u životu i u svjetskoj se politici nešto ispravno i nužno dogodi u najgorem mogućem trenutku. Izbjeglice su u fokus europske politike vratile jednu zemlju koja je godinama bila tretirana kao neželjeno kopile. Riječ je, naravno, o Turskoj. Tako je nastala jedna sasvim nova situacija koju bismo mogli čak nazvati povijesnom. Europi je sada prijeko potrebna ona vječna, neželjena kandidatkinja. Upravo u trenutku kada vlada predsjednika Tayyipa Erdogana upravlja zemljom sve autoritarnije, Europska unija mora jače vezati Tursku uza se. Europljani moraju željeti snažnu i stabilnu Tursku i vjerovati da će se ovaj na prvi pogled težak trenutak ispostaviti ispravnim trenutkom za približavanje.
Ahmet Davutoglu
Europljani su dugo bili bezbrižni: Turska je bila susjeda Sirije. Izbjeglice, rat, to su bili njeni problemi. No ta su vremena prošla otkako izbjeglice preko mora i Balkana stižu u Europu. Sada su mnogi promijenili kut gledanja: Između Sirije i Europske unije smještena je samo Turska. Upravo je to uvidjela Angela Merkel. Izbjegličko pitanje u međuvremenu je postalo toliko presudno da se može reći: Dobar sporazum s Turskom na samitu EU-a zakazanom za idući ponedjeljak njemačkoj je kancelarki jednako važan kao i izbori za tri zemaljska parlamenta.
Baš Angela Merkel, baš Turska. Povijest turskog povezivanja sa Zapadom ima dugu povijest koja je puna neuzvraćene ljubavi. Turska se nikada nije smatrala budućom članicom Europske unije, ali se zato smatrala pouzdanom partnericom Natoa. Mlada republika uspjela je izbjeći sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu. Ali kada se nakon okončanja rata svjetska politika redefinirala, Turska se vrlo brzo našla na strani Zapada i SAD-a, a protiv Sovjetskog Saveza. Utemeljitelji republike bili su odlučni uvesti Tursku u klub zapadnih država. Kemal Atatürk smatrao je da bi zemlja trebala gledati prema Zapadu te se do daljnjega držati podalje od regije (tako Turci nazivaju Bliski i Srednji istok). Istok je predstavljao prošlost propalog Osmanskog Carstva; a Zapad je budućnost nove, moderne Turske. Nakon Drugog svjetskog rata Turska je gotovo bezuvjetno slijedila Sjedinjene Američke Države. Ideja vodilja Atatürkove vanjske politike glasila je: „Mir u domovini, mir u svijetu.“
Koliko god je pristupanje Natou proteklo glatko, toliko je turski odnos s Europskom unijom bio težak. San o članstvu započeo je 1963. potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju. Nakon toga Turci su pretrpjeli brojna poniženja. Prvi zahtjev za članstvo odbijen je 1989., 1999. EU se odlučio za pristupne pregovore s otvorenim ishodom. Idući udarac Turci su doživjeli 2009. – kada je Cipar, s čijim je grčkim dijelom Turska već desetljećima u prijeporu, pregovore s Ankarom blokirao vetom. No glavni je problem bio u tome što bi Turska u pogledu demokracije od osnivanja republike prvo načinila dva koraka naprijed, a onda jedan ili dva korak unatrag. Zemlja je od svog osnutka pretrpjela četiri vojna udara. Obrazac je uvijek bio isti: Uvijek kada bi država omogućila više slobode, njeni bi se predstavnici užasnuli građana. Odmah na početku pokazala se shema: prvi slobodno izabrani premijer Adnan Menderes, poznat po svojoj borbenosti, osuđen je na smrt i obješen. Zatim mu je u čast podignut raskošni mauzolej. Svakom otvaranju slijedila bi regresija, i tako stalno. Već više od 50 godina postavlja se jedno te isto pitanje: Kada će turska demokracija postati zrela za članstvo u Europskoj uniji? Uvijek je bilo loših i boljih vremena. Trenutno su ona lošija. No unatoč tome, izgledi za približavanje veći su no ikad.
Upravo u tom trenutku u igru ulazi njemačka kancelarka. Za razliku od njenog prethodnika Gerharda Schrödera, šefica CDU-a uvijek se protivila turskom ulasku u članstvo Europske unije. Sredinom 2000-ih, kada aktualni predsjednik i ondašnji premijer Erdogan nije uspijevao dovoljno brzo provoditi modernizaciju i demokraciju zemlje, a njegov vladajući AKP blokirao reforme, Angela Merkel okrenula je leđa Turskoj i svim njemačkim građanima turskog porijekla. Držala je jasnu distancu. To jednostavno nije bio njen svijet. Kada je Erdogan punio njemačke dvorane i govorio „svom narodu“ u Kölnu, Düsseldorfu i Berlinu, koji ga je slavio poput pop-zvijezde, Merkel je jednostavno ignorirala i Turke u Njemačkoj i njihovu domovinu. Ona je ograničavala turske mogućnosti djelovanja i na unutarnjopolitičkom i geopolitičkom planu. Ali sada su novi izbjeglice sasvim neočekivano omogućile poboljšanje statusa starih imigranata. Naime, više nitko ne govori o integracijskim problemima njemačkih Turaka koji su se sve do nedavno smatrali strašnima. Štoviše, sada se govori o tome kako će stari migranti najviše pomoći u integraciji novih.
Prije samo nekoliko godina Erdogan je pokazivao svoju šarmantnu stranu i činilo se da je pri svakom susretom pokušao šarmirati kancelarku. Erdogan je bio zvijezda Bliskog istoka koji je iz dana u dan u svojoj zemlji kršio političke tabue. Čak je pokrenuo i mirovni proces s PKK-om. Svima je ostalo u sjećanju kada je na krnjem njemačkom izjavio „Mi moramo biti zajedno“. Erdogan je tu rečenicu naučio napamet prigodom proslave 50. godišnjice potpisivanja njemačko-turskog Sporazuma o regrutacije radne snage. S druge strane, Merkel bi svaki posjet Turskoj iskoristila kako bi podsjetila na „povlašteno partnerstvo“ koje joj je bila draža opcija od punopravnog članstva. Tako je njemačka kancelarka držala na distanci i Erdogana i njegovu zemlju. Zatim se distancirao on.
Ali tada još nije bilo izbjeglica. Sada definitivno moraju pronaći način za uzajamno približavanje. Čini se da je iluzija da jedno drugo ne trebaju nestala. Angeli Merkel Turska je važnija nego mnoge članice Europske unije. Erdogan i njegov premijer Ahmet Davutoglu kancelarki su korisniji partneri od primjerice Viktora Orbana, mađarskog premijera koji je odustao od europske solidarnosti. Deal bi mogao glasiti: ozbiljni pristupni pregovori i bezvizni režim u zamjenu za suradnju u rješavanju izbjegličkog pitanja. Dakle, od Turaka, kojima je toliko dugo vremena pristup bio uskraćivan, sada se očekuje da spase EU. A time i kancelarku koja za njih i nije učinila baš previše. Kakav hir povijesti. Međutim, tu je još i jedan veliki problem: turski unutarnji život.
Kada njemačka kancelarka na brisleskom samitu postigne obvezujući sporazum koji je s europsko-njemačkog gledišta dobar i kada se smanji broj izbjeglica, u Europi će se povući bilanca i utvrdit će se da se teško hrvanje s Turcima isplatilo. Ako se, pak, turska vlada pokaže kao nepouzdan partner i broj izbjeglica se ne smanji, onda će se mnogi prisjetiti uznemiravajućih izjava iz turske predsjedničke palače: prijetnji Erdogana da „će otvoriti vrata, strpati izbjeglice u autobuse i zaželjeti im sretan put“. Istina je također da je Europa sama turskoj vladi prepustila tu moralnu poziciju. Turski predsjednik žalio se da mu je EU obećao svega 3 milijarde eura, što je krajnje mizeran iznos za izazove s kojima se suočava. Čak i ako Turska (još uvijek) ne planira integrirati izbjeglice kao primjerice Njemačka, ona je ipak primila ljude u nevolji i prema vlastitim podacima potrošila trostruko veći iznos od onoga koji bi sada trebala dobiti od Europske unije. Turska se prema izbjeglicama ponašala mnogo europskije nego Europa, čak i ako u tome nije toliko igrala ulogu suosjećajnost koliko strateške računice. Ali ljudima u nevolji to ionako nije bitno.
U izbjegličkom pitanju turska vlada mora se osjećati snažnom. Ta snaga potencira se svaki put kada stignu zahtjevi iz Bruxellesa kao što je bilo nedavno kada su ljudi iz Alepa počeli bježati u smjeru zatvorene turske granice. Tada je europska povjerenica za vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije, Federica Mogherini, podsjetila Turke, koji su već primili dva i pol milijuna Sirijaca, na njihovu moralnu i pravnu obvezu da prime osobe kojima je potreban azil.
Ovih dana često se može čuti da Europska unija ne smije dopustiti da je Turska ucjenjuje. Ali ako u miru razmotrimo geostratešku situaciju zemlje, onda ćemo shvatiti da ni Turska baš i nije u najboljem položaju. Na sjeveru su Rusi koji su od rušenja njihova borbenog zrakoplova u konfrontaciji s Ankarom. K tomu, Rusi pružaju potporu Kurdima iz PYD-a u Siriji koji na granici s Turskom upravo uspostavljaju autonomno područje. A upravo je to noćna mora za Ankaru koja sirijski PYD smatra ogrankom PKK-a, a time i terorističkom organizacijom. Sirijski Kurdi iz PYD-a dovode Tursku u konflikt sa SAD-om, koja tu paravojnu formaciju PKK-a smatra najvažnijom kopnenom postrojbom u borbi protiv IS-a, a ne terorističkom organizacijom kao Ankara. Osim toga, Turska nije u dobrim odnosima ni s drugim zemljama u regiji, primjerice Iranom i Egiptom. Nešto su bolji odnosi sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Somalijom – ali mogu li ti odnosi biti zamjena za odnose sa Zapadom? Osim toga, bogate arapske zemlje ne pokazuju ni trunku muslimanske solidarnosti u izbjegličkom pitanju. Ukratko rečeno: Turska nema pouzdanih partnera ni na sjeveru, ni na jugu, ni na istoku. Kada je aktualni premijer Davutoglu još bio ministar vanjskih poslova, njegova je krilatica glasila: Nula problema sa susjedima. A sada se čini da su susjedi glavni problemi.
Turska dakle, može mnogo toga dobiti, a njemačka kancelarka mnogo toga izgubiti. Ako cijela stvar ne izađe na dobro, mnogi će govoriti da je Angela Merkel prodala naše vrijednosti, da je šutjela o povredi ljudskih prava, slobodi tiska i izražavanja u Turskoj samo kako bi postigla prljavi dogovor. Kritičari vlade i oporbe u Turskoj to već govore. Ali s njima se kancelarka ionako ne sastaje. A tu bi se imalo o čemu govoriti. Primjerice o ponovno rasplamsanim borbama između turskih sigurnosnih snaga i kurdske radničke stranke PKK-a na jugoistoku Turske, u kojima ne stradavaju samo borci, policajci i vojnici, već stotine civila među kojima je i mnogo djece. Tisuće ljudi već su napustili to područje, dok ostali trpe zbog višemjesečne zabrane izlaska. Čini se da nijedna strana nema nimalo obzira. Tu je također i nezapamćeni pritisak na medijske kuće i novinare u kombinaciji s nepoštivanjem diobe vlasti. Nedavno su Can Dündar, glavni urednik antivladinog dnevnog lista Cumhuriyet, i glavni dopisnik tog lista iz Ankare Erdem Gül, na temelju odluke Ustavnog suda nakon tri mjeseca pušteni iz zatvora. Vlada je optužila spomenute novinare za izdaju domovine i špijunažu. Ustavni sud je, pak, njihovo uhićenje ocijenio kao kršenje slobode tiska. Erdogan je na to odgovorio da on odluku najvišeg suda u zemlji ne priznaje.
Govor mržnje prema političkim protivnicima u medijima bliskim vlasti odavno su svakodnevnica, a politički establishment ga ne osuđuje. Nedavno su pokrenute istrage protiv stotina akademika koji su potpisali „Apel za mir“. Oni su odlučnim tonom zatražili prekid borbi na jugoistoku zemlje. „Ne želimo biti dio te krivnje.“ Zemlja je danas duboko podijeljena. U Turskoj postoji mnogo nepovjerenja i stalni strah za jedinstvo zemlje koje navodno ugrožavaju strane snage. Žrtve tog paranoičnog političkog diskursa sve češće su nažalost manjine. Premijer Davutoglu, koji je nešto razboritiji od Erdogana, nedavno je izjavio u svom govoru osvrćući se na prokurdsku stranku HDP: „Oni čine zajedničku stvar s Rusijom kao i armenske bande.“ Ta navodno zajednička stvar armenskih bandi s Rusijom Osmanlijama je 1915. poslužila kao izlika za likvidaciju više od milijun Armenaca. Nedavno približavanje Kurda ruskom predsjedniku Putinu sigurno je sumnjivo, jednako kao i mnogi politički potezi HDP-a, ali je sumnjiva, blago rečeno, i ova premijerova izjava.
Apel koji je uputio Eyüp Burç pokazuje čitavu dilemu. Eyüp Burç glavni je urednik programa na neovisnoj prokurdskoj televizijskoj postaji İMC, koja se ne slaže s mišljenjem vlade u pogledu situacije na jugoistoku zemlje. Upravo tijekom intervjua s novinarom lista Cumhuriyet koji je upravo pušten iz zatvora toj je postaji na zapovijed državnog odvjetništva isključen signal. Kao izgovor, državno je odvjetništvo navelo to što u emisijama na toj televiziji gostuju čelnici PKK-a. „Jasno je da EU, Njemačka i Turska moraju surađivati u izbjegličkom pitanju, ali gospođa Merkel upravo postaje talac“, izjavio je Burç. „Građani su razočarani Europom. Njemačka kancelarka, ne smije šutjeti, Europa mora ostati postojana. Europa se dugo borila za svoje vrijednosti. I sada ne smije dopustiti da se o njima pregovora.“ Da, o vrijednostima se ne bi smjelo pregovarati. Upravo je tu formulaciju upotrijebila kancelarka Merkel kada je kritizirala gušenje prosvjeda građana u istanbulskom parku Gezi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više